KOLUMNA
Antiratno raspoloženje u Rusiji postoji, ali ne postoji
antiratni pokret. Rusija već četiri godine ubija ljude u Ukrajini i dvije
godine to isto radi u Siriji
Piše: Igor Jakovenko, thebosniatimes.ba
Rusija danas vodi dva agresivna rata, jedan protiv Ukrajine
koji je započela 2014. i drugi u Siriji u koji se braneći diktatora Asada umiješala
u jesen 2015. godine. Što se Ukrajine tiče, do danas je tamo poginulo više od
10 hiljada njenih građana, a što se ruskog agresora tiče, budući da zvanično
„nas tamo nema“ – ne znamo. Ali ako izbrojimo sva naša vojna lica koja svoje
„godišnje odmore“ koriste u turističkom raju na jugoistoku Ukrajine i sve
„dobrovoljce“ koji tamo s radošću borave, broj naših žrtava je po svoj prilici
blizak onim ukrajinskim. U Siriji je nešto drugačija situacija. U zavisnosti od
procjene raznih eksperata, tamo se ukupan broj ljudskih žrtava proteže unutar
teško shvatljivog dijapazona od 400 hiljada do cijelih milion poginulih ljudi.
Procijeniti ruski „doprinos“ ovom broju je zaista teško, ali ako uračunamo razmjere
i učestalost naših bombardovanja i tome dodamo činjenicu da bez naše svesrdne
podrške Asad ne bi mogao tako dugo i uspješno da istrebljuje svoj narod, u
većoj ili manjoj mjeri sva krv prolivena u Siriji pada na savjest ruskog
agresora.
Od samog početka ruske agresije na Ukrajinu, u našu javnost
je od strane domaće opozicije doprlo par revoltiranih glasova i nekoliko akcija
protesta. Najprimjetnija su bila dva Marša mira u Moskvi, jedan u martu, a
drugi u septembru 2014. U ove dve protestne akcije, po procjenama ministarstva
unutrašnjih poslova učestvovalo je po 5 hiljada, a po ocjenama organizatora (to
jest realno) po 50 hiljada ljudi. I na tome se sva masovna antiratna kampanja u
Rusiji faktički završila. S vremena na vrijeme u nedržavnim medijima se
pojavljuju antiratne publikacije od kojih je najupečatljivije bilo novinarsko
istraživanje Leva Šlosberga iz 2014. On je u lokalnom listu Pskovska gubernija
objavio seriju članaka o tajnim sahranama pskovskih „desantnika“, to jest
profesionalnih vojnika koji su poginuli u Ukrajini. Posljednje antiratno
„talasanje“ stiglo je od strane opozicione partije Jabloko. Tokom njihove
akcije pod nazivom „Vrijeme je da se vratimo kući“, apel za prekid rata u
Siriji potpisalo je oko 50 hiljada ljudi. I to bi bio sav antiratni potencijal
savremene Rusije.
Rat u Vijetnamu je zaustavilo američko društvo, odnosno
zapadno javno mnijenje koje je zajedno s američkim društvom činilo jedan
jedinstveni kulturno-socijalni front, takoreći zajednički „pokret otpora“ tada
vladajućem establišmentu. Već na samom početku rata, Bertrand Rasel je inicirao
osnivanje tribunala s ciljem kontinuirane istrage ratnih zločina počinjenih u
Vijetnamu. U sastav tog tribunala su ušle mnoge poznate i važne javne ličnosti
evropskog i američkog kontinenta, kao što su Jean-Paul Sartre i bivši predsjednik
Meksika Lazaro Cardenas. U ljeto 1971, New York Times je počeo da objavljuje
takozvane Pentagonske papire, seriju članaka o tajnim dokumentima pripremljenim
iza čvrsto zamandaljenih prozora i vrata američke vojne uprave, namijenjenih isključivo
za unutrašnju upotrebu. U sporu New York Timesa i Pentagona, Vrhovni sud SAD
staje na stranu ove renomirane novinske kuće. Na talasu antiratnog
raspoloženja, rađa se moćan pokret mladih – hipi pokret – koji u oktobru 1967.
aktivno učestvuje u masovnom „Pohodu na Pentagon“.
Vijetnamsko selo Son Mi (masakr u Mi Laju) postalo je simbol
sramote Sjedinjenih Država, a poručnik Keli simbol sramote američke vojske.
Osuda rata u Vijetnamu je dosegla takve razmjere da je tada aktuelni predsjednik
Lyndon Johnson, koji je u prethodnoj predsjedničkoj kampanji pobijedio sa do
tada neviđenim rezultatom od 61,1 odsto glasova, odustao od kandidature, a
republikanac Richard Nixon, u značajnoj mjeri zahvaljujući obećanju da će
prekinuti rat, lako postao novi predsjednik SAD. Bez tako raspoloženog javnog
mnijenja i bez moćne antiratne kampanje u SAD i Evropi, američki generali bi
možda i danas napalmom palili vijetnamska sela i pesticidima trovali
vijetnamske džungle.
Nesporno je da su Amerika s kraja 60-ih godina 20. vijeka i
Rusija danas dvije teško uporedive, neko će reći čak sasvim neuporedive zemlje.
