TEME
Ako postoji jedna zemlja koja se krije iza
ISIL-a, Soufan vjeruje da je to Saddamov Irak. On tvrdi, slijedeći primjer
nekoliko drugih, da je ISIL kripto-baathistička organizacija prije nego
religijska, koja je uključila bivše baathiste za posebne svrhe –i nakon što su
se ovi pokajali
FOTO: (THAIER AL SUDANI / REUTERS)
U posljednje dvije decenije, priča o
globalnom džihadizmu imala je više preokreta nego neka TV sapunica. Grupe na
samrti naglo su oživjele, nekadašnja braća međusobno su se proglasila
otpadnicima, a prvobitni lovci na džihadiste pridružili su se njihovim
redovima. Ovi preokreti zbunili su vlade i analitičare, a svi oni koji tvrde da
su ih u jeku dešavanja prepoznali i uvidjeli njihov značaj vjerovatno lažu.
Najvažniji razvoj vidi se u dva lahko
zapamtljiva broja: 400 i 40,000. Septembra 11., 2001., al Qaida je predvodila
vojsku od njih 400. Deceniju i po kasnije, Islamska država (odn. ISIL)
mobilizirala je otprilike 40,000 ljudi u Irak i Siriju, uglavnom iz većinski
muslimanskih zemalja, ali i iz zapadnih zemalja sa prilično velikim
muslimanskim zajednicama, pa čak i iz mjesta sa relativno malo muslimana, kao
što su Čile i Japan. Izazov današnjih eksperata za terorizam je objasniti kako
je 400 preraslo u više od 40,000, unatoč zajedničkim naporima desetina zemalja
u borbi protiv terorizma.
Ako ništa, brojka od 40,000 ne odražava
stvarno širenje džihada. Ona ne uključuje hiljade onih lojalnih talibanima niti
desetine hiljada nasilnih ekstremista u Sjevernoj Africi, Jugoistočnoj Aziji i
Kavkazu. Niti uključuju ljude koji bi otišli za Irak ili Siriju kako bi se
pridružili ISIL-u da im vlade to nisu učinile ilegalnim ili nemogućim.
Posljednji pokušaj da se objasni ovaj skok
u broju džihadista je Ali Soufanova Anatomija terora. Soufan je imao kratku ali
uspješnu karijeru kao FBI-ev agent za borbu protiv terorizma i ispitivač
džihadista. Rođen je u Libanu i govori arapski, koji je i dalje osnovni jezik
sunnitskog džihadizma (iako ovih dana od koristi mogu biti i engleski,
francuski, pa čak i njemački i ruski). Prestao je raditi u Birou 2005., dok je
još bio u svojim 30-im, nakon raskidanja sa CIA-om zbog njenog mučenja
zatvorenika. (Također ih je optužio za neopravdano uskraćivanje informacija
FBI-u koje su možda mogle doprinijeti sprečavanju napada 11. septembra). Soufan
trenutno vodi zaštitarsku firmu.
Anatomija terora počinje sa američkom
racijom sprovedenom 2011. u Pakistanu u kojoj je ubijen Osama bin Laden. Nakon
opsežnog istraživanja o ostacima centralne al Qaidine organizacije, Soufan
završava sa ISIL-om. Najdetaljniji dijelovi knjige prate život Saifa al-Adela,
možda najvažnijeg operativca koji je izbjegao hapšenje. (Noviji izvještaji ga
smještaju u Siriju, s ciljem koordiniranja terorističkih ćelija.) U proteklim
periodima on je putovao Afganistanom, rodnim Egiptom, Iranom, Somalijom i
Sudanom, nadgledavajući džihad kao neki islamistički Che Guevara. Soufan
bilježi da se Adel pokazao kreativnim i efektivnim – za razliku od al Qaidinog
ukočenog, može se reći pećinskog lidera, Aymana al-Zawahirija.
U ISIL-u Soufan ne vidi ništa inovativno i
tvrdi da je ovaj zabrinjavajući novi fenomen manifestacija već poznatoga.
