KOLUMNA
Sklonost pojedinih zemalja da se izoliraju u okvirima svojih
granica je anahrona i samoporažavajuća, ali bi ostali napravili ozbiljnu grešku
ako bi, bojeći se zaraze, reagirali izbjegavanjem angažmana s tim zemljama
Piše: Javier Solana, thebosniatimes.ba
U svojoj čuvenoj “političkoj trilemi o svjetskoj
ekonomiji” Danny Roderick, ekonomista sa Harvarda, hrabro tvrdi da ne mogu
koegzistirati globalna ekonomska integracija, država-nacija i demokratija.
U najboljem slučaju možemo iskombinirati dvije od ove tri
kategorije, ali uvijek na račun jedne.
Ekonomsku politiku širom svijeta je do nedavno oblikovao
takozvani Vašingtonski konsenzus, koji akcenat stavlja na liberalizaciju,
deregulaciju i privatizaciju. Iako je kriza oslabila njegov kredibilitet,
zemlje G-20 su se brzo dogovorile da izbjegavaju protekcionističku politiku
kojoj se protivio Konsenzus.
U međuvremenu, EU je i dalje bila (i i dalje jeste) jedini
demokratski eksperiment na višenacionalnom nivou, ponoseći se svojim napretkom,
uprkos višestrukim defektima. Drugim riječima, ekonomska integracija, čvrsto
utemeljena u državi-naciji, i dalje je globalno favorizirana, dok je
demokratija učinjena sekundarnom u odnosu na dinamiku međunarodnog tržišta.
Ali, 2016. je označila prekretnicu, mada i dalje ne znamo ka
čemu. Iznjedrio se “Pekinški konsenzus”, koji pojedini smatraju
alternativnim modelom razvoja koji je zasnovan na većoj intervenciji vlade. Ali
su zapravo Brexit i izbor Donalda Trumpa za predsednika SAD-a odrazili
inicijativu za narušavanje davno uspostavljene ravnoteže između globalizacije,
države-nacije i demokratije.
“Hajde da povratimo kontrolu”, glasio je pobjednički
slogan zagovornika Brexita, odražavajući sentiment koji očito prožima tanku
većinu britanskih birača koji su podržali povlačenje iz EU. Slično tome, mnogi
Trumpovi birači su bili ubijeđeni da se akumulirana moć Wall Streeta,
transnacionalni akteri i čak druge zemlje moraju zauzdati da bi se
“Amerika ponovo učinila velikom”.
Ne bi bilo mudro prezreti tu dijagnozu, s kojom se i sam Roderick
(bar djelimično) slaže, samo zato što se preziru prijedlozi koje je iznio Trump
i pojedini zagovornici Brexita iz konzervativnih redova. Njihov pristup čini
ometanje globalizacije i jačanje demokratije preko države-nacije, dok se
održavaju ili čak jačaju drugi aspekti Konsenzusa, kao što je finansijska
deregulacija.
U svom prvom obraćanju pred Generalnom skupštinom UN-a, Trump
je održao govor od 42 minuta u kojem je riječi “suverenitet” ili
“suveren” iskoristio 21 put – prosječno jednom na svaka dva minuta. A
Ujedinjeno Kraljevstvo nije jedina zemlja u Evropi koju je odnijela
neovestfalska struja – i Poljska i Mađarska su u njenim kandžama. Čak i
katalonski pokret za nezavisnost koji predvode razne partije, od kojih većini
ne bi bilo prijatno da bude etiketirana riječju “antiglobalizacija”,
slijedi sličnu logiku povlačenja u nacionalizam.
Sve ove snage precjenjuju svoje kapacitete za slabljenje ili
zaobilaženje postojeće ekonomske integracije, koju je u posljednjih nekoliko
decenija osnažio brzi razvoj prekograničnih lanaca vrijednosti. Ako te snage ne
preinače kurs, veća je vjerovatnoća da će ublažiti utjecaj koji bi njihove
države-nacije (ili države koje teže da stvore) možda mogle projektirati na globalizaciju.
Ukratko, jačanje zvaničnog suvereniteta bi paradoksalno moglo rezultirati
gubitkom stvarnog suvereniteta koji je zaista važan.
Razmotrimo Britaniju – po izlasku iz EU Britanci neće imati
riječ tamo gdje je njihovo najvažnije izvozno tržište. Što se Katalonije tiče,
pokret koji navodno teži nezavisnosti i suverenitetu bi na kraju mogao stvoriti
državnu zajednicu koja je manje suverena i koja više zavisi od međunarodnih
događaja.
Samo sedam dana nakon Trumpovog govora u UN-u, francuski
predsjednik Emmanuel Macron je predstavio svoju viziju budućnosti Evrope u
obraćanju na Sorbonni. Macron je također više puta spomenuo riječ
“suveren”, stavljajući jasno do znanja da ona stvara osnovu njegove
vizije Evrope. Ali, za razliku od populista, on favorizira pravi i sveobuhvatni
suverenitet, koji je evropski u opsegu i koji podupiru još dva ključna stuba –
jedinstvo i demokratija.
Odnosi između država su vođeni saradnjom, konkurencijom i
konfrontacijom. Gotovo da nema sumnje da će izvjesni stepen konfrontacije uvijek
biti prisutan. Ali EU je jasno pokazala da se učestalost konfrontacije može umanjiti
eksponencijalnim povećanjem oportunitetnih troškova konfliktne dinamike.
Nažalost, pokreti koji suverenitet shvataju u izolacionističkom smislu se
obično povlače u ekstremni nacionalizam.
Sklonost pojedinih zemalja da se izoliraju u okvirima svojih
granica je anahrona i samoporažavajuća, ali bi ostali napravili ozbiljnu grešku
ako bi, bojeći se zaraze, reagirali izbjegavanjem angažmana s tim zemljama. Duh
saradnje zajedno s konstruktivnom konkurencijom treba izgraditi odnose između
aktera koji posjeduju međunarodni legitimitet. Čak u državama koje su podlegle
redukcionističkim diskursima veliki dio stanovništva tome nije podlegao. Takav
je slučaj sa 48 posto glasača u Britaniji koji su se usprotivili Brexitu ili sa
49 odsto Turaka koji su dali negativan glas kada je riječ o proširenju
predsedničkih ovlaštenja, implicitno odbacujući priču koju je koristila EU kao
žrtveno janje. Veliki broj ovih glasača bi sigurno bio razočaran ako bi im EU
okrenula leđa.
Vitalnost međunarodnog društva zavisi od dijaloga. A da bi
se izbjeglo produžavanje manjkavosti Vašingtonskog konsenzusa, koje su izuzetno
jasno otkrivene 2016, taj dijalog se mora odvijati u okviru zajedničke i
demokratske javne sfere. Ako njegujemo tu zajedničku javnu sferu, umanjujući
istaknutost države-nacije, mogli bismo postepeno napredovati ka najmanje
istraženoj strani trijade koju je opisao Roderick – ka globalnoj demokratiji.
Naravno, univerzalna demokratija bi bila veoma težak cilj
(sam Roderick je odbacio). Ali, uz tehnološki razvoj i umnožavanje ekonomskih i
kulturoloških sinapsi, on nije nedostižan. U tom smislu EU je već uspostavila
novi put čiji je cilj širenje demokratije izvan domena države-nacije. Za
Evropu, kao i za ostale regione, to je put koji vrijedi slijediti.
/Autor je bio visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost,
generalni sekretar NATO-a i ministar vanjskih poslova Španije/
(TBT, Project Syndicate, 2017.)