KOLUMNA
Koliko god skepsa, pa i cinizam prema grandioznoj retorici
iz Rijada bili opravdani, ne treba a priori odbaciti mogućnost da kuća Saud
ovog puta ipak – misli ozbiljno.
Piše: Petar Stošić, thebosniatimes.ba
Saudijski princ prestolonasljednik Muhamed bin Salman
najavio je prekjučer veliki zaokret svoje zemlje od ekstremnog prema “umjerenom
islamu koji je otvoren prema svijetu i prema svim religijama”.
No je li riječ o iskrenom, iako debelo zakašnjelom priznanju
da Saudijska Arabija mora, za svoje dobro te dobro regije i svijeta, krenuti
drugim putem od dosadašnjeg, prestati sa sponzoriranjem i izvozom ekstremizma u
obliku vehabijskog islamskog učenja i konačno se pridružiti klubu modernih i
otvorenih, ako ne i demokratskih zemalja? Ili se radi o ciničnom PR manevru,
“rebrendiranju” surove i teokratske apsolutne monarhije čije bogatstvo i moć
počivaju isključivo na njenim golemim zalihama nafte?
Islamski ekstremizam u temeljima saudijske monarhije
Razloga za skepsu ima napretek. “Vraćamo se na ono što smo
bili prije – zemlja umjerenog islama koja je otvorena svim religijama,
tradicijama i narodima diljem zemaljske kugle”, rekao je Bin Salman u svom
govoru na investicijskoj konferenciji u Rijadu, na kojoj je najavio kolosalnu
investiciju od 500 milijardi dolara za gradnju nove ekonomske zone i
“megagrada” Neoma na obali Crvenog mora.
Ali o kojem tačno “umjerenom islamu” Bin Salman govori?
Društveno-politički sistem Saudijske Arabije je od njenog osnivanja 1932. do danas
bio utemeljen na “strateškom partnerstvu” između kraljevske dinastije Saud i
fundamentalističkih vehabijskih klerika. A ta simbioza seže još u 18. stoljeće,
kada su utemeljitelj vehabizma Muhamed ibn Abd al Vahab i začetnik dinastije
Saud, Muhamed ibn Saud, zasnovali savez s povijesnim posljedicama za Bliski
istok i takozvani islamski svijet.
Vehabizam, odnosno salafizam, otada se proširio i dobrim
dijelom istisnuo umjerenije i tolerantnije struje islama, u Saudijskoj Arabiji
i mnogo dalje, dobrim dijelom zahvaljujući saudijskom financiranju vehabijskih
džamije po cijelom svijetu.
Revolucionarna doktrina globalnog džihada koja je proizašla
iz vehabizma inspirirala je međunarodne terorističke organizacije poput
Al-Kaide i Islamske države. To potvrđuje i profesor Bernard Haykel sa
Sveučilišta Princeton koji je za BBC konstatirao kako “religiozna
genealogija ISIS-a proizlazi iz džihadističkog salafizma, teološke struje koja
je vrlo stara u islamu” te da Al Vahab, arapski religiozni reformator koji
je tvrdio da su drugi muslimani “zastranili s prave poruke islama”,
dolazi iz te salafističke tradicije.
Ibn Saudov daleki potomak Muhamed bin Salman, kako se čini,
sada pokušava revizijom prebrisati tu neugodnu povijesnu istinu. U intervjuu za
Guardian, 32-godišnji saudijski princ za “vehabizaciju” Saudijske Arabije i
drugih većinski muslimanskih zemalja okrivio je Iran: “Ono što se dogodilo u
zadnjih 30 godina nije Saudijska Arabija. Ono što se dogodilo u regiji u
zadnjih 30 godina nije Bliski istok. Nakon Iranske revolucije 1979., ljudi su
htjeli kopirati taj model u drugim zemljama – jedna od njih je Saudijska
Arabija. Nismo znali kako se nositi s time. I problem se proširio cijelim
svijetom. Sada je vrijeme da se riješimo toga.”
No kako je za Washington Post primijetio Madavi al-Rašid,
bliskoistočni ekspert s London School of Economics, Saudijska Arabija je
“jedinstveni slučaj gdje je radikalna religija postala službena državna
religija i njen legitimacijski narativ”, dodavši da je saudijski režim često zatvarao
klerike koji su “nudili tumačenja islamskih tekstova, na primjer prema kojima
su islam i demokracija kompatibilni”. Za njega je Bin Salmanova izjava
“definitivno motivirana privlačenjem investitora i stvaranjem ‘osjećam se
dobro’ faktora za kraljevstvo koje ima vrlo lošu reputaciju”.
