KOLUMNA
Da li stvarnost zaista podržava tvrdnju da je doba
nacionalnog suvereniteta okončano?
Pišu: William Mitchell, Thomas Fazi, thebosniatimes.ba
Pomirimo se sa sudbinom: u današnjoj veoma složenoj i
povezanoj internacionalnoj ekonomiji nacionalni suverenitet je nevažan.
Produbljivanje ekonomske globalizacije čini države nemoćnima pred djelovanjem
tržišnih sila. Internacionalizacija finansija i sve veći uticaj
multinacionalnih korporacija ograničavaju moć država da vode autonomne
socijalne i ekonomske politike i obezbjeđuju prosperitet za svoje stanovništvo.
Naša jedina šansa da nešto promijenimo jeste „udruživanje“ suvereniteta i
njihovo prenošenje na nadnacionalne institucije (kao što je Evropska unija)
koje su dovoljno velike i moćne da se izbore za svoje stavove i tako na
nadnacionalnom nivou povratimo dio suvereniteta izgubljenog na nivou države.
Drugim riječima, da bi očuvale „stvarni“ suverenitet, države se moraju odreći
svog formalnog suvereniteta.
Ako vam ovi argumenti zvuče poznato (i uvjerljivo), to je
zato što ih slušamo već decenijama. Predstavnici progresivnih snaga često
ističu da je neoliberalizam sproveo (i sprovodi) „potiskivanje“, „ljuštenje“
ili „gašenje“ države, što doprinosi prihvatanju ideje da je država danas
„nadjačana“ tržišnim silama. To je razumljivo, ako se ima u vidu da je
politička i ekonomska filozofija Margaret Tatcher i Ronalda Reagana insistirala
na ograničavanju državnog uplitanja u slobodno funkcionisanje tržišta i
preduzetništvo. Sve je sažeto u čuvenoj Reaganovoj izjavi: „Država ne može da riješi
naše probleme, jer je ona sama problem“.
Ali to nije ono što se zaista događa posljednjih decenija.
Ovlašan pregled troškova državne uprave u zemljama OECD-a, na primjer, pokazuje
da je „veličina“ države, izražena kao postotak BDP-a, zapravo bila u porastu
(jedini izuzetak je Evropa posle 2008). Čak i navodno neoliberalne vlade – one koje
su vodili Margaret Thatcher i Ronald Reagan – nisu smanjile javne troškove i bilježile
su relativno visoke deficite. Kao što primjećuju Miguel Centeno i Jospeh Cohen,
„raspoloživi podaci pokazuju da su promjene u vođenju državnih politika i makro
ekonomije u doba neoliberalizma komplikovanije nego što se obično
pretpostavlja“. Prije svega, podaci pokazuju da u glavnim kapitalističkim
zemljama nije došlo do odumiranja države. Naprotiv, dogodilo se suprotno. Iako
kao ideologija proističe iz želje za smanjenjem ovlašćenja države,
neoliberalizam kao političko-ekonomska stvarnost proizvodi još moćniji,
intervencionistički, sveprisutni – čak i autoritarni državni aparat.
Proces neoliberalizacije podrazumijeva dalekosežne i
dugoročne državne intervencije uključujući: liberalizaciju tržišta roba i
kapitala; privatizaciju resursa i javnih usluga; deregulaciju poslovanja, a
posebno finansijskih tržišta; sužavanje radničkih prava (prije svega, prava na
kolektivno pregovaranje o uslovima rada) i potiskivanje radničkog aktivizma;
smanjivanje poreza na imovinu i kapital na račun srednje i radničke klase;
gašenje socijalnih programa i tako dalje. Takve politike se sistematski
sprovode svuda na zapadu (i nameću se zemljama u razvoju) sa gvozdenom
odlučnošću, uz podršku ključnih međunarodnih institucija i političkih partija.
U tom smislu, neoliberalnu ideologiju, bar pod njenom
oficijelnom maskom anti-državnih politika, treba tumačiti prije svega kao
zgodno opravdanje za sprovođenje jednog suštinski političkog i preko države
realizovanog projekta koji ima za cilj da se „komandni visovi“ ekonomskih
politika „predaju u ruke interesima kapitala, prije svega finansijskog“, kao
što primjećuje Stephen Gill. Kapital danas ne zavisi od usluga države ništa
manje nego u doba vladavine „kejnsijanizma“ – jer država je tu da kontroliše
radničku klasu, pokriva gubitke velikih kompanija koje bi bez takve pomoći
bankrotirale, osigurava pristup stranim tržištima i tako dalje.
