ANALITIKA
Despoti koji sekulariziraju Bliski istok možda zvuče
primamljivo The Economistu, ali ta ideja nema mnogo veze s realnošću
FOTO:(pubilc)
The Economist je egipatskog predsjednika Abdel Fattah
al-Sisija i Šeika Mohammeda bin Zayeda, prijestolonasljednika Abu Dhabija
nazvao ‘novim arapskim kosmopolitama’ Reuters.
Iz novog članka u moćnom i mudrom Economistu, saznajemo da
nova vrsta „sekularnih“ arapskih despota iskorištava ono što nazivaju našim
“zeitgeistom”. Oni napreduju sa snažnim planom sekularizacije koji će
nadmudriti i zaobići njihovu islamističku opoziciju, umiriti bučne birače iz
srednje klase, i u tom procesu, ojačati njihovu čeličnu pesnicu tiranije dok
dozvoljavaju ženama bez marama da uživaju u nargili ili u takvim sličnim
radosnim užicima u javnosti.
„Regionalni diktatori, koji su nekada pokušavali da sarađuju
sa islamistima“, kako nam vele, „sada ih vide kao najveću prijetnju svojoj
vladavini. Smanjujući utjecaj klerika, oni slabe i kontrolu nad vlastitom moći.
Pa ipak, brojni arapski lideri izgledaju uistinu zainteresovani za izgradnju
sekularnijih i tolerantnijih društva, čak i ako se njihove reforme ne protežu
na političku sferu.“
Dobre vijesti koje The Economist donosi svojim čitateljima
koji žele da iskoriste ekonomske prilike koje takav sekularni despotizam
obećava isporučiti Evropi i ostalima, zvuče kao odjek jednako sretne vijesti
koju je Guardian donio svojim čitateljima samo sedmicu ranije. Ovaj list je
izvijestio da je „prestolonasljednik Saudijske Arabije Mohammed bin Salman,
obećao da će vratiti domovinu na put ‘umjerenog islama’ i zatražio je globalnu
podršku da preobrazi beskompromisno kraljevstvo u otvoreno društvo koje
osnažuje svoje građane i privlači investitore.“
U duhu dobre bratske ljubavi među muslimanima, saudijski
princ, naravno, krivi Iran za povratak zločestom, starom „radikalnom islamu“.
„To što se dogodilo u proteklih 30 godina nije Saudijska
Arabija“, izjavio je princ, „To što se dogodilo u regiji u proteklih 30 godina
nije Bliski istok. Nakon Iranske revolucije 1979, ljudi su željeli kopirati
ovaj model u različitim državama, jedna od njih je Saudijska Arabija. Mi nismo
znali kako da se nosimo s tim. A problem se proširio po cijelom svijetu. Sada
je vrijeme da ga se riješimo.“
Ovo okrivljavanje Irana i Iranaca za sva svjetska zla je,
naravno, stari kliše među mnogim arapskim prinčevima i emirima, pa čak i među
nekim učenjacima. Postoje stručnjaci za rodna pitanja i seksualnost u islamu
koji krive Irance za poligamiju, dok su neki mislioci okrivili Irance za porast
homoseksualnosti među Arapima.
Prema ovoj ksenofobičnoj fantaziji Arapi bi, da su bili
prepušteni sami sebi, bili sretno monogamni, heteroseksualni i iznad svega, svi
umjereni muslimani, na granici da budu i „sekularni“, što je vrhunski izbor.
Ovi zli stari „Perzijanci“ stara su kuga za ove puritanske prinčeve i njihove
učene savjetnike.
‘Sekularni despoti’ i njihov ‘umjereni islam’
Kada se vratimo na Zemlju, među nas smrtnike, uviđamo vezu
između onog što naš saudijski princ naziva „umjerenim islamom“ i „sekularnih
tirana“ o kojima piše The Economist. Kako je nedavno napisao Madawi Al-Rasheed:
„Prestolonasljednik umjereni islam shvata kao projekat u kojem su glasovi onih
koji se protive utišani, aktivisti su stavljeni iza rešetaka, a kritičari
natjerani da se pokore.“
Ono što se sada na sva zvona reklamira kao „umjereni islam“
ideologija je potčinjavanja preplavljujućoj dominaciji neoliberalne ekonomije
bez ikakvog moralnog ili idejnoj otpora.
Prihvatanje cionisitčke pljačke Palestine i takmičenje da se
uspostave otvoreni diplomatski odnosi sa Izraelom, sistematsko ugnjetavanje
građanskih sloboda na domaćem terenu, mobilizacija transnacionalnih arapskih
armija da bombarduju civilne mete u Jemenu, pretvaranje drevnih i historijskih
gradova u mokre snove predatorskog kapitalizma, traćenje nacionalnih resursa na
naprednu vojnu opremu samo su neki od prastarih doktrinarnih dimenzija ovog
„umjerenog islama“ koji sada promoviraju ovi „sekularni despoti“.
