KOLUMNA
Odlaskom najvažnijeg dvorskog intelektualca Trumpove
administracije, liberali mogu pasti u iskušenje da održe strategiju koju su
imali tokom predsjedničke kampanje, kada su Donalda Trumpa kritizirali pretežno
zbog njegovog temperamenta, a ne zbog njegovih ideja
Piše: Mark S. Weiner, thebosniatimes.ba
Steve Bannon možda jeste otišao, ali to ne znači da se treba
opustiti. Njegov odlazak predstavlja novu, fundamentalniju opasnost za liberale
širom svijeta. Odlaskom najvažnijeg dvorskog intelektualca Trumpove
administracije, liberali mogu pasti u iskušenje da održe strategiju koju su
imali tokom predsjedničke kampanje, kada su Donalda Trumpa kritizirvali
pretežno zbog njegovog temperamenta, a ne zbog njegovih ideja, također i
njegove sljedbenike.
Takve kritike su razumljive ali se na kraju ispostavljaju
kao samoporažavajuće, jer potkopavaju glavnu osnovu liberalnog, otvorenog
društva po slavnoj definiciji Karla Poppera: kritički, naučni angažman na nivou
ideja.
Štaviše, neuspjeh da se Bannonovo “Trumpovo predsjedništvo
za koje smo se borili i pobijedili” prepozna kao filozofski pokret znači
da je izgubljena prilika da se razviju ključne vrijednosti liberalizma u
kontekstu našeg vremena. Utiranje puta između elitističkog menadžerijalizma i
autoritarnog populizma – što je obeshrabrujući zadatak liberalizma našeg doba –
zahtijeva da znamo tačno od čega počinjemo.
U toj svjetlosti, sada je ključni moment za refleksiju o Bannonovom
pogledu na svijet – posebno o njegovoj filozofiji istorije. Trumpizam, kao
neprijateljsko preuzimanje Republikanske partije, od početka je izgrađen na
tužnom sloganu: “Učinimo Ameriku ponovo velikom”. Temporalnost je
bila u srži brenda kampanje, vođena nostalgijom za “dobrim starim
vremenima”. Bannon je nastojao da ovaj brend razvije i robusnu narodnu historijsku
svijest, a njegov odlazak iz administracije samo će ga osloboditi stega
trenutno postojećih institucija.
Opsežan dokaz Bannonovih pogleda na prirodu historijskih
promjena može se pronaći u njegovom dokumentarnom filmu Generacija nula (2010),
koja u retrospektivi izgleda kao scenario za kampanju 2016.
Film navodi na zaključak da je finansijska kriza 2008. bila
izazvana liberalizacijom tokom šezdesetih, kada je narcizam bejbi bumera doveo
do kulture političkih ucjena i ekonomske pohlepe, potpisane brakom vlade i
biznis elita. Te elite su socijalizirale dugove bejbi bumera i natovarile ih
budućim generacijama i zaboravljenoj srednjoj klasi, izazivajući ekonomski
pokolj i gubljenje vjere u javne institucije. Iz ovog masakra, objašnjava Bannon,
Amerika će izaći uništena ili obnovljena.
Narativnu strukturu filma, posebno njen pokretački moment
kataklizme i ponovnog rođenja pruža sociološki bestseler Williama Straussa i
Neila Howea “The Fourth Turning” iz 1997. Mnogi komentatori s panikom
su konstatirali utjecaj apokaliptičkog tona te knjige na Bannonov pogled na svijet.
Međutim, problematičniji je, suštinski jungovski argument knjige, o mehanizmu historijske
promjene.
Preciznije, knjiga nadograđuje jungovske psihološke arhetipe
na poglede koji se oslanjaju na historičare poput Arnolda Toynbeea, prema
kojima historija slijedi predvidljive, reverzibilne matrice. Prema Straussu i
Howeu, konačni niz mitskih arhetipa karakterizira ne samo pojedince već i
generacije kojima oni pripadaju. NJihovi kvaliteti koji se razlikuju stvaraju
snagu za međugeneracijski sukob i historijsku promjenu.
