ANALITIKA
Demokratije bi se trebale izravno uhvatiti u koštac s
mehanizmima autoritarnog utjecaja. Dok to čine, liberalne države se moraju
pobrinuti da se ne pretvore u zatvorena društva iz straha od stranog utjecaja.
FOTO: Erdogan, Putin, Aliyev (MURAD SEZER/REUTERS)
Najefikasniji kanali autoritarnog utjecaja nisu hvalisave
intervencije koje su nedavno okupirale pažnju zapadnih medija. Umjesto toga,
radi se o zalihama moći nakupljenim kroz politička i ekonomska ulaganja. Dobar
primjer pružio je neuspjeh EU da se dogovori o zajedničkoj izjavi kojom se
kritizira uloga Kine u sporu oko Južnog kineskog mora prošle godine. Mađarska i
Grčka, u koje Kina značajno ulaže, nisu se složile sa strogo sročenim nacrtom drugih
država EU. Slično tome, u junu ove godine, Grčka je blokirala izjavu EU koja
osuđuje kršenje ljudskih prava u Kini. Kako Kina povećava svoje investicije u
inozemstvu, ovi trendovi će se pojačati.
Sredstva utjecaja također mogu doprinijeti ugledu
autoritarnih režima. Tako su Rusija i Kina ostvarile korist, kao i Katar, koji
je stekao određeni utjecaj na francusku politiku na Bliskom istoku, povoljan
režim za direktno strano ulaganje i nekoliko važnih akvizicija kao što je
fudbalski klub Paris Saint-Germain.
Što se tiče okretanja zapadnih društava u iliberalnijem smjeru,
strani utjecaj nastoji produbiti domaće trendove koji već gube povjerenje u
liberalnu demokratiju. Kad se zapadne elite stave na prodaju (kao u slučaju
bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera, koji je bio nominiran za predsjednika
odbora ruske državne naftne kompanije Rosneft), to potiče percepciju da
demokratski lideri nisu ništa više čestiti od kleptokratskih elita. Aktivne
mjere, kao što su ruske operacije oko američkih izbora, mogu pogoršati
političku polarizaciju, čak i ako je ne stvaraju, a propaganda medija poput RT-a
hrani publiku koja već ne vjeruje glavnim izvorima vijesti. U tim naporima,
autoritarne države često teže iskorištavanju etničkih manjina. Moskva je
ujedinila govornike ruskog jezika u Njemačkoj oko priče o ruskoj djevojci koja
živi u Njemačkoj i koja lažno tvrdi da su je migranti silovali, na primjer, a
turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je zatražio da se mobiliziraju dijelovi
Evrope s turskim zajednicama protiv njihovih vlada i u znak podrške njegovoj
autoritarnoj konsolidaciji moći.
Sve je ovo razlog za zabrinutost. U isto vrijeme, važno je
prepoznati da mnogi pokušaji utjecaja nisu plodonosni – često zahvaljujući
političkoj reakciji. Blizina Katara i Sarkozyja, te poseban tretman koji je
omogućila, dovela je do eksplozije istraživačkog neprijateljski naklonjenog novinarstva,
učinivši Katar negativcem među francuskom javnosti. Angola je svojim očitim
provođenjem vlasti u krizom uzdrmanom Portugalu dovela je do neviđeno velikog
vala pravosudnog aktivizma u godinama nakon 2012., koji je raskrinkao pranje
novca angolskih oligarha i suučesništvo nekih pripadnika portugalske elite. Uprkos
nastojanjima Moskve da uloži u veze s njemačkim firmama i političarima, Berlin
je odlučio podržati sankcije Rusiji zbog pripajanja Krima i rata u istočnoj
Ukrajini.
