KOLUMNA
Iako se ruski građani nalaze na razini
siromašne zemlje u razvoju sa sve nižim životnim standardom, kraćim životnim
vijekom, jako raširenim alkoholizmom, rastućim kriminalom, kolabirajućim
zdravstvenim sustavom i infrastrukturom koja se raspada, ruska država-carstvo
se opisuje kao jedinstvena civilizacija
Piše: Janusz Bugajski, thebosniatimes.ba
U Rusiji povijest nije objektivan pregled
događaja, nego instrument jačanja režima. Prije 100 godina naoružana skupina
boljševika provela je coup d’état u Petrogradu i nastavila zauzimati sve
državne institucije te iskorijenila političke rivale. Ovaj grabež vlasti koji
je izvela mala skupina komunista sovjetska je propaganda nazvala “Velikom
oktobarskom proleterskom revolucijom”. Realno gledajući, puč nije bio
revolucija, nije ga vodio ruski proleterijat, a prema većinom korištenom gregorijanskom
kalendaru nije se ni dogodio u oktobru. Otkad su se boljševici dokopali vlasti,
manipulacija i iskrivljavanje ruske povijesti imali su tri ključna cilja:
opravdati režim, ocrniti njegove protivnike i mobilizirati mase. U današnjoj
Rusiji povijesna priča opravdava politiku administracije Vladimira Putina koji
tvrdi da slijedi slavnu povijesnu tradiciju u obrani Majke Rusije od brojnih
vanjskih neprijatelja. Iako se ruski građani nalaze na razini siromašne zemlje
u razvoju sa sve nižim životnim standardom, kraćim životnim vijekom, jako
raširenim alkoholizmom, rastućim kriminalom, kolabirajućim zdravstvenim
sustavom i infrastrukturom koja se raspada, ruska država-carstvo se opisuje kao
jedinstvena civilizacija. Ova navodna utvrda kršćanstva prosvijetljena je civilizacija
s dubokom ruskom dušom koju ni jedan zapadnjak ne može shvatiti. Takvi
argumenti imaju za cilj zamaskirati stvarnost kako bi Ruse potaknuli da vjeruju
kako su važni, unatoč rastućoj represiji i oskudici. Ruska službena povijest
također podriva identitet i koheziju susjeda koji su određeni da se nad njima
dominira, da ih se asimilira ili iskorijeni. Ključni je strategem fabriciranje
samoidentiteta u kojem se sustavno prisvaja povijest susjeda i umanjuju njihove
posebnosti. Najočitiji primjer povijesne krađe vrši se protiv ukrajinskog
naroda koji mnogi Rusi ponižavajući tretiraju kao “mlađeg brata”.
Ruski vladari prisvajaju većinu ukrajinske povijesti, uključujući Kijevsku Rus’
(prvi istočnoslavenski savez između 9. i 13. stoljeća), istočnopravoslavno
kršćanstvo i kozačku tradiciju. Istodobno ruski dužnosnici negiraju ili
umanjuju moskovsku represiju i masovna ubojstva Ukrajinaca bilo u zatiranju
kozačke tradicije, provedbi genocida holodomorom u 1930-ima kako bi uništili
ukrajinske seljake ili istrebljenju ukrajinskog oružanog otpora nametanjem
sovjetske vladavine u 1940-ima i 1950-ima.
Negirajući Ukrajini poseban i neovisan
povijesni narativ, moskovska elita nastoji izbrisati i samu ideju odvojene
ukrajinske nacije. Slijedom toga, ako Ukrajina nema poseban identitet, tada ne
može imati ni stvarno neovisnu državu i ne može slobodno birati svoju vladu ili
odlučivati o međunarodnim savezništvima. Službena ruska povijest nije samo
propaganda na riječi. To je i propaganda na djelu kako bi mobilizirala mase u
službi države. Dok državni organi monopoliziraju informacije i obrazovanje, oni
također kontroliraju prošlost i uvjeravaju javnost da Rusija obnavlja svoj
status supersile. To omogućava Kremlju da detektira unutarnje žrtvene jarce i
vanjske neprijatelje te skrene pozornost sa svojih neuspjeha. Aneksija Krima
sjajan je primjer kako javnost može biti zavedena čak i kad režim ne može
osigurati ekonomski razvoj. Nova generacija Rusa sada je subjekt intenzivne
imperijalističke i nacionalističke propagande koja isprepleće očito
kontradiktorne povijesne osobe. Ivan Grozni, Petar Veliki, Lenjin i Staljin
opisuju se kao ruski junaci, neovisno o ideologiji ili politici, jer je svaki
od njih pridonio izgradnji Velike Rusije. Putinizam spaja svaku tradiciju i
povijesnu epohu koja može ojačati priču o nesavladivoj moći države.
Dezinformacijska ofenziva širi ruski povijesni revizionizam na susjede.
Sovjetska okupacija Srednje i Istočne Europe oslikava se kao napredno doba
ruske benevolentnosti, a ne kao mračno razdoblje zastoja nametanjem propale
ideologije i zastarjeloga ekonomskog sustava. Cilj je izbrisati sovjetske
zločine i oslabiti nacionalnu neovisnost susjeda. Jedna od središnjih
sastavnica povijesne fabrikacije je službeno tumačenje “Domovinskog rata”
protiv nacističke Njemačke (1941. – 1945.). Ratni mitovi Kremlja zamišljeni su
za stvaranje ponosa zbog ruskih postignuća. Oni naglašavaju žrtve i pobjede nad
Trećim Reichom, ali zanemaruju neugodne činjenice poput one o aktivnoj suradnji
Moskve s Hitlerom u pokretanju Drugoga svjetskog rata te masovnim ubojstvima i
etničkim protjerivanjima na područjima koje je Crvena armija okupirala diljem
europskog Istoka.
Fokusiranje na “Domovinski rat”
također evocira neprestani sukob sa Zapadom koji otvoreno prijeti opstanku
Rusije. Povijest postaje ideologija koja jača mentalitet opsade. Ruska
“ministarstva istine” imaju mnogo više alata na raspolaganju nego u
sovjetsko doba, tu su kabelske televizije, društvene mreže i niz nasamarenih
ili korumpiranih zapadnjaka. Možemo očekivati još i više iskrivljavanja
povijesti i sadašnjosti dok Moskva nastoji potkopati Zapad i stvara iluziju da
Rusija ostaje velika sila. Kremlj u konačnici nastoji ostvariti definiciju
diktature Georgea Orwella: “Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost;
tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost”.
(TBT, WASHINGTON MAIL)