KOLUMNA
Svi mi stojimo pred zidom negativnosti, sumnje
u sebe i slabog samopouzdanja koji moramo preskočiti kako bismo stigli do
suncem okupanih vrhova. Zašto bismo sami sebe kljukali tim istim otrovom?
Piše: Toni Parsons, thebosniatimes.ba
Znao sam da moj govor neće valjati ništa. Nije
to bila neka nejasna slutnja o slabo mogućoj katastrofi. Vidio sam to kako se
veliki dan bližio, budio sam se usred noći i zamišljao sebe kako podbacujem na
pozornici pred brojnim ljudima. Nisam želio da održim taj govor. Niko nije
naročito želio da ga čuje. To nije bio jedan od onih govora kada svako navija
za govornika, kad je svako spreman na smijeh, kad su svi na njegovoj strani.
Neću biti ničiji kum. Tamo neće biti prijateljskih lica. Neće biti topline. Ovo
je bilo hladnokrvno poslovno predstavljanje knjige koju sam napisao sa Džordžom
Majklom. Iznajmljena sala privatnog kluba “Graučo” te večeri biće
puna ljudi u odijelima koji su uložili veliki novac u knjigu i jedva čekaju rijetku
priliku da uživo upoznaju mladu superzvijezdu. Neko je morao da održi govor. A
to svakako neće biti Džordž. Njegov zadatak je bio da šarmira ljude u odijelima.
Teret nadahnjujućeg govora pao je na mene. I ja sam vidio — potpuno jasno —
koliko ću biti rđav.
Tako je i bilo.
Izgubio sam tok misli. Znojio sam se i
zamuckivao. Šale su ginule kotrljajući se s mojih drhtavih usana. Učeni uvidi u
Džordžovu slavu zvučali su kao olovni šabloni. U jednom trenutku ojađenosti
podigao sam glavu i vidio Džordža kako se trza od sažaljenja i zatim skreće
pogled. Trideset godina kasnije i dalje ga vidim kako skreće pogled.
Te crne noći prvi put sam govorio u javnosti,
a kako nisam imao ni trunke iskustva u toj vrsti društvenih obaveza, izgriješio
sam.
Otkucao sam svaku riječ svog govora, što je uvijek
pečat sigurne smrti. Dozvolio sam da mi to veče postane previše važno — bila
je to samo sala puna ljudi u odijelima i bez obzira na to koliko će govor biti
loš, to ne bi pokvarilo moj odnos s Džordžom. No, najveća greška bila mi je to
što sam zamišljao sebe kako propadam.
Jer zapisano je: ako misliš da možeš, onda si
u pravu. A ako misliš da ne možeš, onda si još više u pravu.
Svaki iole dobar psihijatar reći će nam da svi
mi živimo iza zida negativnih riječi o samima sebi. Duboko u sebi svi imamo taj
zvocavi samouništavajući glas — našeg najgoreg neprijatelja — koji tvrdi da
ćemo propasti. Kad ustanemo da održimo govor. Kad priđemo lijepoj ženi u baru.
Kad idemo na razgovor za posao.
Iskustvo je važno — koliko puta ste bili na
razgovoru za posao koji zbilja želite, koliko puta ste prilazili lijepim ženama
u baru, koliko govora pred nezgodnom publikom ste održali — ali nije ni
izbliza važno kao pozitivan stav o sebi, kao unutrašnji dijalog koji vodimo sa
sobom, kao onaj tajni glas koji odlučuje hoćemo li uspjeti ili omanuti.
(TBT, Nedeljnik)