KOLUMNA
Zapad u ime velikih univerzalnih vrijednosti, iza kojih se
kriju interesima inspirirane agende, nedemokratske režime vidi u svima onima
koji se ne uklapaju u njegovu zamisao demokratije
Piše: Marlene Laruelle, thebosniatimes.ba
U vrijeme dok zapadni mediji Rusiju predstavljaju kao zemlju
koja se hrve sa svojim nacionalističkim i imperijalističkim demonima, nije
zgoreg odmaći se od retorike „propasti demokratije” koju ta zemlja navodno
proživljava. Čini se kao da je putinovski politički režim pozive nekadašnjeg
prvog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS) Mihaila Gorbačova
na uspostavljanje demokratije i evropskog modela uspješno otpremio na nivo
slučajnosti u dugom historijskom razdoblju obilježenom autoritarnošću.
Kulturalistička objašnjenja te evolucije uzela su maha: Rusi nisu
„spremni” za demokratiju i stoljećima borave u kulturnim tradicijama
kojima su zapadni koncepti strani.
Takav diskurs savršeno odgovara vladarima koji se, u ime
takozvanih „kulturnih izuzetaka” koje zagovaraju od Azije do Afrike,
zapravo trude da održe svoje posebne interese. To je slučaj i sa američkom
spoljnom politikom, koju prati mit borbe protiv „zla”, tj. protiv dugog
spiska zemalja najrazličitijih političkih režima i ciljeva na koji se Rusiji
iznova prijeti da će biti vraćena.
Pa ipak, zamisao o postojanju vanvremenskih karakteristika
koje pogoduju autoritarnim režimima i razmatranja nepomirljivosti demokratije i
ruskih tradicija ne predstavljaju relevantan pristup razumijevanju političke
dinamike, opisali je demokratskom ili ne, koja se u Rusiji odvija. Neobična
diarhija uspostavljena u maju 2008. dvostrukom inauguracijom Dmitrija Medvedeva
na mjesto predsjednika države i Vladimira Putina na mjesto predsjednika vlade
potvrdila je da politički režimi, na Zapadu koliko na Istoku, ne predstavljaju
nepromjenljiva dostignuća već evoluirajuće strukture, vječno podložne novim
pregovorima.
Zapadni diskurs o neophodnosti tranzicije bivših
komunističkih zemalja u demokratiju nije oslobođen od interesima rukovođenih
prikrivenih motiva niti ideološkog uvjerenja, koji se toliko često previđaju da
se čine prirodnim. Ideja o postojanju gotovo savršenog „demokratskog
modela” koji otjelovljuju evropski i sjevernoamerički parlamentarni sistem
zapravo je mit koji osim što prećutkuje višestoljetne historijske procese i
brojna savremena skretanja, ignorira i razmatranja o mogućnostima
prevazilaženja parlamentarizma putem demokratije koja bi dobar dio inicijative
vratila građanima.
Prema takvoj šemi, Rusija spada ili u kategoriju onih
zemalja koje svojom nesposobnošću da primjene taj čuveni „model” bacaju Zapad
u očaj, ili onih koje su na putu da ga sustignu, koje od Zapada razdvaja samo
banalna vremenska barijera. Ovde, dakle, imamo posla sa dvije zamke: sa
esencijalističkim pristupom, kojim vlada princip da Rusija ne može prihvatiti
vrijednosti Zapada; i linearnim pristupom, prema kom je sve samo pitanje
vremena, a ova zemlja samo je u zaostatku u odnosu na društveni model koji se
smatra jedinstvenim i vanvremenskim.
Nije nam ovdje cilj negirati teškoće i posebnosti ruskog
političkog života nakon nestanka Sovjetskog Saveza, niti da izbegnemo priznanje
značaja težine historijskog iskustva. Sasvim je opravdano primjetiti da počeci
zapadnoevropskog modela sežu sve do srednjeg vijeka, da je gradska buržoazija
igrala vodeću ulogu u prelasku sa srednjovekovnih na pojedinačne slobode i da
je Rusija, koja nije imala iskustvo zapadnog feudalizma, oduvijek živjela pod
autokratskim političkim režimom.