Istovjetna retorika Bin Salmana i Trumpa
Usto, teško je ne primijetiti paralele između Bin Salmanove
retorike i one američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je pri posjetu
saudijskom kralju Salmanu prozvao upravo Iran, glavnog regionalnog saudijskog
suparnika (dok su Saudijci pretežno suniti, iranska teokracija je šijitska) za
“loženje vatre sektaškog sukoba i terora” u regiji, prigodno prešućujući sličnu
ulogu koju su imali njegovi saveznici iz Perzijskog zaljeva.
Ipak, ako ćemo biti velikodušni u tumačenju, možemo shvatiti
Bin Salmanovo obećanje da će njegova zemlja “iskorijeniti ostatke ekstremizma”
kao odgovor na Trumpov poziv da “istjeraju ekstremiste iz svojih bogomolja, iz
svojih zajednica, iz svoje svete zemlje i s ovoga svijeta”.
Koliko god bile licemjerne Bin Salmanove i Trumpove izjave,
saudijski zaokret prema modernizaciji i borbi protiv islamskog ekstremizma ipak
nije počeo jučer. Bin Salman je još u aprilu prošle godine objavio ambiciozni i
dugoročni plan reformi nazvan Vizija 2030, prema kojoj bi Saudijska Arabija do
2030. diverzificirala svoje gospodarstvo i smanjila njegovu ovisnost o nafti i
njenim nestabilnim cijenama na svjetskom tržištu, potakla investicije i razvoj
obrazovanja, infrastrukture, rekreacije i turizma te se uhvatila ukoštac s
diskriminacijom žena, prvenstveno njihovim većim uključivanje na tržište rada.
A prošlog mjeseca im je, konačno, dopustila i da voze.
Saudijska kraljevska porodica
ima vrlo konkretni interes za provođenje ovih reformi – bez njih i uz nastavak
pada cijena nafte i globalne tranzicije s fosilnih na obnovljive izvore
energije, Rijad bi mogao ostati s praznom državnom riznicom i nezadovoljnom
mladom generacijom bez posla, perspektive i, u mnogim slučajevima, osnovnih
ljudskih prava.
Komplicirani odnos Saudijske Arabije i ISIS-a
Koliko god nezahvalno bilo braniti režim poput saudijskog,
njegova reputacija kao glavnog promotora i sponzora islamskog ekstremizma i
terorizma nije potpuno utemeljena. Unatoč optužbi, koja se našla i u e-mailu
Hillary Clinton – kojeg su se domogli ruski hakeri, a potom objavio Wikileaks
2014. – da “vlade Katara i Saudijske Arabije pružaju potajnu financijsku i
logističku podršku ISIS-u i drugim radikalnim sunitskim skupinama u regiji”, stručne
analize na tu temu pokazuju nešto drukčiju sliku.
Studija Washington Institutea iz iste godine, nazvana
“Saudijsko financiranje ISIS-a” tako zaključuje da “nema vjerodostojnih dokaza”
da saudijska vlada finansira ovu terorističku organizaciju, ali upozorava da su
“(privatni) arapski zaljevski donatori općenito – od kojih se za Saudijce
vjeruje da su najvelikodušniji – poslali
stotine miliona dolara u Siriju, uključujući ISIS-u i drugim skupinama”.
Međutim, izvještaj instituta isto tako napominje: “Postoji zabluda da
kraljevstvo ne sprečava privatno saudijsko financiranje terorističkih skupina u
Siriji, uključujući ISIS. Ipak, jedna od najočitijih aktivnosti Rijada protiv
financiranja terorizma je nadzor državnog financijskog sektora kako bi blokirala
sumnjive donacije.”
Financial Action Task Force u svojoj studiji financija
ISIS-a iz 2015. također navodi kako, iako je ova organizacija “primila određena
sredstva od bogatih privatnih regionalnih donatora”, “ukupna kvantitativna
vrijednost eksternih donacija ISIS-u minimalna je u odnosu na njene druge
izvore prihoda”, poput ilegalne prodaje nafte, oporezivanja populacije na
teritoriju koji kontrolira, zarade od otmica i iznuda i sl.
A u reagiranju na fact-checking članak televizije Channel 4
na ovu temu koji zaključuje da Saudijci imaju odgovoriti na neka “teška i
zabrinjavajuća pitanja”, saudijski veleposlanik u Velikoj Britaniji
Mohamed bin Navaf istaknuo je da je njegova zemlja bila meta “60 terorističkih
napada Al-Kaide i Daeša (arapski naziv za ISIS), od čega 24 u posljednje dvije
godine” i dodao: “Donijeli smo zakone i upozorili naše građane da će biti
procesuirani ako se pokušaju pridružiti ili sudjelovati u bilo kojem od
nasilnih sukoba koji se odvijaju diljem svijeta.” Bin Navaf također navodi kako
je “saudijskim humanitarnim organizacijama zabranjen transfer novca u
inozemstvo” te da je “prikupljanje donacija u džamijama i na javnim mjestima
zabranjeno te da su saudijske vlasti zatvorile nelicencirane centre za razmjenu
i transfer novca i donijele sankcije za entitete koji pomažu pri financiranju
terorizma”.