Slično tome, aktivnosti Rusije tokom američkih izbora 2016.
imale su niz nenamjernih nuspojava. Isprva su te posljedice bile dobre za
Rusiju, budući da su Trumpovi izbori – kao što je njegova nespremnost da upre
prstom u Moskvi – stvorili raskol između Bijele kuće i američkih obavještajnih
službi. No tu je korist kasnije prevagnula anti-ruska reakcija Demokratske
stranke, velikih dijelova američkog političkog establišmenta i američkih
parlamentaraca koji su nametnuli nove sankcije Rusiji. Pa iako je Trumpova
dvosmislenost oko odanosti SAD-a NATO-u dobrodošla u Moskvi, ona nije bila
usklađena s američko-ruskim sporazumom koji priznaje rusku sferu utjecaja u Evropi.
NAJBOLJI LIJEK
Odvraćanje Kine, Rusije i drugih od pokušaja utjecanja na
liberalne demokratije neće funkcionirati. Prijetnje masovne odmazde nerealne su
i neprimjerene reakcije na mnoge napore utjecaja koji su tehnički zakoniti,
budući da mogu dovesti do kontraproduktivnih eskalacija. Zvaničnici bi trebali
sačuvati obećanja o kažnjavanju za najveće prekršaje, poput pokušaja uplitanja
u izborni proces hakiranjem mašina za elektronsko glasanje.
Demokratije bi se trebale izravno uhvatiti u koštac s
mehanizmima autoritarnog utjecaja. Dok to čine, liberalne države se moraju pobrinuti
da se ne pretvore u zatvorena društva iz straha od stranog utjecaja. (Mađarska
i Izrael nedavno su napravili ovu grešku, i to donošenjem zakona koji se bave
nevladinim organizacijama finansiranim iz inozemstva, od kojih mnoge kritiziraju
vlasti.) Čak bi i uvođenje nekog oblika uzajamnosti – prema kojem bi zapadne
države dopustile da kineski mediji, recimo, djeluju na Zapadu samo ako bi
Peking učinio isto za zapadne novinare u Kini – bilo pogrešno, pogotovo kada se
radi o pitanjima vrijednosti liberalnih zemalja. Ono bi postavilo otvorena
društva na istu ravan sa autoritarnim državama a da ozbiljno ne promijeni njihovu
računicu: u slučaju da bude pritisnuta, većina iliberalnih vlada bi odabrala restriktivniju
putanju i sa sobom povukla demokratske vlasti.
Pravi način rješavanja problema je kroz zahtjeve o
transparentnosti, propise i kampanje za izgradnju javne svijesti, a svi bi
koristili jednu od ključnih prednosti demokratija: analitičnu javnu raspravu.
Kada su mehanizmi i posljedice autoritarnog utjecaja izloženi, ona politizira
problem, lišavajući autoritarne vlade potpune slobode koju često uživaju.
SAD i vlade EU trebale bi zahtijevati od firmi i konsultanata
koji se natječu za ugovore s vladom da prilože informacije o svojim prethodnim
poslovnim odnosima, uključujući i one s klijentima iz autoritarnih država, i
trebale bi prisiliti lobiste da daju slične podatke. Također bi trebalo
zatražiti od neprofitnih organizacija, sportskih klubova, vjerskih grupa,
univerziteta i političkih stranaka da objelodane izvore finansiranja i uvjete u
vezi s njim.
Istovremeno, aktivističke grupe moraju agresivno nastojati podići
javnu svijest o problemu; koristeći podatke vlade trebaju prisiliti firme da
objave sve o njihovim odnosima s autoritarnim klijentima ili donatorima. I
državne agencije trebaju uzeti u obzir stepen do kojeg su kandidati za javne
konkurse možda bili kompromitirani radeći za autoritare. Sve to bi povećalo
troškove za posrednike na Zapadu izlažući ih sudu javnog mnijenja. Kao što je
pokazao slučaj britanske firme za odnose s javnošću Bell Pottinger – koja je
nedavno bankrotirala nakon što je otkriveno da je vodila rasističku kampanju u
Južnoj Africi – materijalni aspekt firme postane ranjiv kada dođe do takvih
saznanja. Konačno, budući da transparentne mjere i javne kampanje ne mogu
otkriti sve, novinari i akademici trebaju zajednički raditi na tome, kao što su
to predložili Cooley i Heathershaw.
