ANALITIKA
Pravo pitanje je kako Bagdad i Erbil mogu
riješiti ovaj spor na miran i održiv način
Piše: Zaid al-Ali, thebosniatimes.ba
Eksperti nikada nisu bili ujedinjeniji nego
danas: doslovno se svi slažu da je referendum o nezavisnosti koji je
organizovan 25. septembra u iračkom Kurdistanu potpuna katastrofa. Osim tog,
postoji konsenzus i po pitanju faktora zbog kojih je kurdski regionalni predsjednik
Masoud Barzani napravio tako lošu procjenu, pa nema smisla ponavljati te
argumente.
Kratkoročne posljedice ove krize također se
čine sasvim očitim. Federalne vlasti, sa pridruženim paravojnim snagama, ponovo
će uspostaviti svoju vlasti nad većinom ako ne i svim spornim teritorijama,
strateškim naftnim poljima i graničnim tačkama, uključujući i aerodrome. Ovo
vjerovatno neće imati direktan utjecaj na velike centre unutar kurdistanske
regije, ali i oni će osjetiti ekonomske posljedice usljed ponovnog
uspostavljanja federalne kontrole. Kurdska politika je već u potpunom krahu,
regionalni predsjednik i njegova stranka izgubili su doslovno svako pravo na
legitimnost (izgubili su legitimnost još davno) dok se niz učesnika i dalje
međusobno okrivljava za ovu katastrofu.
Pravo pitanje je kako Bagdad i Erbil mogu
riješiti ovaj spor na miran i održiv način. Dugoročno rješenje spora između ove
dvije strane zavisit će od niza faktora, a malo je onih koji će se ostvariti
bez velike intervencije međunarodne zajednice, a takve su rijetko bile uspješno
u prošlosti, i to sigurno ne u Iraku.
Iznalaženje novog oblika federalizma
Prvi korak ka rješenju je definiranje interesa
obiju strana, što je daleko lakše reći nego uraditi. Objema stranama će trebati
mnogo vremena i napora da im splasne ego i da se dogovore oko interesa koji
razumno mogu biti zadovoljeni. Trenutno oholo i šovinističko ponašanje Bagdada
u vladi povećava šanse da će federalna vlada prezentirati maksimalističke
zahtjeve. S druge strane, Erbil će imati ozbiljne probleme da se navikne na
smanjeni utjecaj nakon što je 14 godina igrao preveliku ulogu u unutrašnjoj
iračkoj politici.
Morat će uslijediti ozbiljna ustavna reforma,
uglavnom da bi se identificirao novi oblik federalizma s kojim svi mogu živjeti.
To će morati uključivati mehanizam za fer i transparentnu podjelu prihoda,
uspostavljanje mehanizma za fer i nepristrasno rješavanje sporova na koji se
obje strane mogu osloniti itd. Sam taj proces će vjerovatno trajati godinama, i
znači da su obe strane spremne proći kroz tu vježbu, koja je daleko od sigurne
u ovom trenutku.
Sudeći po ranijim iskustvima, postoji ozbiljan
rizik da nijedan od ovih ciljeva neće biti zadovoljen, i da će trenutna kriza
godinama tinjati dok konačno ponovo ne bukne. Od 2005., kada je usvojen
trenutni ustav, Bagdad je bezuspješno pokušavao revidirati tekst ustava u više
navrata, između ostalog, i u daleko sretnijim i stabilnijim vremenima. Osim
tog, Bagdad nije uspio ostvariti nikakav značajan napredak u uspostavljanju
institucija koje je teoretski, prema ustavu, dužan uspostaviti, uključujući
Gornji dom parlamenta i čitav niz drugih.
Od krize do krize
U trenutnoj atmosferi, prepušten sam sebi,
Bagdad će živjeti dan za dan, krećući se od krize do krize, umjesto da traži
pravo rješenje za svoj odnos s Erbilom. Grupu Islamska država u Iraku i Levantu
(ISIL) tek treba poraziti; osim tog održat će se parlamentarni izbori, koje će
pratiti neizbježna kriza zbog formiranja vlade, što će potom voditi do borbe za
kontrolu u vezi sigurnosne politike i institucija. Sve to znači da se bilo
kakva ozbiljna nastojanja da se razriješi kriza sa Erbilom neće pojaviti na
obzorju još godinama.
Ni regionalni kontekst neće biti od pomoći,
uzimajući u obzir koliko su doslovne sve regionalne vlade ljute na Erbil. Sve
ove države će uvijek dati prednosti vlastitim interesima i odnosu sa Bagdadom
nad bilo kakvom naklonošću ili lojalnošću prema Kurdima. To je jasno stavljeno
do znanja kada su sve regionalne aviokompanije otkazale letove u kurdistansku
regiju po zahtjevu Bagdada nakon referenduma o nezavisnosti. Osim tog,
obnovljeni antikurdski šovinizam, pojačan sramnim povlačenjem Pešmergi iz
Kirkuka i drugih predjela, sigurno neće pomoći.
Dakle, rješenje, ako ga bude, morat će doći od
međunarodne zajednice. Ako UN i države dobre volje žele spriječiti eksploziju
trenutnih uzavrelih tenzija u novi sukob odmah ili dugoročno, morat će uložiti
značajna sredstva, prvo da ubijede Bagdad da ima interesa u dugoročnom
rješenju, i drugo da iznađu jednu ili nekoliko opcija s kojima Bagdad, Erbil i
Suleimania mogu živjeti.
To će zahtijevati višestran pristup kojeg će
biti jednako teško i osmisliti i sprovesti u djelo. Bit će potrebno i mnogo
dobre volje, resursa, strpljenja, mašte i odlučnosti, a trenutno nema sveg tog u
izobilju. Iako su šanse za uspješan ishod male, ni to nije nemoguće, pa je
možda najbolji pristup za nas ostale da ne gubimo nadu.
(TBT, Al Jazeera)