U mjesecima i godinama poslije finansijskog kraha 2007-09,
zavisnost kapitala i kapitalizma od države, koja nikada nije ni prestajala,
postala je bolno očigledna kada su vlade u Evropi, SAD i ostatku sveta pružile
pomoć finansijskim institucijama, koja se mjeri trilionima eura i dolara. U
Evropi je poslije izbijanja „krize eura“ 2010. nastupio koordinisani opšti
napad na poslijeratni evropski socijalni i ekonomski model, da bi se evropska
društva i ekonomije restrukturisali i reorganizovali u skladu sa načelima koja
više odgovaraju potrebama kapitala. Ipak, (neutemeljena) ideja da neoliberalizam
znači potiskivanje države i dalje je široko prihvaćena na ljevici. Tome
doprinosi i ideja da država istovremeno gubi moć uslijed djelovanja sila
globalizacije. Prihvata se stav da su globalizacija i internacionalizacija
finansija okončali epohu nacionalnih država i ukinuli mogućnost sprovođenja
politika koje odstupaju od diktata globalnog kapitala.
Da li stvarnost zaista podržava tvrdnju da je doba
nacionalnog suvereniteta okončano? Tvrdnje da aktuelna faza kapitalizma
onemogućava opstanak nacionalne države često se oslanja na čuvenu trilemu
harvardskog ekonomiste Danija Rodrika. Prije desetak godina Rodrik je izložio
političku „teoremu nemogućnosti“, koja kaže da su „demokratija, nacionalni
suverenitet i globalna ekonomska integracija uzajamno neuskladive: možemo
kombinovati dva elementa, ali nikada ne možemo dobiti sva tri“: jednostavno
rečeno, budući da nacionalne države nameću transakcione troškove, ako želimo
istinski internacionalnu ekonomsku integraciju, moramo biti spremni da se
odreknemo nacionalnog suvereniteta (kroz kreiranje sistema
regionalnog/globalnog federalizma, da bi se tako područje demokratske politike
poklopilo sa područjem globalnih tržišta).
Tokom godina, snage sa čitavog političkog spektra vješto su
koristile Rodrikovu trilemu da neoliberalne politike – koje podrazumijevaju
sužavanje domena participativne demokratije i nacionalnog suvereniteta –
predstave kao „neizbježnu cijenu koju plaćamo za globalizaciju“. Čak i
predstavnici ljevice koji tvrde da se suprotstavljaju neoliberalizmu često se pozivaju
na Rodrikovu teoremu da bi opravdali stav da je s nacionalnom državom „gotovo“.
Ali to nije ono što je Rodrik htio da kaže. Suprotno široko prihvaćenom
mišljenju, on smatra da je aktuelna internacionalna ekonomska integracija još
daleko od „istinske“ integracije i ostaje „krajnje ograničena“.
Čak i u navodno globalizovanom svijetu, uprkos procvatu
globalnih kompanija i lanaca snabdijevanja, i dalje postoji velika nesigurnost
u pogledu stopa razmjene; i dalje postoje jezičke i kulturne razlike koje onemogućuju
puni angažman resursa preko nacionalnih granica, kao što pokazuje činjenica da
napredne industrijske zemlje i dalje daju prednost „domaćem terenu“; i dalje
postoji visoka korelacija između nacionalnih stopa investicija i stopa štednje;
i dalje postoje velika ograničenja slobodnog kretanja radne snage; a protok
kapitala između bogatih i siromašnih zemalja daleko je ispod onoga što
teorijski model predviđa. Isto važi i danas (deceniju poslije publikovanja
Rodrikovog članka). Otuda njegova trilema ima smisla sa teorijskog stanovišta,
ali nema mnogo uticaja na stvarnost, osim kao samoispunjavajuće proročanstvo
ili politička manipulativna alatka.
Na još širem planu, kao što objašnjavamo u našoj knjizi
„Povratak državi: Progresivna vizija suvereniteta u post-neoliberalnom svijetu“,
globalizacija, čak i u svom neoliberalnom obliku, nije proizvod imanentne
kapitalističke ili tehnološke dinamike koja nužno vodi u ograničavanje moći
države, kao što se često tvrdi. Naprotiv, globalizacija je bila i jeste proces
koji države aktivno promovišu. Svi elementi koje povezujemo sa neoliberalnom
globalizacijom – delokalizacija, deindustrijalizacija, slobodno kretanje robe i
kapitala i tako dalje – bili su i jesu, u većini slučajeva, rezultat izbora
samih država. Države i dalje imaju krucijalnu ulogu u promovisanju, izvođenju i
održavanju strukture neoliberalnog internacionalnog okvira (mada kao da se i to
postepeno mijenja), kao i u uspostavljanju odgovarajućih uslova na lokalnom
nivou koji će omogućiti da se procvat globalne akumulacije nastavi. U isto vrijeme,
ne može se poreći da su njeni kapaciteti u pogledu ekonomskog suvereniteta,
uključujući čak i razvijene kapitalističke ekonomije, zaista ograničeni više
nego što je to bio slučaj u prošlosti – na primjer, u pogledu mogućnosti
promovisanja lokalnih u odnosu na inostrane industrije, regulisanja fiskalnog
deficita, upravljanja količinom novca, propisivanja poreza i dažbina,
regulacije uvoza i izvoza roba i kapitala i tako dalje.