„Dvadeset godina globalno političko tijelo inficirano je viroznom bolešću,“
piše Soufan. „Ime ove bolesti je Bin Ladenizam, a samoprozvana Islamska država
je samo njen najnoviji simptom.“ On umanjuje značaj raskola između al Qaide i
ISIL-a kao i religijskih tvrdnji ISIL-a sugerirajući da je to primarno
politički fenomen – čak, u određenoj mjeri, izdanak Saddam Husseinove sekularne
iračke Baath stranke. (Nekoliko bivših iračkih vojnika iz te stranke su radili
za ISIL u njegovim počecima.)
Soufan dobro shvaća mnogo stvari. On
identificira strateške razlike između al Qaide i ISIL-a, uključujući ISIL-ovu
odluku da prevaziđe bin Ladenovu averziju prema izgradnji države i proglasi
„halifat“ na svojoj teroriji. Bin Laden je svojim sljedbenicima savjetovao da
izbjegavaju taj korak; kontroliranje teritorija i smještanje al Qaidinih vođa
tu kreiralo bi mete za neprijateljske grupe, a lokalno stanovništvo zatražilo bi
sigurnosne i druge usluge koje al Qaida ne bi bila u mogućnosti pružiti.
Umjesto uspostavljanja države, bin Laden je podržavao fragmentaciju. Soufan
poredi ovu strategiju sa McDonaldsovom, koji svojim franšizama daje značajnu
autonomiju. Uporedite taj model sa modelom Starbucksa ili White Castle-a, gdje
glavni ured nadgleda svaki ogranak.
Soufan također posvećuje zasluženu pažnju
Abu Musab al-Zarqawiju, jordanskom osnivaču al Qaidine grupe koja se odvojila i
postala ISIL. Kako Soufan piše, Zarqawi je al Qaidinu brutalnost doveo do
nepremašenih granica, slijepo prateći bin Ladenov sektaštvo. Bin Laden i
Zawahiri slagali su se sa Zarqawijem u teoriji, ali su se razilazili u praksi;
oni su molili Zarqawija da se obuzda, npr., u svom masakriranju iračkih šiitskih
civila. (Stariji džihadisti tvrdili su da iako su mnogi šiiti grješnici, mnogi
drugi su naprosto neznalice i da, u tom slučaju, klati ih pred kamerama nije od
koristi za sunnitski pokret.)
Ali porast svireposti nije jedini uzrok
promjena koje su se desile u prošloj deceniji. I faktor po kome se ISIL najviše
razlikuje od svojih prethodnika je upravo ono što Soufan previđa: njegovo
insistiranje na islamskoj teologiji i pravu. Soufan uvjerava čitatelje da
džihadisti nisu eksperti za religiju. „Vjerujte mi, ispitao sam ih dovoljno da
bih znao,“ navodi. „Stavite četvoricu u jednu sobu i dat će vam pedeset
različitih mišljenja [i] donijeti dvadeset fetvi.“
To je možda bilo tačno 2005. godine. Od
tada, ISIL je religijska pitanja postavio u srž svoje misije. ISIL nameće
ortodoksno gledište na pitanja poput ko ispunjava uslove da bude musliman, da
li muslimani mogu živjeti u nemuslimanskim zemljama, kako se treba voditi jedna
islamska država, i kada muslimani trebaju svrgnuti svoje vođe. Al Qaida se
prvenstveno bavila politikom, a tek onda religijom; bila je zavjerenička –
ekskluzivni klub operativaca – i praktična. ISIL je prvenstveno religiozan, a
tek onda političan; on je javan, neekskluzivan i religijski beskompromisan.
Nijedno objašnjenje Velikog džihadističkog buđenja protekle decenije nema
smisla ukoliko se ne razmotri ovaj kontrast.
Želeći da pronađe kontinuitete između al
Qaide i ISIL-a, Soufan se pridružuje brojnim drugim analitičarima u oblasti
terorizma koji su potpuno nespremni dočekali globalizaciju ISIL-a 2013. i 2014.
On popušta s tim stavom tri godine kasnije.
