KOLUMNA
Prikaz knjiga: 1. Stuart Jeffries, „Grand Hotel Abyss: The
Lives of the Frankfurt School ” / „Grand hotel Ambis: Životi Frankfurtske
škole”, Verso; 2. Stefan Müller-Doohm, „Habermas: A biography“ / „Habermas:
biografija”, prev. s njemačkog Daniel Steuer, Polity; 3. Peter E. Gordon,
„Adorno and existence“ / „Adorno i egzistencija”, Harvard University Press
Piše: Samuel Freeman, thebosniatimes.ba
Marx je tvrdio da ekonomski sistemi uvijek povlače
izrabljivanje radnika u korist privilegovane klase koja posjeduje i kontroliše
„sredstva za proizvodnju“. Zato su, po njegovom mišljenju, radnici „otuđeni“ od
svog rada i proizvoda tog rada, od drugih ljudi i, na kraju, od sopstvene
ljudskosti – njihov život ne određuju oni sami već potrebe privilegovane klase
i bezličnih tržišnih sila.
Radnici podnose tu očiglednu nepravdu, objašnjava Marx, zato
što složena mreža iluzija, koju on naziva „ideologija“, sakriva eksploataciju
od svih pogleda. Među značajne mehanizme kapitalističkog „sijanja magle“
spadaju ugovor o nadnici, koji prividno daje radnicima odgovarajuću vrijednost
za njihov rad, zatim „ideološka besmislicu o pravu“, na primjer, pravu na
„slobodnu i pravednu razmjenu“ i „poštenu distribuciju“, kao i tvrđenje da
kapitalisti doprinose proizvodnji rame uz rame sa radnicima. Te i druge
iluzije, zajedno s religijom i državom, održavaju kapitalizam kao sistem
eksploatacije i otuđenja.
Marxovo objašnjenje ideologije ili „lažne svijesti“ je
njegovo najistrajnije nasljeđe na Zapadu. Na tom intelektualnom temelju nikla
su djela marksista koji su osnovali Frankfurtsku školu 20-ih godina prošlog vijeka
i nastavili da je razvijaju do 70-ih. Ti mislioci su postavili temelje
„kritičke teorije“, koja, oslanjajući se na marksovske i frojdovske ideje,
stavlja naglasak na važne, često skrivene sile koje oblikuju kulturu. Tri ovdje
prikazane knjige govore o životu i idejama najistaknutijih članova Frankfurtske
škole.
Institut za društvena istraživanja, poznat kao Frankfurtska
škola, otvoren je u Frankfurtu, u Njemačkoj, 1924. godine kao neomarksistički
centar posvećen ispitivanju i kritici savremenog kapitalističkog društva.
Finansirao ga je najveći svjetski trgovac žitom Hermann Weil; njegov sin Felix
zatražio je od njega da osnuje multidisciplinarni akademski institut koji bi se
bavio pitanjem zašto komunistička revolucija nije uspjela u Njemačkoj i kako bi
mogla uspjeti u budućnosti. Od 1930. do 1958. godine direktor instituta bio je
filozof Max Horkheimer. On je bio na čelu instituta i tokom izgnanstva u
Sjedinjenim Državama koje je počelo 1934. i trajalo do ranih pedesetih godina.
Vodeći mislioci Frankfurtske škole bili su Horkheimer,
filozofi Theodor Adorno i Herbert Marcuse i psihoanalitičar Erich Fromm.1
Književni kritičar i filozof Walter Benjamin, mada zvanično nije bio član
instituta, bio je s njima tijesno povezan i izvršio je snažan uticaj na njihovo
mišljenje. Svi ti mislioci, osim Fromma, bili su djeca uspješnih jevrejskih
biznismena. Poput Felixa Weila, oni su odbacili materijalni uspjeh svojih
očeva, ali su istovremeno od njega imali koristi.
Grand hotel Ambis Sturta Jeffriesa, uglednog britanskog
novinara i kritičara u oblasti kulture, zanimljiva je i pristupačno ispričana
povijest o životu i glavnim idejama vodećih mislilaca Frankfurtske škole od
1900. do kraja 60-ih godina prošlog vijeka. U završnom poglavlju govori se o
okretanju škole od marksizma ka lijevom demokratskom liberalizmu pod uticajem
Jürgena Habermasa.