Podjednako je ispravno podsjetiti na to da je ruska
filozofija od XXI stoljeća disocirala pojedinca, koji sebe promišlja izvan
totaliteta, čovjeka koji se može ostvariti jedino u skladu sa nekim organskim
kolektivnim entitetom. Pa ipak, ti elementi objašnjenja ne mogu nadjačati
važnost historijskog konteksta u kom se
u Rusiji postavilo „demokratsko pitanje”, kao ni socioekonomski uticaj
ruskog reformizma.
„Neuspjeh”
demokratije u Rusiji u velikoj se mjeri može objasniti traumatskim karakterom
1990-ih: društveno nasilje liberalnih reformi, neuspjeh vlade da dođe do
trajnog rješenja za sukob u Čečeniji i kolaps državnih institucija, što je sve
dovelo do mogućnosti nestanka cjelokupne ruske države. Nakon tragičnih događaja
na jesen 1993. (kada je Boris Jeljcin u krvi ugušio pobunu parlamenta), strah
od prekomjerne polarizacije zemlje naveo je vladajuće krugove na veličanje „patriotskog
centrizma” koji ideale ideološke opozicije briše u prilog pomirenju oko
patriotskog slogana.
Široki konsenzus političkih formacija oko ideje o
specifičnom razvojnom putu Rusije uspostavljen je već na parlamentarnim
izborima 1999. Čak se i liberalne partije vode diskursom zasnovanom ne na
potrebi za reformama, već za redom.
Čini se da je „demokratija na ruski način”, onakva
kakva je devedesetih godina nastala, pala na tri testa. Prije svega, ukoliko je
stanovništvo uistinu očekivalo da režim evoluira, nije željelo nestanak
sovjetske države. Implozija Sovjetskog Saveza i nastanak novih država
proživljeni su kao nešto nametnuto, kako spolja, tako i iznutra. Ruska elita
mahom se nije libila da te događaje predstavi kao zavjeru protiv velike ruske moći,
umjesto da je ponudila njihovo racionalno čitanje i prihvatila ulogu Rusije u
svemu tome, čime je nehotice pristala na igru protivnika svake evolucije.
Nakon toga, najodabranije od elita godinama su branile
ultraliberalne principe koji su doveli do ogromnog osiromašenja stanovništva,
zanemjelog pred istovremenim rađanjem oligarhije koja se neometano šepuri
svojim bogatstvom. Kao posljedica toga, „demokratija” se i dan-danas
poistovećuje sa „tržišnom ekonomijom”.
Treće, navodna ruska demokratija devedesetih godina nije oklijevala
da se, uz podršku zapadnih zemalja, otvoreno oglušuje o socijalnu zabrinutost
običnih ljudi i da se iznova ponaša do te mjere antidemokratski da je doprinjela
diskreditaciji samog tog termina u javnosti. Ne treba zaboraviti da često spominjani
kontrast između ličnosti predsjednika Jeljcina i Putina ne smie zamagliti izvjestan
politički kontinuitet: prezidencijalizam (predsjednički sistem, prim. prev.) u
Rusiji učvrstio se Ustavom iz 1993, a vlada nikada nije dobila bitnu ulogu u
oblikovanju državne politike.
Suočen s ovom neprivlačnom i neubjedljivom demokratijom,
Putin je u očima svojih sugrađana uspio da na u isti mah povrati vlast u
autoritarne ruke, ekonomski oporavi Rusiju i uspostavi društvenu stabilnost, pa
makar ovo preklapanje bilo i cinično budući da počiva gotovo isključivo na
porastu cijena nafte i gasa.
Nasuprot onome što se mora prepoznati kao Putinov politički
uspjeh, pitanje toga koliko vlast predstavlja birače djeluje kao marginalni
luksuz koji ne odražava neposredna očekivanja ruskog društva, već isključivo
očekivanja nekolicine zapadnih tehnokrata koji žude za tim da Rusija pođe
„dobrim putem”.
Ovaj nedostatak uspjeha demokratskih ideja u Rusiji nije
proizvod manevra koji je orkestrirao Kremlj, već širokog konsenzusa. Još od
devedesetih godina, sva istraživanja javnog mnjenja sprovedena u Rusiji
potvrđuju da je stanovništvo u velikoj mjeri depolitizirano. Ruski građani
nemaju povjerenja u svoje institucije: s izuzetkom institucije predsjednika u
Putinovo vrijeme, svi drugi simboli vlasti, a posebno parlament, pravosuđe i
policija, smatraju se instrumentima koji služe ličnim interesima elite, dok se
političke partije sistematski kotiraju na samom dnu skale.
