KOLUMNA
Novinska kolumna nije baš najbolje mjesto
za gomilanje podataka, ali Barcelona je bila toliko posvećena sudbini Sarajeva
da je to prosto fascinantno
Piše: Gojko Berić, thebosniatimes.ba
Što je nama Barcelona i šta smo mi
Barceloni da zbog nje plačemo?
Naravno, ovo je parafraza stiha iz poznate
starogrčke tragedije, ali parafraza koja je ovih dana upravo u Sarajevu dobila
svoj puni stvarnosni smisao.
Ovu dilemu je, u svom prepoznatljivom
stilu, razjasnio Senad Avdić, u odličnom tekstu “Šta je nama Barcelona”,
objavljenom na portalu Slobodna Bosna.
“Trebali bismo večeras biti sretni, ali
nismo sretni, jer se danas bombardira Sarajevo”, navodi Avdić riječi kojima je
gradonačelnik Barcelone Pasqual Maragall prije 25 godina počeo svoj govor na
otvaranju Ljetnih olimpijskih igara u glavnom gradu Katalonije i koje su ušle u
domove ljudi širom svijeta.
Avdić se potom pita: “Bi li gradonačelniku
drugog olimpijskog grada, Sarajeva, Abdulahu Skaki, išta naškodilo, da li bi mu
kruna sa glave pala, da je u petak večer izašao na binu, nekoliko sati nakon
stradanja građana na ulicama Barcelone, i desecima tisuća ljudi okupljenih na
koncertu Plavog orkestra ispred sarajevske Vječne vatre ponovio iste riječi:
‘Ne možemo biti sretni i veseliti se dok naše prijatelje u Barceloni kasape
terorističke bande?!’
Ali nije ovo tek kritika vlasti i njenog
odnosa, neprilične reakcije prema tragediji koja se srušila na prijateljski
grad i njegove stanovnike.
Od te vlasti se ništa drugo odavno ne
očekuje. Tužnija je i iritantnija ravnodušnost, ignorancija, bezbrižnost koju
su prema tragediji u Barceloni ispoljili ‘obični’ građani Sarajeva.”
Autor podsjeća da je u Barceloni rođen i
Juan Antonio Samaranch, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta,
“prijatelj kakvih Sarajevo kroz povijest nije imalo mnogo, ako ih je uopće
imalo”, i da je grad Barcelona, pored ostalog, nakon rata obnovila Olimpijsko
selo na Mojmilu, sa 15 milijuna maraka trajno skućila nekoliko tisuća obitelji,
ali da se sve to zaboravlja, potcjenjivački bagateliše i nipodaštavajuće
vrijeđa.
“Zaboravlja se da je tri dana pred srpsku
okupaciju Srebrenice u Barceloni održan skup na kojem je 50 tisuća građana,
među njima i premijer Katalonije, tražilo hitnu intervenciju NATO-a da zaustavi
Mladićeve zločine i spriječi genocid.”
Novinska kolumna nije baš najbolje mjesto
za gomilanje podataka, ali Barcelona je bila toliko posvećena sudbini Sarajeva
da je to prosto fascinantno.
Tokom opsade grada Sarajevu je uputila
preko 2.000 tona humanitarne pomoći; nakon paljenja Pošte, dostavila je prvi satelitski
telefon u Sarajevo, čime je obnovljena komunikacija između glavnog grada BiH i
svijeta; svakog ponedjeljka tijekom četverogodišnje opsade stanovnici četiri
distrikta Katalonije i preko 900 općina držali su minutu šutnje u znak pijeteta
prema žrtvama agresije na BiH; uz Međunarodni olimpijski komitet, Barcelona je
bila najveći pojedinačni donator u obnovi Zetre…
Sve je to, kako je već rečeno, nestalo u
zaboravu naše neuljudnosti, sebičnosti i našeg primitivizma.