Od samog početka Frankfurtska škola se usredsredila na
pitanje zašto se radničke klase nisu priklonile komunizmu. Tokom tridesetih
godina koristila je Freudovu psihoanalitičku teoriju kako bi objasnila zašto je
radničke klase zahvatio kapitalistički konzumerizam i zašto ih je privukao
nacizam. Članovi Frankfurtske škole u početku su shvatali fašizam kao jednu od posljednjih
faza kapitalizma, a u prilog tome su navodili savez kapitalističkih
industrijskih prvaka s Hitlerom. Međutim, 60-ih godina svi osim Marcusea počeli
su da sumnjaju u to da će na Zapadu kapitalizam ustuknuti pred komunizmom.
Naslov Jeffriesove knjige izveden je iz jetke dosjetke
mađarskog marksiste Györgya Lukácsa, koji je optužio Adorna i druge članove
Frankfurtske škole da žive u „Grand hotelu Ambis“, utočištu „opremljenom svim
udobnostima, na ivici ponora, ništavila, besmisla“. Frankfurtska škola, smatra
Lukács, napustila je Marxovu ideju o povezanosti teorije s revolucionarnom
aktivnošću („praxis“). Njeni pripadnici su se udobno učahurili u domenu teorije
kako bi iz daleka posmatrali spektakl monopolističkog kapitalizma i jalovo
komentarisali njegov razorni uticaj na ljudski duh. Bertolt Brecht je izrekao
sličnu kritiku kad je tvrdio da su filozofi Frankfurtske škole izdali
revoluciju koju su navodno podržavali. Optuživši Frankfurtsku školu za
distanciranje od stvarnosti i napuštanje radničke klase, Lukács i Brecht su joj
zapravo pripisali elitizam.
Članovi Frankfurtske škole su imali dobre razloge za
pesimizam u odnosu na sposobnost marksističke teorije da podstakne
revolucionarnu praksu. Poslije propasti marksističke revolucije u Njemačkoj
1919. godine, veliki dio radničke klase podržavao je veoma različitu vrstu
revolucije. Sa usponom totalitarnog fašizma tridesetih godina, Frankfurtska
škola je izgubila povjerenje u sposobnost radnika da podignu revoluciju protiv
monopolističkog kapitalizma i države na kojoj on počiva, kao što je predviđao
Marx. Njeni članovi su smatrali da su radnici paralisani konformističkim
sklonostima i nesposobni da razaberu izvor nepravdi koje trpe u kapitalističkom
režimu. Jedan od zadataka škole za vrijeme tridesetih godina i kasnije bio je
da objasni iluzije koje su navele i proletarijat i buržoaziju ne samo na
konformizam već i na varvarstvo i uništavanje evropske civilizacije. Tokom sljedećih
četrdeset godina Frankfurtska škola će se baviti kritikom gotovo svakog aspekta
kapitalističkog društva.
Waltera Benjamina mnogi (među njima i Jeffries) smatraju
najoriginalnijom ličnošću povezanom s Frankfurtskom školom. Njegova književna
kritika Kafke, Prousta, Baudelairea i drugih bila je izvanredno uticajna, kao i
njegovi eseji o modernoj umjetnosti i filozofiji historije.2 I pored nastojanja
članova Frankfurtske škole da mu pomognu, on nije uspio da dobije posao na univerzitetu
niti da pobjegne iz Evrope krajem tridesetih godina. Jeffries opisuje
Benjaminov tragični život i njegovo samoubistvo u Port Bou, u Španiji, u
blizini granice s Francuskom, dok je pokušavao da umakne Gestapou i otputuje u
Ameriku preko Portugala.
Čuvena je Benjaminova rečenica iz eseja „Historijsko-filozofske
teze“ da „nema dokumenta kulture koji istovremeno ne bi bio dokument
varvarstva“.4 Jednako je poznata i njegova metafora iz istog eseja o anđelu historije
koji gleda u prošlost i vidi stalno gomilanje ruševina historije kao jednu
jedinu katastrofu. Zamisao o neodvojivosti civilizacije i varvarstva, kojoj se
Benjamin stalno vraća, duboko je uticala na Frankfurtsku školu. Jeffries smatra
da su „Teze“ osnova Horkheimerove i Adornove Dijalektike prosvjetiteljstva
(1944), najvažnijeg pojedinačnog djela Frankfurtske škole. U predgovoru toj
knjizi autori kažu da su „preduzeli ništa manje do da objasne zašto čovječanstvo,
umjesto da uđe u zaista ljudsko stanje, tone u novu vrstu varvarstva“. Oni
tvrde da nacistički totalitarizam nije bio historijska aberacija, već je bio
ukorijenjen u kapitalizmu, prosvjetiteljstvu i zapadnoj civilizaciji.