Svijest javnosti nije lijek, ali može pomoći da društva budu
otpornija. Sjetimo se nedavnih iskustava Francuske i Njemačke, gdje su ove
godine politički i obavještajni zvaničnici nastojali izvijestiti javnost na
mogućnost da bi se autsajderi htjeli umiješati u izbore. Francuska je bila
pripremljena za objavu mailova tzv. #MacronLeaks, do koje je došlo neposredno
prije prvog kruga predsjedničkih izbora u Francuskoj u aprilu i koji su trebali
potkopati kandidaturu Emmanuela Macrona. Njemačka javnost vjerojatno neće biti iznenađena
ako se jave slični pokušaji iskorištavanja hakiranih podataka od političara
uoči izbora. Također je od pomoći kada zvaničnici brzo raskrinkaju laži
proširene na društvenim mrežama i kada mediji oprezno procijene vjerodostojnost
objavljenih dokumenata, koji mogu biti krivotvoreni ili dorađeni.
Zvaničnici trebaju uvesti propise kojima se eliminiraju
nedostaci i sijeku kanali utjecaja. Prvo, trebali bi ojačati kritičnu
infrastrukturu svojih demokratija: njihove političke stranke, zakonodavne
vlasti i ministarstva. Demokratije bi trebale uspostaviti pravila koja zahtijevaju
visok nivo mjera cyber sigurnosti u takvim institucijama kako bi ih bolje zaštitile
od hakiranja. Upravo sada, mjere zaštite su manjkave. Iako zapadne države ne bi
trebale potpuno stigmatizirati nevladine organizacije koje se finansiraju iz
inozemstva, ne bi trebale ni oklijevati da zatvore institucije koje djeluju loše
(npr. uznemiravaju kritičare njihovih saveznika, kao što su neke organizacije u
Austriji i Njemačkoj činile u Erdoganovo ime).
Demokratije bi trebale zabraniti svojim političkim strankama
finansiranje iz inozemstva. I dok bi otvorena društva trebala otvoriti vrata stranim
ulaganjima, njihove vlade također moraju spriječiti inozemno preuzimanje firmi
u ključnim sektorima, kao što su visoka tehnologija, javna infrastruktura i
mediji. To bi zaštitilo njihovo intelektualno vlasništvo, stranim vladama
oduzelo političku prednost povezanu s posjedovanjem velikih službi i sačuvalo
nezavisnost medija. Dobar početak je da se EU kreće prema strožem procesu provjera
stranih ulaganja.
Nadalje, liberalne države trebaju zaustaviti infiltraciju
prljavog autoritarnog novca i suučesništva zapadnih stručnjaka u njegovom pranju.
To znači okončavanje skrivenog vlasništva i drugih pomoćnih sredstava koje
autoritarci koriste kako bi zaštitili svoju imovinu na Zapadu. Demokratsko
pružanje sigurnog utočišta za novac i imovinu ukradenu od stanovništva
autoritarnih država moralno se ne može opravdati.
Prije dvadeset godina njemački britanski sociolog Ralf Dahrendorf
tvrdio je da “vijek autoritarizma nikako nije najnevjerovatnija budućnost 21.vijeka”.
Sprečavanje da se takav ishod ostvari je glavni zadatak današnjih otvorenih
društava. Unutrašnji iliberalni izazovi predstavljaju najveću prijetnju, ali ne
smiju se jačati svana. Prvi zadatak mora biti da se poremete svi pretjerano
uglađeni odnosi između autoritarnih država i njihovih posrednika među zapadnim
elitama i regulira jednostrana otvorenost koja autoritarima omogućava utjecaj
na liberalne demokratije. Samo ako ta prva linija odbrane izdrži, otvorena će
društva biti u stanju odbraniti svoje vrijednosti, smanjiti međunarodni utjecaj
autoritara i spriječiti njihovu mogućnost ugnjetavanja i pljačkanja svojih
građana.
(Kraj)
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)