Barcelona je pune četiri godine plakala
zbog svakodnevnog usmrćivanja Sarajeva, ali Sarajevo nije pustilo nijednu suzu
zbog njenih 14 poginulih i stotinu ranjenih građana u terorističkom masakru
prošle sedmice.
Ibrahim Spahić, usamljeni predvodnik mahom
izumrlog sarajevskog građanskog soja, ovog puta kao predsjednik Međunarodnog
centra za mir, organizirao je prošlog petka skup pijeteta i solidarnosti sa
žrtvama Barcelone.
Pred Vječnom vatrom, kako se moglo vidjeti
na TV-u, okupilo se jedva petnaestak građana, uključujući Spahića i dvije djevojke
koje su na violončelu izvele Albinoniev Adagio.
Bio je to tako otužan skup da čovjek ne
povjeruje u kakvom gradu živi.
U Ferhadiji sam sreo Senada Pećanina, koji
se sa suprugom upravo vraćao sa tog žalosnog okupljanja. Bio je neraspoložen i
ljut.
“Stidim se ovakvog Sarajeva i odnosa
građana prema zločinu u Barceloni”, rekao mi je. Zaista, gdje su tu bili
ovdašnji intelektualci, glumci, pisci i umjetnici građanske provenijencije?
Kako to da na ovakvim i drugim okupljanjima
nema nikoga od naših estradnih zvijezda? Valjda se plaše da se pojave pred
manje od deset tisuća posjetitelja.
Gdje su, na kraju, bili makar samo po jedan
član iz porodica kojima je Barcelona osigurala dom na Mojmilu i Aerodromskom
Naselju? Ali, takvo je današnje Sarajevo.
Te večeri se završavao Sarajevski filmski
festival, valjda jedina filmska smotra na svijetu u čijoj prijestolničkoj
štampi nema ni jedne jedine filmske kritike!?
Čitatelji novina, oni koji ne posjećuju
festivalske projekcije, nemaju priliku da se informiraju o kakvim je filmovima
riječ i kakav je njihov umjetnički domet. A riječ je o najvećem festivalu u
regionu.
Posebna priča je festivalski dernek koji
se, uz frustrirajuće glasnu muziku, odvijao na parkiralištu ispred Doma vojske.
Jedna glamurozno obučena mlada žena, valjda glumica, izjavila je da ni Cannes
nema ono što ima Sarajevo?!
Pa, naravno da nema, jer se u sklopu
Kaanskog festivala ne održava nikakav dernek na nekom parkiralištu, već o
hedonističkim prohtjevima festivalskih posjetilaca brinu tamošnji vrhunski
ugostitelji, a ne priučene ćevabdžije na parkiralištu.
Ovdašnji mediji su sa patriotskim zanosom
pratili događanja na crvenom tepihu, pa su čak i skroman vatromet opisali kao
spektakularan.
Ali zato u dnevnim novinama od subote nije
bilo ni riječi o sramotno malom odzivu građana na homagge žrtvama terorističkog
zločina u Barceloni.
Poznato je da pojedini lijekovi zamagljuju
stvarnu krvnu sliku ljudskog organizma, pa čak i simptome nekih ozbiljnih
oboljenja.
Tako i Sarajevski filmski festival, koji
sam po sebi predstavlja značajan i koristan događaj zamagljuje, makar samo na
nekoliko dana, krvnu sliku Sarajeva.
Njegovi predratni stanovnici listom su
napustili grad, odnijevši sa sobom i njegov duh. Svijet koji ih je zamijenio
nema s tim duhom nikakve veze.
Današnje Sarajevo je ideološki i politički
konfuzno i vaneuropsko, prepušteno bezočnoj nacionalističkoj manipulaciji i
ispražnjeno od demokratskih tekovina poput antifašizma, ljudskih prava i
građanske ravnopravnosti.
A kako smo vidjeli, i od elementarne
empatije prema žrtvama terorizma.
Krvna slika ovog grada je zabrinjavajuća.
(TBT, Oslobođenje.ba)