Horkheimer i Adorno smatraju da je prosvjetiteljsko
rasuđivanje postalo subjektivno i instrumentalno, da više ne teži otkrivanju
objektivnih univerzalnih istina, istinskih ljudskih vrijednosti ili pravednosti
odnosno nepravednosti postupaka i institucija. Oni tvrde da postoji vrhovni
imperativ da kapitalistička preduzeća ostvaruju najveći mogući profit bez
obzira na posljedice. U isto vrijeme oni tvrde da se racionalni učesnici u
ekonomiji, kad maksimalizuju svoje zadovoljstvo, služe instrumentalnim razumom
i strateškim kalkulacijama koji pokazuju amoralnu prirodu kapitalizma i njegove
tendencije da podržava svaku arbitrarnu ili čak zlu svrhu, između ostalog i
fašizam, radi ostvarivanja ekonomske dobiti.
Po Adornu i Horkheimeru čak i moderni naučni metod
ovaploćuje instrumentalno mišljenje pošto je njegov cilj da iskorištava i
prirodu i ljudski rod. Društvene i prirodne nauke postale su alat
kapitalističkih ugnjetača. Sada ekonomska struktura društva određuje pitanja
kojima će se nauka baviti kao i pravac naučnog rada. Štaviše, naučna slika svijeta
kao prešutni temelj „pozitivizma“ – koji su Adorno i Horkheimer vidjeli kao
dominantan pravac zapadne filozofije – iskrivljuje stvarnost tako što tvrdi da
se do istine može dospjeti posmatranjem spoljašnjeg svijeta i matematičkim ili
logičkim operacijama među tim opaženim činjenicama, bez obaziranja na moralne
ili estetske vrijednosti.
Šezdesetih godina prošlog vijeka Karl Popper je branio
naučni metod od Horkheimerovih i Adornovih napada u takozvanom „sporu o
pozitivizmu“. On je tvrdio da se naučni metod uzdigao iznad klasnih interesa;
uprkos svim nedostacima njegove primjene u društvenim naukama, to je jedini
način bezinteresnog kritičkog traganja za istinom. Kritičku teoriju u tome
ometa njen društveni i politički radikalizam.
U poglavlju „Kulturna industrija – prosvjećenost kao masovna
obmana“, Adorno navodi sveprisutnost kapitalističke ideologije u američkoj
masovnoj kulturi i žestoko kritikuje ono što naziva „kulturna industrija”. On
opisuje popularnu muziku, radio, televiziju, holivudske filmove i reklamiranje
kao plitkoumne i despotske. (Ta osuda popularne kulture i muzike izazvala je
optužbe za elitizam, a Adornov odnos prema jazzu čak je okvalifikovan kao
rasizam). Masovna kultura nije rezultat samoizražavanja običnih ljudi već vještački
izum nametnut odozgo da bi se ljudi odvratili od izvorno vrijednih aktivnosti
koje vode samoispunjenju. Adorno kaže da je u kapitalizmu navodna sloboda
izbora koja stoji iza masovne kulture i kapitalističkog konzumerizma samo
iluzija, ideologija koja uvijek odslikava ekonomsku prinudu.
***
Po opštem mišljenju, Adorno je filozofski najsloženiji član
Frankfurtske škole. Njegova kritika Kirkegaarda, Husserla i Heideggera nalazi
se u središtu pronicljivog filozofskog istraživanja pod naslovom Adorno i
egzistencija, čiji je autor harvardski historičar ideja Peter Gordon. Adorno
osuđuje subjektivnost Heideggerovog i Sartreovog egzistencijalizma i Husserlove
fenomenologije i njihovu usmjerenost na same sebe. Za njega je „žargon
autentičnosti“ u egzistencijalizmu XX vijeka, objašnjava Gordon, krajnje
ispoljavanje buržoaskog narcisizma i samodovoljnosti, odbijanje suočavanja s društvenim
stvarnostima; a „autentičnost“ kod Heideggera i drugih „filozofa fašizma“ je
fasada za antisemitizam.