Ali to je u velikoj mjeri rezultat proračunatog i svjesnog
ograničavanja državnog suvereniteta zaslugom nacionalnih elita kroz proces
poznat kao depolitizacija. Različite politike koje države na zapadu primjenjuju
da bi to ostvarile uključuju:
(1) sužavanje ovlašćenja parlamenta u odnosu na izvršnu
vlast i smanjivanje reprezentativnosti parlamenta (na primer, pomjeranjem od
proporcionalnog ka većinskom sistemu);
(2) davanje formalne nezavisnosti centralnim bankama u
odnosu na državu;
(3) usvajanje „ciljane inflacije“ – pristupa koji nisku
inflaciju postavlja kao primarni cilj monetarne politike, uz isključivanje svih
drugih ciljeva, na primjer, pune zaposlenosti – kao glavnog pristupa u
kreiranju politika centralne banke;
(4) usvajanje politika koje počivaju na unaprijed
definisanim pravilima i parametrima – o javnoj potrošnji, dugu kao udjelu
BDP-a, konkurenciji i tako dalje – čime se ograničava ono što bi političari
mogli preduzeti u ime svojih birača;
(5) potčinjavanje javne potrošnje kontroli trezora;
(6) ponovno uvođenje sistema fiksnih kurseva, kao što je euro,
čime se ograničava mogućnost da vlade upravljaju ekonomskom politikom;
(7) ograničavanje kapaciteta vlada da usvajaju propise koji
služe javnim interesima kroz takozvane ISDS mehanizme (rješavanje sporova
između investitora i država), koji su danas uključeni u većinu bilateralnih
investicionih sporazuma (ima ih preko 4.000) i regionalnih trgovinskih
sporazuma (kao što su FTAA i TPP); i, što je možda najvažnije,
(8) prenošenjem ovlaštenja države na nadnacionalne
institucije i nad-državne birokratije kao što je EU.
Jasno je zašto vlade dobrovoljno pristaju da „sebi vežu
ruke“. Kao što pokazuje primer Evrope, uvođenje samonametnutih „spoljnih
ograničenja“ omogućuje lokalnim političarima da kontrolišu političku cijenu
neoliberalne tranzicije – koja, naravno, uključuje i veoma nepopularne politike
– prebacujući krivicu na institucionalizovana pravila i „nezavisne“ ili
međunarodne institucije koje se predstavljaju kao novo, surovo lice stvarnosti
globalizacije. Tako se i makroekonomske politike štite od mogućih napada i
osporavanja. Rat protiv suvereniteta je u osnovi rat protiv demokratije. Taj
proces se u najekstremnijem obliku javlja u Evropi, gdje je Mastrihtskim
sporazumom (1992) neoliberalizam ugrađen u samo tkivo Evropske unije, čime su
praktično ukinute „kejnsijanske“ politike koje su dominirale u prethodnim
decenijama.
Ako se imaju u vidu rat koji je neoliberalizam objavio
suverenitetu i pogubni efekti depolitizacije, ne iznenađuje što „suverenitet
postaje glavni okvir savremene politike“, konstatuje Paolo Gerbaudo. Isto tako,
sasvim je prirodno što revolt protiv neoliberalizma pre svega dobija oblik zahtjeva
za sprovođenje repolitizacije procesa donošenja odluka na državnom nivou – to
jest, zahtjeva da se omogući viši stupanj demokratske kontrole nad politikom (a
posebno nad destruktivnim globalnim tokovima koje je inicirao neoliberalizam),
koja se u odsustvu djelotvornih nadnacionalnih mehanizama zastupanja može sprovoditi
isključivo na nacionalnom nivou. EU očigledno nije izuzetak: zapravo, nju mnogi
(sasvim opravdano) vide kao otjelovljenje tehnokratske vladavine i otuđenja
elita od masa, kao što pokazuju rezultat britanskog referenduma i širenje euroskepticizma.
U tom smislu, kao što tvrdimo u svojoj knjizi, ljevičari ne
bi trebalo da doživljavaju brexit – i širu aktuelnu krizu EU i monetarne unije
– kao razlog za očajanje, već kao jedinstvenu priliku da se (ponovo) prihvati
jedna progresivna, emancipatorska vizija nacionalnog suvereniteta, da se odbace
neoliberalni kalupi koje nameće EU i ostvari istinski socijaldemokratska
platforma (koja ostaje nedostižna u okvirima EU, a da ne pominjemo ograničenja eurozone).
Ali da bi to uradili, treba da shvate da suverena država nije sasvim bespomoćna
i da još posjeduje resurse potrebne za demokratsku kontrolu nacionalne
ekonomije i finansija – da je borba za nacionalni suverenitet, u krajnjoj
instanci, borba za demokratiju. To ne mora ugroziti evropsku saradnju.
Naprotiv, ako dozvolimo vladama da maksimalno uvećaju blagostanje svojih
građana, to će omogućiti izgradnju temelja za obnovu evropskog projekta
zasnovanog na multilateralnoj saradnji suverenih država.
/Autori su upravo objavili knjigu „Reclaiming the state: A
progressive vision of sovereignty for a post-neoliberal world / Povratak
državi: Progresivna vizija suvereniteta u post-neoliberalnom svijetu”, izdavač:
The University of Chicago Press Books./
(TBT, Social Europe)