Za ogromnu većinu stanovništva pravo glasa ne predstavlja
osnovno ljudsko pravo, dok izbori ne garantiraju bilo kakav uticaj na vršenje
vlasti – za koju se čak smatra da ima manje sposobnosti za vršenje pritiska na
elitu nego tokom sovjetskog perioda.
Sociološka istraživanja pokazuju da usljed ovog otklona od
politike ispitanici iznad svega zahtijevaju da na vlasti imaju efikasnog
„gospodara” ili „upravnika”. Jačanje predsjedničkih ovlašćenja i
njihova personalizacija ne dovode do zabrinutosti, štaviše smatraju se
garancijom stabilnosti. Ispitanici ne osuđuju ni prisustvo sigurnosnih službi
(silovki) unutar državnog aparata, za koje ne smatraju da se vode sopstvenim
interesima, već ih vide kao jedan od glavnih rezervoara profesionalnih kadrova
sposobnih da poprave zemlju.
Takva logika različitost i sukobljenost vidi kao slabosti:
zamisao da nacija nastaje na osnovu sposobnosti građana da vladaju svojim
suprotstavljanjima – raspravljamo se upravo s onima s kojima dijelimo nešto
zajedničko – sasvim je očigledna. Nasuprot tome, podjele (bilo političke,
ideološke ili kulturne) smatraju se prijetnjom po zajednicu, nečim što slama
nacionalno jedinstvo umjesto da ga ojačava.
Stoga je teško očekivati da će ruski političari ići protiv
tako rasprostranjenih stereotipa o demokratiji među svojim sugrađanima, posebno
u situaciji u kojoj takva „dirigirana demokratija” omogućava pravdanje
interesa vladajuće klase, koja je među sobom rasporedila najprofitabilnije
političke, birokratske i ekonomske pozicije služeći se velikom konfuzijom
između javnog i privatnog domena.
Ipak, bilo bi posve pogrešno na osnovu ovih zapažanja izvući
zaključak da Rusi principijelno podržavaju autoritarne režime. Neke od osnovnih
sloboda – poput slobode mišljenja, kretanja, prava na privatno vlasništvo i
preduzetništvo – smatraju se nepokolebljivim postignućima. S druge strane, čini
se da rusko društvo funkcionira nezavisno od vlasti i da se i te kako može
posvetiti i političkom i domenu institucionaliziranih udruženja. Država tu
oblast ne može oblikovati prema svojim nahođenjima: njeno pravo na upotrebu
legitimnog nasilja ograničeno je, kao i njena moć prisile.
Utoliko je i prividni konsenzus po pitanju učvršćivanja
autoritarnosti režima djelimično iluzoran: konvergencija između ciljeva
oporavka kako ih vidi Kremlj i očekivanja stanovništva, koja u ovom trenutku i
te kako postoji, izgledno je samo privremena. U slučaju ekonomske krize,
društveni ugovor sa stanovništvom koje prihvata autoritarnost režima u zamjenu
za garanciju porasta životnog standarda, veoma bi se brzo doveo u pitanje.
U historiji nema povratka na staro: sadašnji ruski politički
režim pod krinkom „povratka Sovjetskom Savezu” skriva projekat
modernizacije i vesternizacije, paradoksalno, ali samo u okviru datog historijskog
razdoblja, koristeći se autoritarizmom i nacionalizmom. Odatle možemo
pretpostaviti da će se ti elementi, koji se smatraju motorom „oporavka”
ove zemlje, prije ili kasnije sukobiti s potrebama ruskog društva i njegovih
novih srednjih klasa, kao i da će generacija manje izolacionistički nastrojenih
elita tu pronaći svoje mjesto.
„Neuspjeh” demokratije u Rusiji trebalo bi prije svega
podstaknuti razmatranje o propasti Zapada. Evropska unija u međunarodnoj areni
nema željenu vidljivost, nalazi se u ekonomskoj recesiji usred uspona novih
sila i djeluje nesposobno da osmisli neki privlačni model društvenog razvoja za
ostatak svijeta. Sjedinjene Države za to vreme bezrezervno se kritiziraju zbog
sprovođenja imperijalne spoljne politike koja demokratske principe izvrgava
ruglu. U takvom kontekstu, male su šanse da će u Rusiji, Kini i drugim zemljama
upućivanje na „zapadni demokratski model” pronaći publika.
(TBT, LMD)