KOLUMNA
Početkom dvadesetog stoljeća niti je bilo
radikalnog islamskog terora, niti je uopće i moglo biti terorizma, osim ako prihvatimo
da su svi nacionalni pokreti za oslobođenje, kojim je tadašnji svijet obilovao
i koji su se pokušavali osloboditi dominacije oni pet-šest velikih imperija,
zapravo bili teroristički
Piše: Miljenko Jergović, thebosniatimes.ba
Kao sasvim malo dijete djelovanje
nacionalizma najprije ćeš uočiti na drugima, a ne na sebi i na svojima. Ono što
se tvojima bude događalo, makar to bio i otvoreni teror, doživljavat ćeš kao
zlo, nepravdu, mržnju, ali ne nad narodom i zajednicom kojoj pripadaš, nego nad
tvojim roditeljima i rođacima, nad tobom. Kada si dijete, ne identificiraš se
sa zajednicom, nego s porodicom. Prva svijest o zajednici – barem u
višenacionalnom društvu – rađa se preko svijesti o drugim i drukčijim. Na njima
ćeš prvima vidjeti kako i čime djeluje nacionalizam.
Naša zajednica, ili njezini dijelovi, pijani
tetak i susjed, prijevremeno umirovljeni udbaš, u trenucima snažne emocionalne
ponesenosti bivali su opsjednuti činjenicom da muslimani ne jedu svinjetinu. Pa
bi se gnjevili kad svinjetinu ne bi htio jesti ni inženjer K, inače član
partije i bezvjernik, ali čovjek muslimanskog imena. Govorili bi, i to sasvim
ozbiljno, da ga treba prijaviti u komitet. I valjda izbaciti iz partije ako na
licu mjesta, pred posebno sastavljenom komisijom, ne oglođe svinjsku glavu.
Kasnije su nastupile šale o svinjcima u muslimanskom
komšiluku, o krmcima koji su se očešali o džamijski zid, o tvorničkoj menzi u
kojoj bi zli kuhar, Srbin ili Hrvat, svejedno, umjesto biljnog mrsa u
zajednički kazan ubacivao svinjsku mast. Takve bi šale kod većeg dijela
prisutnih izazivale nelagodu. Ljudi bi sklanjali poglede. Roditelji bi odvodili
djecu. Osim što se općenito zaziralo od ove vrste junačenja – nacionalizam je,
naime, u ona doba bio kažnjiv – ljude je uznemiravalo to podizanje nevidljivog
zida između njih i njihovih bližnjih, susjeda, poznanika i prijatelja
muslimana, zida koji je bio načinjen od legende o svinjama. Legende zasnovane
na tome što muslimani ne jedu svinjetinu.
Mogao si nejesti što god si htio, ciklu,
orahe, celer, mogao si čak nejesti i meso – već tada se znalo za vegetarijance
– ali samo je nejedenje svinjetine bilo važno pitanje, nešto čime će se
svinjojelci iza leđa baviti svinjonejelcima.
I tako je pitanje svinjetine postalo
simbolički možda i najvažnije, najslikovitije pitanje otvorenog ili potmulog,
osviještenog ili nesvjesnog nacionalizma i rasizma. Vjerovao sam, skoro do
jučer, da je to nešto što se teško može objasniti ljudima koji nisu odrasli u
Bosni ili, barem, u bivšoj Jugoslaviji. Nikada, ali stvarno nikada, ne bih
pomislio da će se jednom raširiti svijetom legenda o svinjetini, koja se širila
po memljivim sarajevskim mahalama i po sivim socijalističkim neboderima, među
lumpenproletarijatom kršćanskih i hrišćanskih imena i među obiteljskim
otpadnicima koji će, baveći se tako komšijskim gastronomskim sklonostima,
umirati po koševskim klinikama od ciroze jetre, zamrle od alkohola i zamašćene
od cjeloživotne potrebe za razlikovanjem i za identitetom koja se realizirala
preko svakodnevne konzumacije svinjskoga mesa.
A onda se, eto, negdje pri vrhuncima naše životne
priče, kada se svijet već pretvorio u globalnu mahalu i kasabu, i kada su naše
lokalne sramote postale globalna stvar, pojavio Donald Trump, s fantastičnom
pripoviješću o američkom generalu Johnu Pershingu, koji je početkom dvadesetog
stoljeća, tokom rata na Filipinima, naređivao likvidacije zarobljenih
“terorista” mecima umočenim u svinjsku krv. Podrazumijeva se, naravno, da su
“teroristi” s početka stoljeća bili muslimani, jer što bi drugo i mogli biti.
Naslagao bi ih general četrdeset i devet, kao drva za zimu, i onda bi naredio
svojim ljudima da ih pobiju tim krmećim mecima. A pedesetog bi pustio da
svojima dojavi što se dogodilo.
Ovo je, sad saznajemo, Donald Trump pričao
na svojim predizbornim skupovima, kao recept za rješenje problema s islamističkim
terorizmom u svijetu. I sad je ponovo, upućujući izraze solidarnosti sa žrtvama
napada u Barceloni, sastavio tweet, u kojem je ponovio istu priču, i pozvao
Barcelonu i svijet da prouče djelo generala Pershinga, ustanovivši da nakon
njegovog obračuna s “teroristima” sljedećih “trideset i pet godina” nije bilo
“radikalnog islamskog terora” na Filipinima.
