KOLUMNA
Populističko upravljanje karakteriziraju tri stvari:
pokušaji da se prigrabi državni aparat, korupcija i „masovni klijentelizam“
(razmjena materijalnih povlastica ili birokratskih usluga za političku podršku
građana, koji onda postaju „klijenti“ populista), a tu je i napor da se sistematski
potisne civilno društvo
Piše: Jan-Werner Müller, thebosniatimes.ba
„Mješavina“ je jedino značenje koje mogu da vidim u riječi
„narod“; ako riječ „narod“ zamijenite reču „broj“ ili „mješavina“, dobit ćete
vrlo čudne termine… „suverena mješavina“, „volja mješavine“ itd.
Pol Valeri
Sva moć dolazi od naroda. Ali kuda odlazi?
Bertolt Breht
Ne pamtim nijednu izbornu kampanju u Americi koja je bila
toliko povezivana s „populizmom“ kao kampanja iz 2015-2016. godine. I Donald
Trump i Bernie Sanders nazivani su „populistima“. Taj termin se najčešće
koristi kao sinonim za „protivnike establišmenta“ i čini se nezavisno od nekih
određenih političkih ideja; kao da je važno samo ponašanje, a ne i sadržaj.
Otuda se termin prvenstveno povezuje i s određenim raspoloženjem i emocijama:
populisti su „ljuti“; njihovi glasači su „razočarani“ ili hronično
„nezadovoljni“. Slično se govori i o političkim liderima u Evropi i njihovim sljedbenicima:
na primjer, Marine le Pen i Geert Wilders obično se označavaju kao populisti.
Oboje su bez ikakve sumnje desničari. Ali Sandersov slučaj pokazuje da i ljevičari
dobijaju etiketu populista; takvu etiketu nose i Siriza u Grčkoj, ljevičarska
koalicija koja je u januaru 2015. godine osvojila vlast, i Podemos u Španiji,
koji se zajedno sa Sirizom oštro protivi stavu Angele Merkel da su mjere
štednje pravi odgovor na dužničku krizu u Evropi. Oba pokreta – naročito
Podemos – igraju na kartu osjećanja podstaknutog takozvanom „ružičastom plimom“
u Latinskoj Americi, gdje su populističke vođe kao što su Rafael Corea, Evo
Morales i, prije svega, Hugo Chávez postigli veliki uspjeh. Ipak, šta svi ti
politički akteri imaju zajedničko? Ako se slažemo s Hannah Arendt da je
političko rasuđivanje sposobnost uočavanja odgovarajućih razlika, onda
rasprostranjeno povezivanje desnice i ljevice u govoru o populizmu treba da nas
natjera na razmišljanje. Da li to što je danas popularno da se najrazličitiji
fenomeni svrstavaju u „populizam“ ukazuje na nedostatak političkog rasuđivanja?
Ova knjiga započinje opažanjem da je, uprkos tolikom govoru
o populizmu (bugarski politikolog Ivan Krastev, jedan od najpronicljivijih
analitičara današnjeg demokratskog života, nazvao je naše vrijeme „dobom
populizma“), veliko pitanje da li znamo o čemu govorimo.1 Mi naprosto ne
raspolažemo ničim što bi ličilo na teoriju populizma, a po svoj prilici
nedostaju nam i koherentni kriterijumi na osnovu kojih bismo odredili kad
politički akteri postaju populisti u nekom smislenom značenju te riječi. Na
kraju krajeva, svaki političar – naročito u izbornim demokratijama – želi da se
dopadne „narodu“, da ispriča priču koju će najveći broj građana razumjeti i da
pogodi šta „običan svijet“ misli i naročito osjeća. Da li je populista prosto uspješan
političar koga ne volimo? Može li optužba za populizam i sama biti
populistička? I konačno, da li je populizam zapravo „autentični glas
demokratije“, kao što tvrdi Christopher Lasch?
Ovom knjigom nastojim da nam pomognem da prepoznamo
populizam i suočimo se s njim. Cilj mi je da to uradim na tri načina. Prvo,
želim da opišem koja se vrsta političkih aktera svrstava u populiste. Tvrdim da
je neophodan uslov za to da budu kritički nastrojeni prema elitama, ali i da
taj uslov nije dovoljan. Inače bi svako ko kritikuje status quo u, recimo,
Grčkoj, Italiji ili SAD bio po definiciji populista – i šta god neko mislio o
Sirizi, pobunjeničkom Pokretu pet zvjezdica Beppea Grilla ili Sandersu, teško
se može poreći da je njihova kritika elita uvijek opravdana. Također bi gotovo
svaki predsjednički kandidat u Americi bio populista kad bi kritika postojećih
elita bila jedino što karakteriše populizam: na kraju krajeva, svi oni vode
kampanju „protiv Washingtona“.