Tada, oni koji su na ISIL gledali kao na još jednu al Qaidinu franšizu nisu
pretjerano razmišljali o njegovim novitetima i ambicijama kao jedne
terorističke organizacije. Za razliku od al Qaidineafilijacije u Jemenu, ISIL
nije imao poznato krilo zaduženo za spektakularne napade, kao što je zračno
bombardiranje. Za razliku od talibana, nije se činilo da mu je cilj osvojiti
nacionalnu prijestolnicu. Umjesto toga, izgledalo je da im je dovoljno čeprkati
po pustinji, izgledajući patetično i uglavnom bezazleno. Nisu kontrolirali
ništa vrijedno. Nisu prijetili nikakvim interesima Sjedinjenih Država. Početkom
2014., američki predsjednik Barack Obama slavno je nazvao grupu „juniorskim
košarkaškim timom“ džihada. Danas je čudno to reći, ali tada se činilo da je
najbolja strategija za poraziti ISIL pustiti ih da odrade svoje i vremenom
usahnu.
Ali ono što je izgledalo kao ružno pače al
Qaide bila je ustvari potpuno zasebna vrsta. ISIL je svoje sljedbenike pozvao
ne zato jer su se borili protiv američkih trupa – što je bio ortodoksni
bin-ladenski cilj – već zato što su
uspostavili jedinu Islamsku državu u svijetu, čiji je zakon čisto Božiji i sa
čistoćom cilja kakvu čak ni Talibani nisu zamislili. Desetine hiljada ljudi
nisu pregazili kontinente i mora da bi se borili za trećerazrednu al Qaidinu
grupicu. Došli su da se bore za kraljevstvo nebesko na zemlji.
Za razliku od Soufanove prethodne knjige,
Crna zastava, koja se oslanja na informacije iz prve ruke i primarne izvore
podataka, ova nova skoro sve izvlači iz sekundarnih izvora, većinski iz radova
novinara, akademika i drugih analitičara. Manjak primarnih izvora je neobičan,
jer takvi izvori, nekada rijetki, danas su lahko dostupni na internetu – a
ponekad i u stvarnom životu. Al Qaidini dokumenti su rijetko bili objavljeni
javnosti. ISIL i njegovi sljedbenici, s druge strane, preplavili su internet
službenim i neslužbenim izjavama, transkriptima razgovora prilikom regrutacije
i pozivima za operativce izvan ISIL-ovog teritorija. Svako ko razumije jezik i
ima internet konekciju ih može pročitati.
Ovo prezasićenje materijalima je u
potpunosti promijenilo izučavanje džihadizma. Nekada su eksperti čekali na bilo
kakav podatak – kratki uvid u neki dokument, na primjer. Ali iako su imali
premalo informacija, oni su ih znali analizirati. Sada imaju tovar podataka, a
analitičari su ti koje treba pogurati. Soufanova knjiga ozbiljno pati od ovog
problema.
U pismima koje su američke snage
zaplijenile u raciji bin Ladenovog sjedišta, rijetki su znakovi originalnog
religijskog razmišljanja. Međutim religijska pitanja prevladavaju u razgovorima
i dopisivanjima ISIL-ovih vođa. Nekolicina ne-ISIL-ovih islamskih učenjaka koji
se udostoje pročitati takve tekstove najčešće budu užasnuti zaključcima, ali
ponekad i nerado impresionirani njihovom učenošću.
Naravno, ISIL-ovi pješadijski vojnici
nemaju sofisticiranost učenjaka koju imaju njihovi lideri. Ali čak i oni
ponekad urone u religiju. Dva sociologa sa Univerziteta u Waterloou koji su
uradili online intervjue sa ISIL-ovim stranim borcima prošle godine su izjavili
da je vjera bila „primarni motivator“ i „dominantni okvir“ kroz koji su borci
gledali na svoje cijelo postojanje.
Soufan, međutim, preskače skoro sve
religijske diskusije i pokušava površno patologizirati religijski sentiment.
Dok je Zarqawi bježao od američkih snaga u Iraku, Soufan piše, njegovo
„ponašanje je postalo znatno neurotično.“ Kao znakove te neuroze, Soufan navodi
Zarqawijevu naviku citiranja islamskog svetog pisma i oponašanja Poslanika
Muhammeda, „sve do čišćenja zuba grančicom, parfemisanja mošusom i pridržavanja
satnice u kojoj se vjeruje da je Poslanik ustajao i spavao.“ Nije jasno zašto
Soufan vidi ovo kao znakove mentalnog poremećaja a ne manifestacije gorućeg
religijskog žara. Zarqawi je prerastao iz tričavog razbojnika u ekspertnog teroristu
tek nakon što je postao pobožan. Pobožnost mu je izgleda promijenila život, kao
što je bio slučaj sa većinom njegovih sljedbenika.
