KOLUMNA
U ovoj Bosni su i sunce i oblak i
bukva i mahovina i kamen na putu u savršenom skladu. Svako od njih gleda da
bude što manja smetnja, a što veća korist jedno drugome. Samo među ljudima
uvijek haos
Piše: Nejra Latić-Hulusić, theboniatimes.ba
Sirotinjsko ili miholjsko ljeto
je meteorološki fenomen kada vremenski uslovi karakteristični za period ljeta
nastavljaju i nakon početka jeseni, odnosno nekada nakon Miholjdana. Miholjdan
je slava koja se slavi u oktobru u čast pravoslavnog sveca Prepodobnog Kirijaka
Otšelnika koji je svoj status zaradio kao isposnik, iscjelitelj, zaštitnik i
utještelj bolesnih i siromašnih. Vjerovanje kaže da je on izmolio toplije
vrijeme u jesen kako bi sirotinja stigla završiti poslove na njivama koje nije
u toku ljeta uspjela.
Ovaj fenomen se kod nas zove još
i Martinovo, opet po katoličkom svecu Martinu koji se rodio kao sin rimskog
vojnog časnika i dobio ime po rimskom bogu rata Marsu.
Vjerovanje kaže da je Martin kao
petnaestogodišnji mladić usred zime susreo prosjaka. Prosjak je sav promrzao i
u poderanim krpama od njega tražio milostinju, pružajući mu ruku koja se tresla
od zime. Kako Martin nije imao novaca pri sebi, odrezao je mačem polovicu
svojeg crvenog vojničkog ogrtača i dao je siromahu. Tu Martinovu gestu dobrote
popratilo je naglo zatopljenje vremena, kao da se nebo smilovalo siromasima
koji su se smrzavali.
U oba vjerovanja, neki sveci su
se svojim uticajem založili na Nebu u korist socijalno ugroženih i izmolili
povoljnije uvjete za njihov život.
Ovo miholjsko ljeto, našoj
sirotinji je lijepo poslužio da izađe na ulicu preklinjati par sati za pitku
vodu i penzije. Ništa nisu dobili ali barem nisu pokisli. Njive ionako već
odavno stoje zarasle, a narod koji vrijedno radi na ono malo obrađenih nije
čekao oktobar da završava poslove.
Vozila sam skoro na jedan takav
dan kroz divnu šumu prema tekiji u
Srednjoj Bosni i razmišljam kako je ironično to što kod nas nikada nije bilo
više vjernika i sirotinje, a manje svetaca koji će otkinuti pola plašta da se
ozebao ogrne i urgirati na Nebu da nam ljeto potraje još koju godinu ne bismo
li se presabrali i konačno počeli pospremati ovu državu kao njivu u jesen.
Danas bi skoro pa svetac bio neki parlamentarac, pop ili efendija koji pokloni jednu od vikendica porodici koja živi
u garaži ili izlobira da se smanje doprinosi za lezihljebarenje u parlamentu u
korist socijalno ugroženih.
Gledam tako tu šumu, harmoničnu u
svoj svojoj različitosti i zaključim da bi bila deset puta manje lijepa da je
recimo samo žuta ili samo crvena. Sva njena ljepota je u različitosti listova
oblikom i bojom. U ovoj Bosni su i sunce i oblak i bukva i mahovina i kamen na putu
u savršenom skladu. Svako od njih gleda da bude što manja smetnja, a što veća
korist jedno drugome. Samo među ljudima uvijek haos. Samo kod ljudi
različlitost se percipira kao nakaradna. Samo ljudi kao vrsta mogu manipulisati
jedni drugima tako da ih ubijede da je važnije da glasa svako za svoga
bližnjega nego da imaju hljeba i vode. Samo je u Bosni važnije temeljito mrziti
drugačiijeg nego ne biti uvijek prvi na svjetskim listama raznih nepodobnosti
za normalan život.
Da se vratim ovom svojim svecima
kad sam ih već probudila. Svi su oni tražili slobodu. Umirali su ili su ubijeni
tražeći slobodu. Jedne je ograničavalo
ljudsko tijelo i razum, pokušavali su poletjeti dušama u beskrajni
neograničavajući svemir. Drugi su se
bukvalno borili za slobodu sirotinje da jede, voli, piše, šta god da im je bilo
od Boga dato, a od ljudi uskraćeno.
Danas nema onih koji bi ustali, a
nema ni onih koji bi tražili slobodu za one koji ne znaju šta traže. Glad za
slobodom nam je utaljena skupim kreditima i jeftinim cipelama, a nagon da
pripadaš ostatku harmonije u Svemiru nam je sveden na pripadnost naciji.
I kad podvučeš crtu, nije naš
problem što smo ekonomski nedorečeni, ni finansijski robovi, nego što smo
postali duhovna fukara. A, kad si fukara duhom, valuta ti je mržnja prema sebi
i prema drugome. Ne znači biti duhovno bogat samo plaćati članarinu nekoj
vjerskoj zajednici. Biti duhovno bogat znači ne biti malodušan i uskogrudan. To
znači imati toliko široka prsa da u njih stane sve i svako, a najprije oni što
ih nema ko prigrliti. Pošto smo duhovna fukara postali, za svece i nedodirljive
smo proglasili one koji imaju nadprirodnu moć da poreze preliju sa zajedničke
državne kase u svoje džepove bez da ikada odgovaraju za krađu. Epitet
prepodobnog danas nam nose on koji najbolje žmire na nepravdu. U Bosni sada
može biti samo sudija prepodoban.
A ovako smo propali: Neki su se
dobro sjetili da iskoriste iskonsku duhovnost koja nama sa svime drugim
siromašnog Balkana usječena u genetski god. Naše duše su evoluirale tako da
slijede svece i evlije. A ovi magarci što nas danas vode, a za njima podobnici
njaču da su sveti, su pokrali od svetaca i evlija ikone, priče i stihove i
njima nas namamili da ih slijedimo u propast. A, obećavali su nam oslobađanje
duša i zoru duhovnosti.
Tako su naše duše kidnapovane.
Zato smo fukara ostali. Zato nama svi naši sveti u koje se uzdamo, a stoljećima
nisu više tu, da se ujedine i mole da nam ljeto traje do oktobra iduće godine
pred izbore, neće nam biti od koristi, jer ova duhovna sirotinja bez ideje,
hrabrosti i samilosti pred onima što dršću pred računima od toplana, neće imati
snage da glasa za promjene i donese nam konačno neko proljeće svima. Siroti
kakvi jesmo nasješćemo još jednom na predizborne kampanje u kojima se ne nudi
ništa osim mržnje prema drugome.
Završiću ovu priču sa trećim svetim čovjekom, pjesnikom
Dželaludinom Rumijem čija se poezija čita tamo gdje stvarni duhovni bogataši,
skriveni po usamljenim tekijama po Bosanskim vrletima na molitvi traže glasno i
jasno od Boga da zaštiti sve dobre ljude na svijetu, a ne nas trideset koji se
slažemo u toj sobi:
Lažna zora u zasjedi mnoge
karavane dočekuje
Koje su se zaputile u nadi za
svanućem.
Neka lažna zora ne bude vodič
ljudima!
Jer ona karavane mnoge predaje
vjetru uništenja.
O, ti koji si zatočenik lažne
zore postao,
Istinsku zoru nemoj smatrati
lažnom.
Ako od dvoličnjaštva i
pokvarenosti nemaš zaštite,
Zašto bi bratu svome pripisivao
iste loše osobine?
Zlokobnik koji o drugima uvijek
loše misli:
On knjigu svoju čita, a pripisuje
je i komšiji.
(TBT)