Pored toga što su antielitisti, populisti su uvijek i
antipluralisti. Populisti tvrde da oni, i samo oni predstavljaju narod. Sjetimo
se na primjer turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana koji uprkos svojim
mnogobrojnim domaćim kritičarima na partijskom kongresu izjavljuje: „Mi smo
narod. A ko ste vi?“ Naravno, on zna da su njegovi protivnici također Turci.
Polaganje prava na ekskluzivno predstavljanje nije empirijsko; ono je uvijek
izrazito moralno. Kad se kandiduju za položaj na vlasti, populisti svoje
konkurente predstavljaju kao pripadnike nemoralne, korumpirane elite; kad su na
vlasti, odbijaju da priznaju legitimnost bilo kakve opozicije. Populistička
logika podrazumijeva i da oni koji ne podržavaju populističke partije nisu
istinski dio naroda – uvijek definisanog kao ispravan i moralno čist.
Jednostavno rečeno, populisti ne tvrde: „Uz nas je 99 odsto naroda“. Umjesto
toga, podrazumijevaju: „Uz nas je 100 odsto naroda“.
Za populiste je ova jednačina uvijek tačna: svakog ko ih
opominje da nisu u pravu oni mogu otpisati kao nemoralnog i nekog ko nije u
pravom smislu dio naroda. Drukčije rečeno, populizam je uvijek oblik politike
identiteta (mada nisu sve politike identiteta populističke). Iz tog shvatanja
populizma kao oblika politike identiteta čiji je cilj isključivanje sledi i
shvatanje da je populizam opasan za demokratiju. Jer demokratija zahtijeva
pluralizam i priznanje da treba obezbijediti pravične uslove u kojima možemo živjeti
zajedno kao slobodni i ravnopravni građani, ali i kao građani čija se
različitost ne dovodi u pitanje. Ideja o jednom, homogenom, autentičnom narodu
nije ništa drugo do fantazija; kao što je filozof Jürgen Habermas jednom rekao,
„narod“ se može pojavljivati samo u pluralu. Pomenuta fantazija je opasna, jer
populisti ne samo što uspješno koriste sukobe nego i podstiču polarizaciju, a
prema svojim političkim protivnicima odnose se kao prema „neprijateljima
naroda“ i nastoje da ih potpuno isključe iz igre.
To ne znači da će svi populisti poslati svoje neprijatelje u
gulag ili podići zidove duž granica svoje zemlje, ali ne znači ni da se
populizam svodi na bezazlenu izbornu retoriku ili jednostavan protest koji
splasne čim populista osvoji vlast. Populisti mogu vladati kao populisti. To je
suprotno uobičajenom mišljenju da populističke partije odustaju od protesta čim
dobiju izbore, jer logika kaže da ne mogu protestovati protiv sebe u vladi.
Populističko upravljanje karakterišu tri stvari: pokušaji da se prigrabi
državni aparat, korupcija i „masovni klijentelizam“ (razmjena materijalnih
povlastica ili birokratskih usluga za političku podršku građana, koji onda
postaju „klijenti“ populista), a tu je i napor da se sistematski potisne
civilno društvo. Naravno, mnogi autoritarci postupat će na sličan način.
Razlika je u tome što populisti opravdavaju svoje ponašanje tvrdnjom da samo
oni predstavljaju narod; to im dozvoljava da takve stvari sasvim otvoreno i bez
ustezanja sprovode u praksi. Time se objašnjava i zašto razotkrivanje korupcije
rijetko može da naškodi populističkim liderima (sjetimo se Erdogana u Turskoj
ili krajnje desničarskog populiste Jörga Haidera u Austriji). Njihovi sljedbenici
na to gledaju ovako: „Oni to rade za nas“, autentični narod.
