RELIGIJA
Njemački sveštenik Martin Luther je 31. oktobra 1517. godine
zakucao na vrata katedrale u Württemberg slavnih 95 teza o reformi crkve,
zauvijek napravivši raskol unutar katoličanstva
FOTO: (public)
Martin Luther pokrenuo je 31. oktobra 1517. godine proces
reformacije crkve zauvijek napravivši raskol unutar katoličanstva. Zbog
protestantizama koji je nastao zahvaljujući Lutheru nastale su duboke
posljedice po Njemačku, Evropu, ali i po čitav svijet.
“Udarac je konačno zadat kada je 1517. Martin Luther zakucao
svojih devedeset pet teza na vrata crkve u. Ponosna i moćna crkva, koja se stoljećima
borila za vrhovni autoritet ne samo u crkvenim nego i u svjetovnim poslovima
države nije mogla pristati na ponižavajuće ograničenje njene sfere aktivnosti
koje su zahtijevali Viklif, Hus i Martin Luther. Crkvena reformacija bila je
prva manifestacija ovog historijskog konflikta, i njen uspjeh je pripravio put
za promoviranje inherentnog individualizma u svim aktivnostima kršćanske
civilizacije, a posebno u onim naučnim. … Sloboda je došla i svakako dovela do
najsmjelijeg intelektualnog i duhovnog preokreta u historiji čovječanstva.” –
Mihajlo Pupin.
Njegovo ime obilježilo je njegov životni put
Kada je kao beba 11. novembra kršten, Luther je dobio ime
sveca čiji se ime tog dana slavilo – Martin. Sličnost između njih dvojice je
vrlo neobična. Sveti Martin je rođen 316. ili 317. godine u današnjoj Mađarskoj
kao Martinus, sin rimskog oficira. Po želji oca, sa 15 godina i sam je postao
vojnik i to u gardi cara Konstantina Drugog u Milanu, gdje je tada bila prijestonica
Zapadnog rimskog carstva. Uhapšen je kada je izjavio da se ubijanje ljudi kosi sa
njegovim kršćanskim uvjerenjima. Međutim, budući da se bitka nije ni desila,
Martin je bio oslobođen, nakon čega je odlučio da postane monah. Kako pisac Eric
Metaxas navodi u svojoj knjizi o Martinu Lutheru: “11 stoljeća nakon što je
prvi Martin iznio svoj kršćanski stav protiv Rimskog carstva, drugi Martin će
svoj kršćanski stav protiv Svetog rimskog carstva držati na istom mjestu”.
Ljetna oluja “kriva” je za sve
Martin Luther je trebalo da postane advokat. Uprkos nemaštini,
otac ga je sa 14 godina posalo u školu u Magdeburg. Školarina je bila besplatna,
ali su studenti morali plaćati za stan i hranu. Sa ostalim siromašnim
mladićima, i on je ispred bogataških kuća pjevao i prosio hranu. Godine 1502.
Luther je postigao najniži akademski stepen u filozofiji. Tri godine kasnije,
kao drugi u klasi, postao je magistar nauka. Zatim su bile predviđene pravne
nauke, a onda advokatska karijera. Međutim, Luther se strahovito plašio smrti,
i kad je jedan grom za vrijeme strašne oluje 1505. godine udario nevjerovatno
blizu njega, u kriku je Svetoj Ani dao očajničku zakletvu da će postati
sveštenik ako ga spasi. Preživio je oluju i nekoliko nedjelja kasnije, tačnije
17. juna 1505, teška vrata agustinskog samostana otvorila su se da ga prime.
Prerušio se u viteza kako bi izbjegao progon Katoličke crkve
Nakon što je 31. oktobra 1517. godine zakucao na vrata
katedrale u Württemberg slavnih 95 teza o reformi crkve, Martin Luther je
nastavio da piše “skandalozne” pamflete protiv Katoličke crkve. Godine 1521.
godine organizuje se Sabor u Vormsu, na kom je Martin Luther pozvan da se
pokaje i da se odrekne svojih knjiga i svog učenja. Saborom je predsjedavao sam
car Svetog rimskog carstva, Karlo V. Luther, umjesto da se pokaje, izložio je
svoje učenje i zatražio od mladog cara razumijevanje i zaštitu. Međutim, Karlo
V mu je odgovorio da on, kao njemački car i potomak stare katoličke dinastije,
može samo da osudi njegovo učenje kao notornu jeres. Kako bi pomogao Lutheru da
se spasi, njegov prijatelj Frederik od Saksonije organizirao je lažnu otmicu.
Luthera su prokrijumčarili do izolovanog zamka u Wartburgu, gdje je pustio
bradu i promijenio identitet – postao je vitez junker Georg. Tokom narednih
devet mjeseci, Luther je živio u zamku kao bjegunca, krijući se od cara i pape.
U knjizi “Welterbe Wartburg” navodi se da je “vrijeme provedeno u Wartburgu
bilo među najproduktivnijim periodima u njegovom životu”. Tamo je završeno i
jedno od njegovih najvećih dostignuća, prijevod Erazmovog teksta Grčkih spisa na
njemački jezik. Objavljeno u septembru 1522, bez Lutherovog imena kao
prevodioca, ovo djelo je bilo poznato kao Septembarska Biblija.
Skandal vijeka – bivši monah oženio bivšu monahinju
Katarina fon Bora provela je više od jedne decenije svog
skromnog života u manastirskim školama, a zatim kao časna sestra. Međutim,
početkom 1523. godine ona i ostale monahinje su pobjegle iz samostana, a
Katarina je utočište pronašla u domu Lukasa Kranaha Starijeg, bliskog Lutherovog
prijatelja. Ona i Martin Luther su se 1525. vjenčali i uselili u stari
Avgustinski manastir u Witenbergu. Katarina se brinula o domaćinstvu, njihovo
šestoro djece, upravljala je novcem i vodila seosko imanje, a također je i
upravljala malom pivarom i zakupljivala je čak i ribnjak. Martin Luther ju je
rado zvao “moj gospodar Kete”, što je znak da je ona bila glavna u
kući. Umrla je 29. decembra 1552. u Torgauu.
Bio je veliki ljubitelj piva
Osim što je prkosio crkvi i što je bio oženjen, Martin Lutjer
je bio i veliki ljubitelj piva. “Ponekad se moramo više rekreirati, baviti
sportom, piti više, pa čak i pogriješiti kako bismo prkosili đavolu”, napisao
je. Također je smatrao da se uz pivo lakše zaspi. U jednom pismu koje je
napisao Katarini piše: “Stalno razmišljam o tome kako dobro pivo i vino imam
kod kuće, kao i prelijepu ženu.”
Ismijavao se autoritetima kroz umjetnost
Tokom svog života, Luther je blisko sarađivao sa poznatim njemačkim
umjetnikom Lukom Kranahom Starijim. Upoznali su se preko zajedničkog prijatelja,
Frederika III (koji je organizovao lažnu otmicu i pomogao Martinu). Poznati
slikar i grafičar promovirao je protestantske ideje svojim drvorezima, a također
je i u više navrata naslikao Martina. Pošto je Luther stalno bio u sukobu sa
Katoličkom crkvom, pronašao je i kreativni način da se ismijava autoritetima –
kroz umjetnost. On je 1534. godine naručio od Kranaha drvorez pod imenom “The
True Depiction of the Papacy” (“Istinski prikaz papstva”) na kome se mogu vidjeti
slike đavola koji vrše nuždu nad monasima, dok papa na glavi ima krunu od
meduza.
(TBT, N.G.)