Baš kao što postoje četiri faze u pojedinačnom ljudskom
životu, četiri je stupnjeva unutar perioda od sto godina. Poslije
“herojske” generacije, poput one koja se borila u Drugom svjetskom
ratu, neizbježno je uslijedila “umjetnička” generacija, koja je isto
tako neizostavno pomogla uspon moralističke “proročke” generacije
koja utire put generaciji “nomada” – a koja će zauzvrat izroditi novu
generaciju “heroja”.
Ravnoteža i međuzavisnost između ovih generacija vremenom
vodi društvo ka proživljavanju predvidljivog niza “zaokreta”, od
optimističkog “uspona” do pobunjeničkog “buđenja”, a onda
od korodirajućeg “raspleta” ka bremenitoj “krizi”, koja se
završava novim “usponom”. Faza krize posebno teško pogađa američko
društvo, jer se u Sjedinjenim Državama veoma duboko uvriježilo linearno razumijevanje
vremena. Kad kriza dođe, Amerika ili propada ili postaje ponovo velika.
Za Straussa i Howea historija je ciklična, njen sadržaj
mitski, a njeno proučavanje dovodi do proroštva. Ova perspektiva, obrazlažu
oni, nudi brojne konkretne lične koristi, pretpostavljajući da se čitaoci mogu
odučiti od lekcija linearne istorije (uključujući podupirući “opsesivni
strah od smrti”). Što je najvažnije, ona nudi čitaocima “ličniju vezu
sa prošlošću i budućnošću”, i osjećanje “aktivnog učešća u sudbini
koja je i pozitivna i vjerodostojna”. Ona čitaocima nudi osjećaj kontrole.
Popper je imao naziv za takvo predvidljivo historijsko
mišljenje, tako suprotno naučnoj metodi. Zvao ga je “historicizam”.
Njegov bazičan doprinos modernom liberalizmu, knjiga Otvoreno društvo i njegovi
neprijatelji (1945.) analiza je korijena historicizma i implikacija na
liberalnu demokratiju. Drugim riječima, naša današnja upotreba samog termina
“otvoreno društvo” potiče iz poražavajuće kritike filozofije historije
koju Bannon prihvata.
Popper je smatrao Hegela glavnim izvorom historicizma u
modernom dobu. Ali on ide do historicističkog stava Platona čije
antidemokratske ideologije stalne društvene hijerarhije tumači kao reakciju na
slom grčkog tribalizma – pokušaj da se obnove izgubljene izvjesnosti.
Štaviše, Popper je sve forme savremenog historicizma, čak i
“izvanredan” rad samog Toynbeeja, vidio kao pokušaj da se oživi
plemensko “zatvoreno društvo”. Što se tiče Poppera, proročka historija
predstavlja pogrešnu filozofsku reakciju protiv slobode, promjene i
individualnosti.
Usred Drugog svjetskog rata i borbe protiv fašizma, Popper
je ponudio alternativu historicističkom neotribalizmu: nauku i racionalističku
filozofiju, ili “tradiciju izazivanja teorija i mitova i kritičku debatu o
njima”. I pružio je pogled na historijsku promjenu koji odbacuje neizbježnost.
Samo takav humani odgovor slomu tribalizma, tvrdio je, može osloboditi svijet i
održati njegovu slobodu.
Popperova analiza je danas jednako važna kao i u njegovo vrijeme.
Poslije odlaska Bannona, najgore što bi liberali mogli uraditi je ignorirati
rukovodeće principe Trumpizma – čineći to, potkopat će sopstvene.
/Autor je napisao knjigu Vladavina klana, dobitnik je
nagrade Grawemeyer za Ideje koje unapređuju svjetski poredak. Bio je Fulbrightov
stipendista na odjeljenju za filozofiju prava na Univerzitetu u Salzburgu 2015./
(TBT, Project
Syndicate, 2017.)