Gordon znalački raspravlja o kritici Heideggera i
egzistencijalističke ontologije izloženoj u Adornovom glavnom filozofskom delu
Negativna dijalektika (1966). Glavna tema tog djela je pogrešna usredsređenost
na subjekt samosvijesti koja je karakteristična za modernu filozofiju od
Dekarta nadalje i posebno izražena u idealizmu Kanta i Hegela. Ta „pogrešna
pretpostavka o konstitutivnoj svijesti“ previđa ono što Adorno naziva „primat
objekta“, to jest ključnu ulogu materijalne i društvene stvarnosti i historijskih
okolnosti u formiranju svijesti i samosvijesti.
Po Adornovom mišljenju, idealistički filozofi pogrešno
shvataju subjektivnost sopstva i njegov odnos prema svijetu: za njih je sopstvo
krajnja konstitutivna stvarnost – „apsolutno Ja je izvor svijeta“. „Suverenom
umu“ je nepodnošljiva ideja o objektivnosti prirode kao primarne i nezavisne od
subjektivnosti sopstva. Za Adorna je idealizam „gnjev protiv prirode“ jer
nastoji da pobijedi i potčini sve što je „ne-Ja” i da ga posmatra kao
inferiorno. Egzistencijalizam je pak neuspjeli pokušaj oslobađanja od
subjektivnosti idealizma. Adorno smatra da sopstvenim filozofskim naporima uspijeva
da postigne to oslobođenje.
Adorno i Horkheimer su bili krajnji pesimisti. Erich Fromm,
a donekle i Herbert Marcuse izražavali su nešto više optimizma. Obojica su
ostali u Sjedinjenim Državama pošto su se Adorno i Horkheimer vratili u
Frankfurt 1949. godine. Fromm je predvodio zaokret Frankfurtske škole prema
Freudu tridesetih godina, ali je 1939. otpušten sa Instituta sa obrazloženjem
da njegova tumačenja Freuda odudaraju od ortodoksnog. Nasuprot Marxu i Freudu,
Frommov „društveni humanizam“ drži da autonomni pojedinci čak i u kapitalističkim
uslovima mogu da se oslobode od determinizma nagona i društva i da postignu
ograničeni samopreobražaj, slobodu i autentičnu ljubav.
Marcuse je bio vodeći teoretičar Nove ljevice 60-ih i 70-ih
godina prošlog vijeka. U Jednodimenzionalnom čovjeku (1964) on tvrdi da je zbog
višeg životnog standarda radnička klasa odustala od pobune protiv kapitalizma i
da su se potrošački mentalitet i popularna kultura pridružili religiji kao
opijumu za narod. Radnička klasa, smatra on, mora osjećati potrebu da se buni
protiv vladajućih uslova samootuđenja i neslobode. Po Marcuseu, pripadnici
kapitalističkog društva otuđeni su od samih sebe, od svog rada i jedni od
drugih. Ograničeni su na potrošnju materijalnih dobara i ispraznost popularne
kulture. Lažne potrošačke potrebe navode ih da rade daleko više nego što je
potrebno. Ukusi su im manipulisani i nedostaje im sloboda da prepoznaju svoje
„istinske potrebe“.
Marcuseova argumentacija u Erosu i civilizaciji (1955) malo
je optimističnija. On tu odstupa od Freuda i zalaže se za oslobađanje principa
zadovoljstva i seksualnosti kao načinima prkošenja buržoaskom moralu i
stvaranja revolucionarne svijesti udruživanjem Uma i Erosa: „Težnja za trajnim
zadovoljenjem stvara ne samo širi poredak libidinalnih odnosa (‘zajednicu’) već
i… Eros redefiniše Um na svoj način. Umno je ono što podržava poredak
ispunjenja želje“. Marcuse očigledno samo upola ima pravo: „libidinalni odnosi“
su se „proširili“, ali revolucionarna svijest nije; kapitalizam i njegova
ideologiju su u usponu više nego ikad.