Soufan ukazuje na svjetovna zlodjela
pojedinih terorista kako bi doveo u pitanje iskrenost njegove pobožnosti.
Khalid Sheik Muhammed, vodeći planer napada 11. septembra, posjećivao je
prostitutke na Filipinima, Soufan izvještava; Muhammed Atta, jedan od pilota
11. septembra, „popio je nekoliko čašica votke prije ukrcavanja na American
Airlines let 11.“ Po Soufanu, takvi grijesi poništavaju ne samo njihovu
privrženost vjeri, već i njihova vjerska objašnjenja za svoja djela – kao što
je zalijetanje u zgrade –koja su bila skoro potpuno besmislena osim u kontekstu
njihovog vjerovanja.
Ovo je analitička greška učestala među sekularnim
ljudima. Pobožni kršćani ponekad počine prevaru; religiozni jevreji ponekad
prekrše šabat. Oni koji su intimnije upoznati sa prirodom religijskog
vjerovanja znaju ulogu ljudske slabosti. Oni shvataju da grijeh nije poništivač
vjerovanja nego osnaživač: grješnici, a ne sveci, trebaju spasenje – ili, kako
to kaže evanđelje po Luki, „Ne treba zdravima liječnik.“ ISIL obećava oprost;
oni koji ne osjećaju potrebu za oprostom se pojavljuju u manjim brojkama.
„Možda Zarqawi, [Khalid Sheik Muhammed], i
otmičari 11. septembra se ne bi usudili reći da je Bog jedna glupa ideja,“
priznaje Soufan. Ali šta, on pita, „motivira ljude poput njih, ako ne
religijski zanos?“ Njegovi odgovori: „nacionalizam, tribalizam, sektaštvo.“
Sektaštvo može, naravno, biti forma religijskog zanosa. Soufanove druge dvije
ideje su zbunjujuće. U ime kojih se nacija ili plemena današnje
multinacionalne, multietničke džihadističke grupe bore?
Vrijeme Baath-a
Ako postoji jedna zemlja koja se krije iza
ISIL-a, Soufan vjeruje da je to Saddamov Irak. On tvrdi, slijedeći primjer
nekoliko drugih, da je ISIL kripto-baathistička organizacija prije nego
religijska, koja je uključila bivše baathiste za posebne svrhe –i nakon što su
se ovi pokajali. Argument počinje s napomenom da je ISIL koristio taktiku
terora i upravljanja populacijom i da su se „bivši službenici iz Saddam
Husseinove sigurnosne organizacije“ pridružili ISIL-u i tu iskoristili svoje
talente. Među njima je bio Haji Bakr i Abu Muslim al-Turkmani, koji su radili
kao vrhovni stratezi u ISIL-ovim ranim godinama. Soufan posebno ističe Bakra i
oslanja se na često citirani dio zaplijenjenih dokumenata, prvobitno
objavljenih u Der Spiegel-u, koji otkriva Bakrov plan da proglasi halifat i
proširi ga širom Sirije sa kombinacijom religijskog misionarskog rada i
striktne kontrole nad stanovništvom. Soufan tvrdi da su članovi halifatskog
izvršnog odbora „pretežito bivše Saddamove osoblje“ i da ISIL-ovog vođu, Abu
Bakr al-Baghdadija, okružuju i kontroliraju „baathistički čuvari.“
Ali kako je Craig Whiteside iz američkog
Naval War koledža nedavno pokazao, bivši Baathisti regrutovani su i iskorišteni
uglavnom kako bi ispunili vojne uloge tokom ISIL-ove embrionske faze, pod
uslovom da budu „prvo selefije, onda vojnici, a na kraju bivši Baathisti.“ Po
nivoima njihove religijske predanosti nisu se razlikovali od ISIL-ovih lidera.
Oni koji su se prudružili ili stupili u savez sa ISIL-om ali zadržali aspekte
svog baathističkog identiteta bili su ili marginalizirani ili eliminirani.