Ali iza paravana ovih „sekularnih despota“ i sakriveni iza
svog „umjerenog islama“ između izopačenih ideologija fanatizma i neznanja koji
su doveli do uspona grupe Islamska država u Iraku i Levantu (ISIL) i plemenskog
despotizma koji visoko kotira od jednog do drugog kraja arapskog i islamskog
svijeta, ponosno stoje milioni ljudi čija drevna vjera i političko djelovanje
ne zavise ni od milosti Abu Bakr al-Baghdadija i njegove bande ubica ni od
generala Abdel Fattah al-Sisija koji zapovijeda reakcionarnom huntom koja je
preokrenula tok egipatske revolucije.
Dobar primjer takve dobronamjerne diktature koju The
Economist opisuje su Ujedinjeni Arapski Emirati čiji su lideri evidentno
„predvodnici u labavljenju vjerskih i društvenih restrikcija. Dok je predvodio
regionalnu kampanju protiv islamisličkih pokreta, Muhammad bin Zayed,
prestolonasljednik Abu Dhabija i de facto lider Ujedinjenih Arapskih Emirata,
finansirao je gradnju ogranaka zapadnjačkih univerziteta i umjetničkih
galerija.“
Ono što ova vrsta zastarjelog orijentalizma izdaje je
jednostavni prijedlog da što više svijet izgleda kao fikcionalna Evropa, što je
više „sekularan“ i „umjeren“, to će se njima više vjerovati i bit će bolje
prihvaćeni. Prepušteni svojim nezapadnjačkim metodama, ovi muslimani postaju
bezobrazni, brutalni i fanatični. Ako oni sami ne mogu postati umjereni
muslimani, onda (dovraga, zašto ne) neka to jedan tiranin uradi za njih.
Nacije koje negiraju svoje države
Sasvim izvan djelokruga takve banalne eurocentrične
imaginacije, sudbina nacija u arapskom i muslimanskom svijetu određena je
unutrašnjom logikom i retorikom jedne sasvim drugačije dinamike.
Prekrasne borbe Arapa i muslimana za pravdu i građanske
slobode ne mogu se više dijeliti po lažnoj, pogrešnoj i prevaziđenoj liniji
„sekularnog“ naspram „vjerskog“ ili „umjerenog“ naspram „radikalnog
islama. Ovo su mantre američkih i
evropskih ekspertskih centara kategorički nevažne za unutrašnje funkcionisanje
muslimanske moralne i historijske imaginacije, o kojoj ni The Economist ni
saudijski princ nemaju pojma.
Evropski kolonijalizam i američki imperijalizam (sada
udruženi u korijenu cionističke pljačke Palestine) koji čine okosnicu uspona i
opstanka nativističke tiranije, glavni su katalizatori kritičkog mišljenja u
arapskom i muslimanskom svijetu i kao
takvi iscrtavaju budućnosti kolektivnih nacionalnih sudbina ovog svijeta. Bez
istovremenog obraćanja pažnje na ove historijske sile, bilo kakav nepouzdan
koncept kao „sekularni despoti“ ili „umjereni islam“ arogantna je besmislica.
Naše je doba u jednakoj mjeri doba postislamizma, kako je to
elegantno rekao Asef Bayat, kao što je i doba postsekularizma, kako je
teoretisao Jurgen Habermas. Binarni koncept sekularnog naspram vjerskog,
evropskog (kršćanskog) je porijekla i nema nikakve veze sa islamom, judaizmom
ili bilo kojom drugom religijom. „Sekularizam“, kako je Gil Anidjar uvjerljivo
tvrdio, bio je i ostao prerušeno zapadnjačko kršćanstvo.
Unutrašnja dinamika islama u njegovom susretu sa kolonijalnom
modernošću Evropljana i dinamika muslimanskih zajednica u njihovim obnovljenim
globalnim i kosmopolitskim kontekstima iscrtavaju obrise znatno drugačijeg
svijeta od onog koji zamišlja saudijski princ ili prognostičari The Economista.
Plemenske monarhije, lažne republike, vojne hunte, sekularni
tirani i militantni fanatizam koji su oni kreirali, brendirali i sada se protiv
njega bore svi su izrađeni od istog materijala. Sudbina 1,6 milijardi ljudi
koji se nazivaju i smatraju, na ovaj ili onaj način, ‘muslimanima’ nije i
nikada neće biti određena nedoraslim iluzijama bilo kojeg arapskog princa ili
„sekularnog tiranina“ – niti iluzijama njihovog zajedničkog neprijatelja u
sablasnom liku ISIL-a i njemu sličnih.
„Ima više stvari na nebesima i na zemlji, Horacije, nego što
se o njima sanja u vašoj filozofiji.“ Saudijski princ mora učiti na primjeru
danskog princa, prestati slušati svoje američke i izraelske savjetnike i
prestati trošiti resurse svoga naroda na beskorisne projekte vrijedne milijarde
dolara.
(TBT, Al Jazeera)