Ali ta neuporedivost nije bogom dana. Ona nije rezultat nekakve bezimene „historije“
ili bezimene „geografije“, već iza nje stoje sasvim konkretni ljudi i njihovi
konkretni postupci, nekada vrlo riskantni. Ljudi koji su tada pokušavali da
zaustave rat u Vijetnamu sudarali su se sa raznim problemima. Kada je 1967. Muhammad
Ali u znak protesta zbog rata u Vijetnamu odbio da služi redovni vojni rok u
američkoj vojsci, Komitet za sport države New York je ne časeći časa velikom
bokserskom šampionu na tri godine oduzeo licencu za profesionalno bavljenje
boksom i lišio ga titule prvaka svijeta. Budući da su američke vlasti na razne
perfidne načine sprečavale finansiranje antiratnih filmova, Francis Ford
Coppola je za snimanje svog filma „Apokalipsa danas“ morao sam da pronađe
novac, a svu neophodnu ratnu tehniku za ovaj fim iznajmila mu je armija
Filipina. S američkom vojskom iz nekog „nepoznatog“ razloga nije uspio da se
dogovori. Nixonova administracija je medijima zabranila objavljivanje bilo
kakvih kompromitujućih materijala o ratu. Ali ljudi vjerni principima svog
novinarskog zanata to nisu poslušali. Rizikovali su i na kraju dobili presudu
Vrhovnog suda.
Antiratno raspoloženje u Rusiji postoji, ali ne postoji
antiratni pokret. Rusija već četiri godine ubija ljude u Ukrajini i dvije
godine to isto radi u Siriji, a danas se čitav građanski potencijal liberalno
nastrojenih ruskih intelektualaca troši na odbranu Matilde. Da se razumijemo,
meni bi također bilo mrsko ako bi toj nazadnoj grupi sitnih duša i mračnjaka
pošlo za rukom da izdejstvuju zabranu ne samo ovog filma, već i bilo kog umjetničkog
djela. Ali osim umjetnika koji reaguju isključivo na događaje stare najmanje
jedan vijek, naša kultura bi i na savremene izazove mogla da pokuša da pruži
makar neke odgovore. Pored Mihalkova i Šahnazarova kojima naravno tako nešto ni
na pamet ne pada, u Rusiji ima još reditelja. Gdje su oni?
Ja se već četiri godine glasno obraćam toj isušenoj močvari
ruskog (i ne samo ruskog) javnog mnijenja s apelom za stvaranje međunarodnog
tribunala za istraživanje ratnih zločina Putinovog režima. Pisao sam članke,
govorio na radiju, razgovarao s ljudima koji bi po visokom stepenu svog uticaja
na društvo, po snazi svog autoriteta i po mom ličnom ubjeđenju mogli da uzmu
učešća u radu jednog takvog, najširoj javnosti okrenutog tijela. A odgovor je
tišina ili ravnodušnost, ili bezvezne primjedbe u vezi sa organizacionim
teškoćama, ili potpuno idiotski prijedlozi da se sačeka, jer režim navodno samo
što nije pao.
U savremenoj Rusiji nije preporučljivo govoriti ne samo
istinu, već i neke sasvim obične, normalne stvari. Na primjer, za tvrdnju da se
prema svim važećim međunarodnim ugovorima i zakonima Krim nalazi na teritoriji
Ukrajine, u Rusiji vam slijedi krivična prijava. Ili recimo, ako mislite da se
ubijanje ljudi ne može smatrati dobrim djelom, vama za sada još niko neće prijetiti
sudom, ali vam zato slijedi društveni prezir i etiketa izdajnika, u boljem
slučaju maloumnika. I zato se čak i opozicioni političari trude da o ratu
uopšte ne govore ili ako već moraju, da svoj antiratni diskurs okite isključivo
brigom o novcu. Voditi rat protiv Ukrajine je danas za nas veoma skupa rabota –
baš tako je u svom nedavnom duelu s Girkinom izložio svoj antiratni stav
Aleksej Navaljni. Mi treba da prestanemo da ubijamo Ukrajince jer nas (eto)
trenutno muče finansijski problemi, pa tu rabotu treba da odložimo za neka
bolja vremena.
Jedna jedina opoziciona antiratna stranka u savremenoj
Rusiji – partija Jabloko – svoju protestnu akciju „Vrijeme je da se vratimo
kući“ obrazlaže gotovo istim, čisto knjigovodstvenim argumentima kao i Aleksej
Navaljni. Njihov antiratni poduhvat prikupljanja potpisa je praćen veoma ubjedljivim
poređenjima i kalkulacijama. Recimo, jedno ispaljivanje rakete Kalibar jednako
je 2.500 učiteljskih ili 2.000 ljekarskih mjesečnih plata. Ili, koliko se dječijih
obdaništa i još nekih građanima važnih stvari može izgraditi i uraditi ako bi
samo nedjelju dana prestali da ubijamo Sirijce. A o tome da Sirijce i
Ukrajince, kao i sve ostale žitelje planete ne treba ubijati ne zato što je to
skupo, već zato što je to u najmanju ruku odvratno i nemoralno, o tome se ruski
opozicionari ne izjašnjavaju. Boje se valjda da ih naši sugrađani neće najbolje
razumjeti.
Političar nije onaj koji podilazi stanovništvu, već onaj
koji vidi problem i vodi građane ka njegovom rješenju. Danas je glavni problem
Rusije Putin, ili tačnije to što je za Rusiju Putin jednako rat. I zato Putina
(u tom širem smislu) može pobijediti samo čovjek koji će u Rusiji umjeti da
osnuje masovni antiratni pokret i stati na njegovo čelo. A dok takav jedan
pokret ne bude osnovan, jedini pošten odgovor bilo kog ruskog građanina na
pitanje ko je ubio deset hiljada Ukrajinaca i stotine hiljada građana Sirije bit
će – „ubili smo ih mi…“
(TBT, Kasparov.ru)