Frankfurtska škola opisuje ideju slobode u kapitalističkom
društvu kao puku – poslužit ću se terminom Isaiaha Berlina – „negativnu
slobodu“ ili „slobodu od“ tuđeg ometanja. To vodi atomizaciji društva.
„Pozitivna sloboda“, naprotiv, omogućuje ljudima da sopstvenim djelovanjem
ostvare svoju istinsku ljudsku vrijednost. Taj oblik slobode postaje moguć samo
s društveno-ekonomskom promjenom kojom se dokida otuđenost pojedinaca od samih
sebe i od drugih.
Liberalizam smatra da pojedinci moraju biti slobodni da sami
odlučuju o tome šta je dobro i da postupaju u skladu sa svojim preferencijama i
izborima. Kapitalizam u načelu dopunjava liberalno shvatanje ljudske vrijednosti
pošto ponuda odgovara na tražnju i sistem (navodno) teži najvećem mogućem
zadovoljavanju subjektivnih preferencija – onih za koje ljudi plaćaju. U
pozadini neumorne kritike kapitalizma i njegove kulture koju upražnjava
Frankfurtska škola stoji odbacivanje liberalizma i subjektivne vrijednosti,
motivisano jednom vrstom etičkog perfekcionizma.
Ti mislioci ne mare za zadovoljenje želje ili potrošačkih
preferencija. U njihovom stanovištu oličeno je, mada ne i jasno izrečeno, uvjerenje
da je „emancipacija“ isto što i samoostvarenje „istinskih ljudskih potreba i vrijednosti“.
A ono se može postići korištenjem i razvijanjem specifično ljudskih sposobnosti
kada se svi članovi društva uključe u plodonosne aktivnosti kao što su
demokratsko učešće u proizvodnji, politici i kulturi. Za Frankfurtsku školu
kapitalistička potrošačka kultura onemogućuje emancipaciju tako što generiše
lažne potrebe koje postaju snažne želje. Te želje ne proističu iz prirode i
nisu potrebne za samorazvijanje ljudskih sposobnosti ili drugih proizvodnih
snaga; niti su one preduslovi ostvarivanja istinskih ljudskih snaga.
Iako su članovi Frankfurtske škole mislili da je Marx u
svojoj kritici kapitalizma pretjerano nagašavao značaj rada, i oni su kao
ključni problem vidjeli osobinu kapitalizma da podstiče lažne težnje i ciljeve
koji ometaju autonomno ostvarivanje istinskih ljudskih vrijednosti
Osuđivali su utilitarni naglasak kapitalističkog sistema na
uvećavanju bogatstva a time i ekonomskog zadovoljavanja želja, kao i svođenje
uma na čisto instrumentalno mišljenje usmjereno na gospodarenje prirodom i
ljudima. Osuđivali su i kapitalističko manipulisanje težnji za potrošačkim
dobrima pomoću reklamiranja i drugih sredstava i potiskivanje ljudske
kreativnosti, spontanosti i slobode sopstva.
Vodeći teoretičari Frankfurtske škole nisu bili skeptici u
odnosu na istinu ni relativisti u odnosu na vrijednosti. Izraz „lažna svijest“
sugeriše da ljudi imaju pogrešnu koncepciju stvarnosti i lažna vjerovanja i vrijednosti.
Ali Frankfurtska škola nikad nije formulisala izričit iskaz o istinskim
ljudskim vrijednostima, kao ni teoriju o društvu u kom bi se takve vrijednosti
mogle ostvariti. Razlog za to nije relativizam – ti mislioci, ponavljam, nisu
bili relativisti – već pesimizam u odnosu na valjanost filozofskog i etičkog
znanja u kapitalizmu.
**
Jürgen Habermas je najistaknutiji predstavnik druge
generacije Frankfurtske škole. On u Sjedinjenim Državama uživa ugled glavnog njemačkog
filozofa i društvenog teoretičara u posljednjih četrdeset pet godina.
Biografija Stefana Müller-Doohma je temeljna, detaljna hronika Habermasove
intelektualne karijere.
Habermas je došao u Frankfurt 1956. godine kao Adornov
asistent. Ostao je tu pet godina, a zatim je prihvatao akademske položaje u
raznim institucijama. Godine 1983. vratio se na Frankfurtski univerzitet i
1993. se penzionisao. Tokom svoje karijere dao je značajne doprinose
filozofiji, sociologiji, političkoj teoriji i kulturnoj kritici. Bio je i
angažovani javni intelektualac od ranih pedesetih, kad je pozvao Heideggera da
objasni svoj sud o „unutrašnjoj istini i veličini“ nacionalsocijalizma koji je iznio
u Uvodu u metafiziku i ostavio u izdanju iz 1953. bez ikakve promjene ili
objašnjenja.