Na svakog bivšeg Baathistu u ISIL-u, bilo
je nekoliko drugih iskusnih džihadista koji ni na koji način nisu bili povezani
sa Saddamom. Do vremena kada je Baghdadi uspostavio halifat sredinom 2014.,
većina bivših Baathista koji su se priključili ISIL-u bili su mrtvi ili su to uskoro
postali. Soufan i drugi analitičari smatraju da ISIL cinično koristi religiju
za političke ciljeve. To bi moglo biti upravo obratno: sekularni baathistički
političari su iskorišteni za religijske ciljeve.
Radost džihada
U junu, BBC-ev Quentin Sommerville i Riam
Dalati objavili su dirljiv multimedijalni uredak koji rekonstruira živote
nekoliko ISIL-ovih boraca čija su trula tijela pronađena na obali rijeke Tigris
blizu Mosula, Iraka. Fotografije na mobitelu jednog od boraca pokazuju detalje
njihovog treninga i ličnih života. Još uvijek su bili mladići.
Brade su im bile rijetke, a njihove
razonode adolescentske. Smijali su se i šalili s prijateljima. Religijska
strana njihovog života bila je očita: oni su pratili svog imama; oni su
zapamtili Svetu knjigu; njihov cilj bio je umrijeti na Božijem putu.
Džihadizam je demokratiziran i prestao je
biti samo jedan projekat za elitne militante kao što su bin Laden i Zawahiri.
Jedna posljedica za borbu protiv terorizma je to što je mapiranje organigrama i
komandnih struktura manje važno od razumijevanja priča mladića kao što su oni
čija su tijela nađena kod Mosula. Nekada, riječi i djela bin Ladena,
Zawahirija, Adela i možda nekolicine drugih su se mogle pratiti i tako steći
poprilično tačna slika globalnog džihada. Danas, upravljači marionetama su
manje važni, a interni životi boraca znače više. To znači izučavanje njihovog
razumijevanja i prakticiranja vjere, te togakako razvijaju prijateljstvo i
pronalaze svrhu. Postoji neki izopačeni užitak u džihadu, osjećaj pripadnosti i
bratstva, sreće i ostvarenja. (Soufan izjavljuje da u ISIL-ovoj teritoriji,
„praktično bilo šta što je iole prijatno – uključujući piknik u parku – je
zabranjeno.“ Ustvari, ISIL prikazuje piknike u svojoj propagandi, a građani
izgledaju kao da uživaju život u halifatu; to je smisao propagande.) Ako čak i
ekspert za borbu protiv terorizma kakav je Soufan može izostaviti ovaj dio
ISIL-ovog mamljenja, ta će grupa zauvijek ostati misteriozna i nepredvidiva.
Dakle, Soufanovi politički prijedlozi su nedefinirani.
On urgira da službenici bolje razumiju džihadističku idelogiju i identificiraju
struje selefizma koje su je nahranile. Ovo je neobičan savjet uzevši u obzir
njegov manjak interesovanja za religiju u ostatku knjige. Suvišno je reći da
razumijevanje selefizma neće biti od neke koristi ukoliko je ISIL u tajnosti
baathistički. Ali nažalost nije.
Prijedlog da tvorci politike bolje pokušaju
shvatiti ISIL-ovu ideologiju je ipak smislen. Jedan od ključnih razvoja u grupi
je način na koji je iskoristila lokalne političke konflikte – sunniti protiv
vlada u Iraku i Siriji u kojima vodeću ulogu imaju šiiti – da bi kreirali
religijski sukob. Grupa je trenutno u raspadnom stanju u poređenju sa stanjem
prije dvije godine – ali je snažna u poređenju sa stanjem prije samo četiri
godine, kada su je i dalje mogli pobrkati sa juniorskim školskim timom. ISIL-ov
gubitak teritorija nije rezultirao proporcionalnim gubitkom njegovesposobnosti da inspirira. Zemlja je
možda otišla, ali san ostaje i i dalje će biti sanjara u desetinama zemalja,
spremnih da umru za taj cilj. Još uvijek ima vremena da se nauči šta je taj san
i ko ga sanja.
(TBT, FA, Prevela Esma Latić)