Ništa u Trumpovoj legendi ne odgovara
stvarnosti. Početkom dvadesetog stoljeća niti je bilo radikalnog islamskog
terora, niti je uopće i moglo biti terorizma, osim ako prihvatimo da su svi
nacionalni pokreti za oslobođenje, kojim je tadašnji svijet obilovao i koji su
se pokušavali osloboditi dominacije oni pet-šest velikih imperija, zapravo bili
teroristički, pa su onda teroristi bili baš svi, od Filipinaca do Finaca,
Poljaka, Čeha i Slovaka, te da ne zaboravimo Australce koji su nezavisnost
stekli 1901. i Kanađane koji su se konačno i potpuno odcijepili od Velike
Britanije tek 1982.
Naravno da nema istine ni u priči o Johnu
Pershingu, jednom od najslavnijih američkih vojnika dvadesetog stoljeća,
vojskovođi s brojnih ratišta, heroju Prvoga svjetskog rata, koji ne samo da
nije bio slavan po svom krvološtvu, nego mu je zamjerano što nije bio od onih
visokih oficira koji bi predvodili vojsku u juriš.
Slika koju Trump nudi nekoga bi mogla
neugodno podsjetiti na prizore masovnih likvidacija koje su eseseovci
priređivali po istočnoj Europi. Oni bi isto tako ljude poslagali kao cjepanice,
pa bi ih onda, jednog po jednog ili sve skupa, smaknuli mecima koji, istina,
nisu bili umočeni u svinjsku krv. Taj fantastični, mitski dodatak, koji me
neodoljivo podsjeća na djetinjstvo i na krmeću mitologiju kojom je bio
opsjednut gori dio našega kršćansko-hrišćanskog, srpskog i hrvatskog svijeta u
Bosni, dok je kod drugih izazivala snažnu nelagodu i sram. Naime, Trump vjeruje
u ono u što su vjerovali i ti slabo odgojeni i nesuživljeni zlobnici i
nesretnici iz naših bezimenih mahala i djetinjstava, a to je da muslimani imaju
neki mistični negativni odnos sa svinjetinom i svinjama. Nije im bilo
shvatljivo da je muslimanima jednostavno zabranjeno da jedu svinjetinu, niti da
je to kroz bezbrojne generacije stvorilo kulturološku i civilizacijsku
tradiciju, koja se prenosi i preko prehrambenih navika, zbog koje tako često
svinjetinu ne jedu ni oni među njima koji u Boga ne vjeruju i, zapravo, nisu
praktični, nego su samo tradicijski muslimani. Umjesto toga trebala im je
mistična legenda, kojom više nisu uspostavljali ni sugerirali individualni
odnos čovjeka s Bogom, nego individualni odnos čovjeka sa – svinjom. Jer zašto
bi, do vraga, bilo kojem muslimanu, filipinskom ili nefilipinskom, moglo biti
važno je li metak kojim će biti ubijen umočen u svinjsku krv? Donald Trump
sigurno i na to ima neko fantastično objašnjenje, ali ono što mene istinski
fascinira i opčinjava – otprilike onako kako njega negativno opčinjava islam –
jest ta posve nečuvena činjenica, dostojna Garcije Marqueza, Roberta Bolanja
tih najvećih književnih izmišljivača i mistifikatora današnjice, da je Trumpova
imaginacija jednaka imaginaciji onoga mog jednog srednjobosanskog tetka,
preminulog od ciroze, čije ime ni kasabu u kojoj je skapao od silnoga srama i
nelagode ne smijem ni spomenuti. Nije čudo da su primitivni ljudi, užeglih duša
i zakržljale svijesti, emocionalno srodni, ali kako objasniti takvu srodnost i
bliskost u obliku i sadržaju naracije, u boji i mirisu svijeta koji im se
pričinjava?
Donald Trump je netko iz mahala našeg
djetinjstva, i već me pomalo strah da mi zbog te činjenice ne postane drag. Ali
izvan svake šale, zanimljivo bi bilo istražiti što je kulturološki, jezično i
na svaki drugi način udaljene ljude moglo tako zbližiti u legendi o muslimanima
i svinji.
Ima u toj Trumpovoj storiji još nešto:
priča o svakom pedesetom neprijatelju koji ne bi bio strijeljan krmećim metkom,
nego bi ga general Pershing poslao da svojima javi što se dogodilo i da ih
dobro isprepada, stereotipna je u našoj narodnoj i junačkoj epici. Na istom je
modelu zasnovana i jedna od najstrašnijih i mitološki najutjecajnijih legendi
Balkana, onoj o vojsci cara Samuila. Nakon što je u bici kod Strumice potukao
Samuilove trupe, bizantski car Bazilije je naredio da se oslijepi četrnaest
tisuća njegovih vojnika, ali da svakom stotom bude ostavljeno jedno oko, da
bude vodič slijepih. Kada se pred Samuilom, koji se sklonio u Prilep, našla
njegova slijepa vojska, njemu je prepuklo srce. I to je za sljedećih skoro
tisuću godina bio kraj Samuilovom carstvu, na čiju grandioznu nesreću pravo
polažu i oko Samuila se spore današnji Bugari s današnjim Makedoncima.
Legende služe tome da narodnome gnjevu i
samosažaljenju pruže konkretan sadržaj, istinu koja će biti neporeciva, istinu
koja će biti iznad svake druge istine i izvan mogućnosti provjere. Nije li onda
čudesno saznanje da se među takvim našim istinama pojavio i Donald Trump? Još
kad bi mu netko turio gusle u ruke, pa da svijetu zagusli svoje tweetove…
(TBT, Jutarnji.hr)