Habermas odstupa od glavnih ideja Frankfurtske škole, mada
priznaje da su one uticale na njegova rana djela iz šezdesetih: „Počeo sam od
stare kritičke teorije, koja se bavila iskustvima fašizma i staljinizma… [Ali]
naša situacija poslije 1945. je bila drukčija“. Kao i članovi Frankfurtske
škole, Habermas je u početku smatrao da su iluzije o društvenim i ekonomskim
odnosima koje je proizvela pozna kapitalistička kultura prepreka individualnoj
i političkoj autonomiji. Ali odbacio je Horkheimerove zaključke o prosvjećenosti:
„Ne dijelim osnovnu pretpostavku kritičke teorije, naime da
je instrumentalni um stekao takvu prevlast da ne postoji izlaz iz totalnog
sistema obmane u kom znanje napreduje samo zahvaljujući nastojanjima usamljenih
pojedinaca.“
Umjesto pesimističke „negativne dijalektike“ Frankfurtske
škole i poređenja kapitalizma s fašizmom, Habermas nudi razloge za nadu. On
predviđa mogućnost pozitivnog preobražaja kapitalističkog društva u demokratsko
društvo „komunikacije koja je slobodna od dominacije“, čiji su članovi svjesni
i sposobni da javno priznaju i prihvate osnove svojih društvenih odnosa i da
demokratski odlučuju o svojoj sudbini. Ti uslovi, smatra on, imaju suštinski
značaj u prevazilaženju iluzija izazvanih ideologijom.
Po Habermasovom mišljenju, osobina po kojoj se ljudska vrsta
najviše razlikuje od drugih nije društvena interakcija u procesu rada, kao što
misli Marx, već društvena interakcija pomoću „govora“ i „komunikacije“.
Uzajamno razumijevanje je pravi cilj ljudskog govora i izvor solidarnosti u
društvu. Zadatak kritičke teorije je da razlikuje formalne uslove idealnog
govora koji omogućuje komunikaciju, kojim ne dominira nijedan učesnik niti bilo
šta drugo i pomoću kojeg pojedinci postižu razumijevanje samih sebe i drugih.
Tek tada se mogu ostvariti emancipacija i autonomija.
Habermasova teorija komunikativne racionalnosti i idealnog
govora je, kaže Jeffries, više liberalna nego socijalistička. On ostaje
kritičar kapitalizma, ali ne zbog tržišta, koje podržava, već zbog
koncentracije vlasništva nad kapitalom i iskrivljujućih dejstava bogatstva na
političku demokratiju. Za razliku od neomarksističkih članova Frankfurtske
škole, Habermas odbacuje komunizam i zalaže se za liberalno demokratsko
uređenje, tržišnu ekonomiju i socijaldemokratsku državu blagostanja koja štiti
prava radnika na zastupljenost i saodlučivanje u donošenju korporativnih
odluka.
Liberalni ustavni poredak podrazumijeva se i u Habermasovom
opisu uslova idealnog govora. To je nužan uslov racionalne komunikacije i
uzajamnog razumijevanja. Da bi demokratski građani uspješno koristili svoje
slobode i učestvovali u promišljenoj demokratskoj raspravi, moraju im biti
garantovana jednaka osnovna prava i slobode, kao i odgovarajuća materijalna
sredstva.
Kao što Jeffries primjećuje, Habermas je izgradio
najsloženiju i najsistematičniju filozofsku i društvenu teoriju poslije Kanta i
Hegela. I kao što mi je rekao John Rawls, on je prvi veliki njemački filozof
poslije Kanta koji podržava i savjesno brani liberalizam i ustavnu demokratiju.
U tome je veliki dio Habermasovog historijskog značaja, posebno kad imamo u
vidu da su Hegel, Schopenhauer, Marx, Nietzsche, Heidegger i većina članova
Frankfurtske škole odbacivali liberalizam.
