GEOPOLITIKA
Putin je tako ostvario svoj najveću želju: dok
mu je zemlja pod sankcijama on se pretvorio u ključnog svjetskog igrača na
Bliskom istoku
FOTO: Rouhani, Putin, Erdogan (Reuters)
Soči je nova meka. Svi dolaze tamo kako bi se
susreli s ruskim carem, Vladimirom Putinom. A on se očito ondje jako dobro
osjeća. More, pa makar i Crno, vila, a ne zlatom optočeni uredi u Kremlju. Jer,
ide moskovska zima. Ona u Sočiju je blaža, a ni Putinove kosti nisu više mlade.
Tako je ovog tjedna prvo u ponedjeljak došao
Bašar al-Asad, potajice, da se ne zna prije nego što stigne. Dojurio je jer se
dva dana poslije razgovaralo o budućnosti zemlje kojoj je on još uvijek
formalni predsjednik, Sirije, ali na tom sastanku nije bio. To je posao za
velike: Putina, turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i iranskog mu
kolege Hasana Rohanija. Dvojice koji su ga očuvali na vlasti i jednog,
Erdogana, koji ga i dalje ne može smisliti, ali mora. Jer, u tom je trojcu on
više manje tupi kut: iako je jasno kako se nada da će u konačnici biti ključni
igrač. Argumenti su mu razumljivi, većina Sirijaca su suniti pa se nada da će
uspjeti izgurati šijitski Iran, a Rusija će biti zadovoljna bilo kojom vladom
koja će joj davati prostor za utjecaj na Bliskom istoku (za koji se Erdogan
nada da se neće sukobljavati s njegovim interesima, zato je od Putina i kupio
proturakteni sustav).
Po svojoj doktrini modernog ratovanja poznati
načelnik glavnog stožera ruske vojske Genadij Gerasimov u Sočiju je (a gdje
drugdje) u četvrtak objavio: “Ruske vojne snage u Siriji do kraja godine bit će
bitno smanjene, ali će ostati dvije ruske vojne baze (pomorska Tartus i zračna
Hmeimim), centar za nadzor prekida vatre i više struktura nužnih da se održi
stanje kakvo je sada”. Dakle, Rusija je u Siriji osvojila čvrstu točku za
širenje svog utjecaja po Bliskom istoku gdje kani nastupiti i u medijatorskoj
ulozi. Moskva je, naime, izgradila dobre odnose s Teheranom (u pravom se
trenutku uključila u rat u Siriji i tako spasila vojni obraz Iranu, a tu su i
jake veze vezane uz izgradnju nuklearnih elektrana), ali i Saudijskom Arabijom
– kralj Salman je nedavno bio u posjetu. Rijadu je Moskva važna zbog politike
cijene nafte, što je i iranski interes: barel je sada iznad 60 dolara i to
svima odgovara. Problem je Katar koji zbog saudijske blokade priprema bojkot
dogovora zemalja članica naftnog kartela OPEC. A tu opet mogu pomoći Iran i
Rusija, koja kani djelovati i kao umiritelj trenutno najvećeg geopolitičkog
duela, nadmetanja Saudijske Arabije i Irana za prevlast u regiji. Problem je
samo u tome što je Rijad, bez obzira na podršku SAD-a (indikativno je da se tek
na ovoj točci pojavljuje u tekstu i to kao sporedni akter) i Izraela, taj
konflikt unaprijed izgubio samo toga nije svjestan (što će biti tema jedne od
sljedećih bliskoističnih sinteza).
Putin je tako ostvario svoj najveću želju: dok
mu je zemlja pod sankcijama on se pretvorio u ključnog svjetskog igrača na Bliskom
istoku. Što je izravna posljedica vanjske politike američkog predsjednika
Donalda Trumpa “Prvo Amerika”. Digresija: zbog te je politike Australija ovih
dana zavapila u svojoj vanjskopolitičkoj bijeloj knjizi da će Kina preuzeti
dominaciju na Pacifiku (nije ih umirila ni najava Quadsa, kvarteta Indija,
Australija, Japan, SAD, dogovorenog prošlog tjedna na sastanku ASEAN-a na
Filipinima, koji bi trebao sačuvati liberalno demokratski karakter
Indopacifičkog prostora – o čemu smo nedavno pisali na ovom mjestu).
Sočiju ni to nije dosta. U četvrtak je onamo
dojurio još jedan sumnjivi državnik, Omar al-Bašir, predsjednik Sudana, protiv
kojeg je podignuta optužnica Međunarodnog kaznenog suda u Haagu (ICC) zbog
zločina protiv čovječnosti (Rusija, kao ni SAD ili Kina, nije članica pa se
zbog optužnice ne uzbuđuje). Posebno zato što je Bašir od Putina zatražio da
njegovu zemlju “zaštiti od SAD-a”. Bašir je došao s jasnim željama od kojih je
jedna kupnja ruskog oružja, a druga ruskog žita. I suradnja na eksploataciji
nafte. Nije sretan prisustvom SAD-a u Crvenom moru pa bi rado “raspravio to
pitanje s pozicije korištenja baza u Crvenom moru”. Razumljivo je da bi baze
koristila Rusija što bi značio njezin veliki povratak na tu prevažnu točku. I
ne bi morala graditi bazu, kao SAD i Kina, južnije, u Džibutiju.
Baširova ponuda otvara sasvim novi
geostrateški okvir i ako se ostvari može ozbiljno promijeniti odnose u regiji s
globalnim posljedicama. Rusija ima dobre odnose s Egiptom i Libijom, ali “crna
Afrika” joj je izmakla, ondje se ugnijezdila Kina. Moskva nema novca poput
Pekinga da kupuje naklonost režima, ali ima, kako je to lijepo zapakirao
sudanski predsjednik-zločinac, “oružja i žita” (u rimskom panem et circenses
/kruha i igara/ promijenio se samo karakter posljednjeg, jer kažu da je i rat
neka vrst igre). A iz Sudana se Putinu otvara niz puteva prema Africi oko koje
se vode teške geoekonomske borbe. U čemu bi Moskva bila aktivna posebno u
drugom dijelu sintagme, borbama.
Ako se i polovica navedenog ostvari Soči se u
povijesnom smislu može izjednačiti s Jaltom. Rusija pak, koja se malo oporavila
od krize izazvane sankcijama i postala glavni igrač na Bliskom istoku te se
probila u Afriku – Putina zovu da im pomogne! – ne može u proljeće iduće godine
napraviti ništa drugo nego ga izabrati na još jedan mandat. Kad ga svijet
toliko voli. I Trump, samo što mu ne daju da se s njime druži.
(TBT, Jutarnji.hr)