KOLUMNA
Preventivni rat
SAD-a na Korejskom poluostrvu bi mogao dovesti do direktne konfrontacije s Kinom
i uništenja Južne Koreje i imao bi nepredvidljive posljedice po Japan
Piše: Joschka
Fischer, thebosniatimes.ba
Kao nekome ko je
rođen 1948. godine opasnost od nuklearnog Trećeg svjetskog rata predstavljala
je veoma realan dio djetinjstva.
Ta prijetnja –
ili bar prijetnja da Istočna i Zapadna Njemačka budu potpuno uništene –
istrajavala je sve do kraja Hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza.
Od tada je
opasnost da nuklearno naoružane supersile otpočnu Armagedon znatno umanjena,
mada nije potpuno nestala. Danas je veća opasnost to što će sve veći broj
manjih zemalja kojima vladaju nestabilni ili diktatorski režimi pokušavati nabaviti
nuklearno oružje. Time što će postati nuklearne sile takvi režimi mogu da obezbijede
sopstveni opstanak, promoviraju svoje lokalne ili regionalne geopolitičke
interese i čak teže ekspanzionističkoj agendi.
U tom novom
okruženju “racionalnost odvraćanja” koju su za vrijeme Hladnog rata održavale
Sjedinjene Države i Sovjetski Savez postepeno je slabila. Sada, ako se širenje
nuklearnog oružja intenzivira, prag za upotrebu nuklearnog oružja će najvjerovatnije
biti uništen.
Kako trenutna
situacija u Sjevernoj Koreji pokazuje, nuklearizacija Istočne Azije ili Perzijskog
zaljeva bi mogla predstavljati direktnu prijetnju za svjetski mir. Razmotrimo
nedavni retorički sukob između sjevernokorejskog diktatora Kim Jong Una i
američkog predsjednika Donalda Trumpa, u kojem je Trump obećao da će odgovoriti
“vatrom i bijesom” na sve dodatne provokacije Sjeverne Koreje. Trump se očito
ne uzda u racionalnost odvraćanja kako bi se očekivalo od lidera posljednje
preostale supersile. Umjesto toga je emocijama dao odriješene ruke.
Naravno, Trump
nije započeo eskalirajuću krizu na Korejskom poluostrvu. Ona tinja već izvjesno
vrijeme, zahvaljujući spremnosti sjevernokorejskog režima da plati bilo koju cijenu
da postane nuklearna sila, što vidi kao način da obezbijedi garanciju za
sopstvenu bezbjednost. Osim toga, režim radi na proizvodnji međukontinentalnih
balističkih raketa koje mogu da nose nuklearnu bojevu glavu i dopru do zapadne
obale SAD ili još dalje. To bi bio glavni bezbjednosni izazov za svaku američku
administraciju.
Konačno, nema
dobrih opcija za reagovanje na pretnju Severne Koreje. Preventivni rat pod
rukovodstvom SAD-a na Korejskom poluostrvu bi, na primjer, mogao dovesti do
direktne konfrontacije s Kinom i uništenja Južne Koreje i imao bi
nepredvidljive posljedice po Japan. A pošto je trougao Kina – Južna Koreja –
Japan postao novi centar moći globalne ekonomije 21. vijeka, nijedna zemlja ne
bi bila pošteđena ekonomskog sunovrata. Čak i ako SAD nastave aludirati na
mogućnost rata, američki vojni lideri znaju da upotreba vojne sile nije zapravo
održiva s obzirom na ogromne troškove i rizike.
Kada Sjeverna
Koreja bude dobila status nuklearne supersile, američke sigurnosne garancije
više neće biti zapečaćene. Sjeverna Koreja s nuklearnim oružjem i načinom da ga
upotrebi bi povećala pritisak na Južnu Koreju i Japan da razviju sopstvene
nuklearne kapacitete, što bi one moglo lahko da urade. Ali to je posljednje što
želi Kina.
Situacija u Aziji
danas ima nuklearne atribute 20. vijeka i dinamiku nacionalne moći 19. vijeka.
To bi se moglo pokazati kao izuzetno zapaljivi koktel. A istovremeno,
međunarodni sistem postaje sve nestabilniji s političkim strukturama,
institucijama i savezništvima širom svijeta okrenutim naglavačke ili dovedenim
u pitanje.
Mnogo toga će
zavisiti od onoga što se dešava pod Trumpovim nepredvidljivim predsjedničkim
rukovodstvom. Istraga u vezi s mogućom zavjerom pripadnika Trumpove kampanje sa
Rusijom uoči predsjedničkih izbora 2016. i neuspjeh da se poništi Obamacare
pokazao je da je američka administracija nestabilna i neefikasna. A stavke
agende kao što su smanjenja poreza, zid na granici s Meksikom i ponovni
pregovori o Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini (NAFTA), da ne
pominjemo Trumpove emotivne izlive, jačaju američku radikalnu desnicu.
Nestabilnost u
okviru SAD je razlog za globalnu zabrinutost. Ako se na SAD više ne može
računati da obezbijedi svjetski mir i stabilnost, onda to ne može da učini
nijedna država. Ostat ćemo s vakuumom rukovodstva, a to nigdje nije opasnije
nego u domenu širenja nuklearnog oružja.
Ove jeseni prijeti
još jedna nuklearna opasnost. Kongres SAD-a uvodi nove sankcije Iranu,
nuklearni sporazum između te zemlje i P5+1 (pet stalnih članica Savjeta sigurnosti
UN-a, plus Njemačka) mogao bi da propadne. Iranski predsjednik Hasan Rohani je
baš prošle sedmice saopćio da Iran može odustati od sporazuma “za samo nekoliko
sati” reagirajući na nove sankcije.
U svjetlu sjevernokorejske
krize iniciranje bezrazložne nuklearne krize i potencijalnog rata na Bliskom
istoku bio bi vrhunac neodgovornosti. A povratak SAD na strategiju promjene
režima u Iranu bio bi najvjerovatnije samoporažavajući jer bi to osnažilo
konzervativce u zemlji.
Sve ovo bi se
dogodilo u regionu koji je već raskomadan krizama i ratovima. A pošto bi se
Rusija, Kina i Evropljani držali nuklearnog sporazuma, SAD bi se našle same i u
svađi s čak najbližim saveznicima.
Današnje
nuklearne opasnosti zahtijevaju upravo suprotno od “vatre i bijesa”. Ono što je
potrebno jeste staloženost, racionalnost i pažljiva diplomatija koja nije
zasnovana na opasnim i iracionalnim prijetnjama silom. Ako posljednja supersila
odustane od ovih kategorija, svijet, svi mi ćemo morati da se suočimo s posljedicama.
/Autor je bio šef
njemačke diplomatije i vicekancelar od 1998. do 2005. Bio je lider njemačke
partije Zeleni gotovo 20 godina/
(TBT, Project
Syndicate, 2017.)