***
Prije nego što su se iz Kalifornije vratili u Njemačku 1949.
godine, Adorno i drugi su sproveli istraživanje objavljeno pod naslovom
Autoritarna ličnost (1950). Njihov cilj je bio da utvrde „novi antropološki
tip“ koji je sklon da se poistovjećuje sa autoritarnim vođama. Na upitnik
sačinjen tako da mjeri i rangira ljude po njihovom fašističkom potencijalu –
„F-skala” – odgovorilo je 2.099 ljudi. Svi su bili bijeli, agnostici,
pripadnici američke srednje klase. Adorno je opisao autoritarnu ličnost pomoću
devet ličnih osobina:
– Kruto prihvatanje konvencionalnih vrijednosti srednje
klase.
– Pokoran, nekritički stav prema idealizovanim moralnim
autoritetima sopstvene grupe.
– Odbijanje subjektivnog, imaginativnog i bolećivog.
– Sklonost ka… osuđivanju, odbacivanju i kažnjavanju ljudi
koji narušavaju konvencionalne vrijednosti.
– Vjerovanje u mističnu predodređenost individualne sudbine…
– Zaokupljenost dimenzijom dominacija-pokoravanje,
snažno-slabo, vođa-sljedbenik; poistovećivanje s moćnim ličnostima…
– Generalizovano neprijateljsko ponašanje, ocrnjivanje
ljudskog.
– Sklonost vjerovanju da se u svijetu nastavljaju
necivilizovano ponašanje i opasnosti; projektovanje nesvjesnih emocionalnih
impulsa na spoljašnji svijet.
– Pretjerana zabrinutost zbog seksualnih ponašanja.
F-skala je žestoko kritikovana zbog mnogih nedostataka,
između ostalog zbog pretpostavke da su konzervativizam i autoritarizam tijesno
povezani. Kritičari su se čudili što autoritarizam nije povezan s komunizmom i
isticali da postoji jasnija suprotnost između liberalne demokratije i
totalitarizma, i na ljevici i na desnici. Iako je Frankfurtska škola strogo
osudila sovjetski totalitarizam, nije ga osudila tako oštro kao što je osudila
nacizam. Razlog za to je lično iskustvo njenih članova, njemačkih Jevreja čiji
je svijet fašizam uništio.
Jeffries dodaje da su mislioci Frankfurtske škole odbili da
stave u isti koš totalitarizam i fašizam i da ih jednako osude zato što su
smatrali da u svakom društvu, čak i u liberalnom kapitalističkom, postoji neki
oblik dominacije. Adornova, Horkheimerova i Marcuseova sklonost da kritikuju
kao fašističko sve što danas smatramo običnim – kupovanje i potrošačko društvo,
popularnu muziku i kulturu, radijsko i televizijsko oglašavanje – još više
udaljava Frankfurtsku školu od liberalnih senzibiliteta. Možemo ponekad žaliti
zbog kapitalističkih ekscesa i ispraznosti konzumerizma, ali malo je onih koji
osuđuju kapitalizam kao moralnu pokvarenost sopstva koja nas spriječava da
ostvarujemo istinske ljudske vrijednosti ili da saznamo istinu o sebi i svojim
društvenim odnosima.
Noviji događaji pokazuju, međutim, da kritika Frankfurtske
škole može opet postati aktuelna. Nedavni predsjednički izbori koristili su se
autoritarnom taktikom i manipulacijom da bi pridobili ljude koji su posebno
podložni takvim metodama; završili su se bezmalo potpunom pobjedom jedne
političke stranke koja u sebi spaja liberterski program privatizacije (ako ne i
ukidanja) mnogih javnih funkcija i dominaciju pomoću koncentrisanog
kapitalističkog bogatstva. Tako je na položaj predsjednika dospio čovjek sa
autoritarnim sklonostima koji namjerno izaziva podjele i nema razumijevanja za
javno dobro ili ga se ono ne tiče. Koliko god nam se nekad činila daleka osuda
koju je Frankfurtska škola izrekla na račun sprege kapitalizma i autoritarizma,
njena kritika nije zanemarljiva sad kad se suočavamo s jačanjem nativizma, slijepom
vjerom u demagoga, odbojnošću prema nauci i razložnoj argumentaciji i željom da
se prihvati režim zasnovan na dezinformaciji i manipulaciji.
(TBT, The New York Review of Books)