Drugo poglavlje knjige govori o tome da populisti ne zaziru
od donošenja ustava (Venecuela i Mađarska su nesumnjivi primjeri). Nasuprot
raširenoj predstavi da više vole da budu potpuno nesputani i da se oslanjaju na
neorganizovanu masu kojoj se obraćaju s balkona predsjedničke palate,
populistički lideri zapravo često žele da stvore ograničenja, ali samo ako ona
rade za njih. Otuda im ustavi ne služe kao sredstvo za očuvanje pluralizma,
nego za njegovo eliminisanje.
U trećem poglavlju bavim se dubljim uzrocima populizma,
naročito nedavnim društveno-ekonomskim promjenama širom Zapada. Također
postavljam pitanje kako se možemo uspješno postaviti i prema populistički
nastrojenim političarima i prema njihovim glasačima. Odbacujem paternalistički
liberalni stav koji u suštini preporučuje terapiju za građane, „čije strahove i
ljutnju treba ozbiljno shvatiti“, a odbacujem i shvatanje da mainstream akteri
treba jednostavno da kopiraju ono što populisti nude. Ni suprotna krajnost –
potpuno isključivanje populista iz debate – nije valjan izbor jer se svodi na
to da se na populističku težnju ka isključivanju odgovara isključivanjem
populista. Kao alternativu predlažem određena politička pravila za suočavanje s
populistima.
Prije više od četvrt vijeka jedan, tada praktično nepoznat
zvaničnik State Departmenta objavio je članak koji je izašao na zao glas i
uglavnom bio pogrešno shvaćen. Autor je bio Francis Fukuyama, a naslov članka je, naravno,
glasio „Kraj historije“. Dugo si mogao ležerno da dokažeš svoju intelektualnu
veličinu samo tako što bi, podrugljivo se smješkajući, rekao kako je očigledno
da završetak Hladnog rata nije donio i kraj historije. Ali naravno, Fukuyama nije
predskazao i kraj svih sukoba uopšte. On je prosto rizikovao da kaže da, na
nivou ideja, liberalna demokratija više nema suparnika. Dopuštao je da druge
ideologije mogu tu i tamo imati podršku, ali je vjerovao da nijedna ne bi mogla
da konkuriše globalnoj privlačnosti liberalne demokratije (i tržišnog
kapitalizma).
Da li je tako očigledno griješio? Radikalni islamizam nije
ozbiljna ideološka prijetnja liberalizmu. (Oni koji prizivaju avet
„islamofašizma“ svjedoče više o sopstvenoj čežnji za jasno ocrtanim linijama
fronta kakve su postojale za vrijeme Hladnog rata nego o političkoj stvarnosti
kakva je danas.) Ono što danas ponekad zovemo „kineskim modelom“ državno
kontrolisanog kapitalizma za neke očito predstavlja podsticaj jer u tome vide
novi model meritokratije i zato su mu najviše skloni ljudi koji misle da imaju
najveće zasluge.2 (Sjetimo se preduzetnika iz Silikonske doline.) Taj model je
podsticaj i zbog svojih dosadašnjih rekordnih rezultata u izbavljenju miliona
ljudi od siromaštva – naročito u zemljama u razvoju, ali ne samo u njima.
Uprkos tome, demokratija ostaje glavni politički zgoditak, a autoritarne vlade
plaćaju ogromne sume novca lobistima i stručnjacima za odnose s javnošću koji
treba da im obezbijede da ih međunarodne organizacije i zapadne elite priznaju
kao istinski demokratske.
Ipak, ne ide sve naruku demokratiji. Opasnost za nju danas
nije neka obuhvatna ideologija koja sistematski poriče demokratske ideale.
Opasnost je populizam – iskvareni oblik demokratije koji obećava da će vratiti
najviše demokratske ideale („Nek narod vlada!“). Drugim riječima, opasnost
dolazi iz samog demokratskog svijeta – politički akteri koji su izvor te
opasnosti govore jezikom demokratskih vrijednosti. To što je krajnji rezultat
politika koja je očigledno antidemokratska treba sve da nas zabrine – i
pokazuje da postoji potreba za istančanim političkim prosuđivanjem koje će nam
pomoći da tačno odredimo gdje se završava demokratija, a gdje počinje opasnost.
U utorak 31. oktobra u 19 sati u CZKD-u Peščanik u saradnji
sa Fabrikom knjiga i uz podršku forumZFD-a organizuje tribinu Šta je nama
populizam, na kojoj govore Jan-Werner Müller, Vesna Pešić i Dubravka
Stojanović. Razgovor vode Svetlana Lukić i Dejan Ilić.
(TBT, Peščanik.net)