Izvještaj britanskog ministarstva odbrane iz 2016. podupire
njegove tvrdnje. U njemu se, među ostalim, zaključuje: “Ne postoje čvrsti
dokazi koji bi poduprli optužbu o finansijskoj potpori saudijske vlade Daešu.
Saudijsko ministarstvo unutarnjih poslova donijelo je 2015. zakon prema kojem
je ilegalno za saudijske stanovnike da pružaju potporu Daešu koji je označen
kao teroristički entitet. Saudijska Arabija poduzela je aktivne mjere kako bi
spriječila privatno financiranje terorističkih skupina, uključujući Daeš i
njegove srodnike. To uključuje nadzor formalnog finansijskog sektora kroz
prijave sumnjivih aktivnosti kako bi se identificirale i blokirale sumnjive
terorističke donacije.”
Zaokret Saudijaca počeo nakon 11. septembra
Osim stručnih studija, u odgovoru na ovo pitanje možemo se
poslužiti i čistom logikom – zašto bi saudijski režim podupirao skupine koja su
posvećene (među ostalim) njegovu uništenju? Halif ISIS-a Abu Bakr al-Bagdadi
nazvao je 2014. saudijsku kraljevsku obitelj “glavom zmije” i uputio svoje
pristalice da im napadi na saudijsku šijitsku manjinu i saudijske državne i
sigurnosne snage budu prioritet ispred napada na zapadne vojne snage. Godine
2015. pozvao je Saudijce da “ustanu i svrgnu nevjerničke tirane”, a 2016. je
pak izravno zaprijetio višestrukim napadima na tu zemlju, uključujući članove
kraljevske porodice.
Štaviše, zaokret Saudijaca po pitanju džihadizma seže još od
napada na SAD 11. rujna 2001. koji je organizirao vođa Al-Kaide i saudijski
državljanin Obama bin Laden. U svom prošlogodišnjem članku za Politico, bivši
američki ambasador u Iraku i Afganistanu Zalmaj Kalilzad prenosi iznenađujuće
priznanje koje je dobio od jednog saudijskog dužnosnika: Saudijci su zaista od
šezdesetih godina prošlog stoljeća podupirali islamski ekstremizam kao
protutežu arapskom socijalizmu koji je predvodio egipatski vođa Gamal Abdel
Naser, a koji je predstavljao prijetnju konzervativnoj saudijskoj monarhiji.
Kasnije im je potpora džihadistima bila način za suzbijanje Sovjetskog Saveza,
prvenstveno u Afganistanu osamdesetih, kao i iranskog šijitskog ekspanzionizma
vođenog preko Hezbolaha i sličnih paravojnih skupina. No nakon 11. septembra
shvatili su da su stvorili čudovište koje više ne mogu kontrolirati i koje im
je i samima počelo raditi o glavi.
Nema garancije da će borba protiv ekstremizma uspjeti
Saudijska Arabija, prema riječima ovog dužnosnika, danas
vidi islamski (sunitski) ekstremizam i Iran kao glavne egzistencijalne
prijetnje. Ako je ta tvrdnja iskrena – a ima razloga vjerovati da jest – onda
je i Bin Salmanova najava logični ishod. Naravno, čak i ako saudijski režim ima
najbolje namjere, nema garancije da će udaljavanje od ekstremizma biti
uspješno. Vehabijski klerikalni establišment mogao bi biti glavna prepreka u
liberalizaciji društva i suzbijanju ekstremizma. Modernizacija bi mogla
poslužiti ekstremistima kao dodatan dokaz da je dinastija Saud nelegitimni
vladar koji se odmetnuo od “pravog” islama i koji stoga ne zaslužuje titulu
čuvara islamskih svetih mjesta, Meke i Medine, u koje svake godine hodočaste
milioni muslimana.
Ne treba biti naivan i očekivati da će Rijad odjednom početi
poštovati ljudska prava i prestati s progonom disidenata, ukinuti barbarske
kazne dekapitacijom, kamenovanjem ili vješanjem po šerijatskom zakonu ili
prestati diskriminirati žene, vjerske ili seksualne manjine. Sramotna kazna od
10 godina zatvora i 10.000 udaraca bičem za “napuštanje vjere” i “vrijeđanje
islama” saudijskom blogeru Raifu Badaviju samo je jedan od brojnih podsjetnika
tiranije koju Saudijci trpe. Kriminalna uloga Saudijske Arabije u ratu u Jemenu
drugi je takav podsjetnik. Ali koliko god skepsa, pa i cinizam prema
grandioznoj retorici iz Rijada bili opravdani, ne treba a priori odbaciti
mogućnost da kuća Saud ovog puta ipak – misli ozbiljno.
(TBT, Index.hr)