GEOPOLITIKA
U zoru 5. juna 1967. godine, izraelska vojska uništila je
prizemljeni avion egipatskog ratnog vazduhoplovstva. U narednih šest dana
osvojila je Sinaj, sirijski Golan i dio historijske Palestine koji joj je 1948.
godine izmakao kontroli: Zapadnu obalu, Istočni Jerusalim i Gazu. Pedeset
godina kasnije okupacija i dalje traje, ali se strategija iskorjenjivanja
palestinskih državotvornih težnji suočava s otporom ukorijenjenim u dugoj historiji
FOTO: (Thinkstock)
Krajem aprila ove godine, nekolicina republikanskih
kongresmena formirala je grupu (kokus) pod nazivom „Pobjeda Izraela” (1).
„Smatramo”, poručuju oni, „da je Izrael odnio vojnu pobedu i da je tu
činjenicu nužno usvojiti želimo li mir između Izraela i njegovih susjeda.”
Kako objašnjava profesor Daniel Pipes, jedan od pripadnika te grupe, Izrael bi
trebalo da „nametne svoju volju neprijatelju”. Poput eha, nekoliko stotina
palestinskih političkih zatvorenika ušlo je u štrajk glađu na poziv
najpoznatijeg od njih, Marwana Bargouthija – što je njihov način da jasno i
glasno poruče da se otpor nastavlja i da će se iluzije o njihovom uništenju još
jednom raspršiti. Jer ovo nije prvi put da Izrael i njegovi saveznici maštaju o
kapitulaciji, pa i nestanku, Palestinaca.
„Izbjeglice će u dijaspori pronaći svoje mjesto.
Zahvaljujući prirodnoj selekciji, jedni pružaju otpor, drugi ne… Većina će se
pretvoriti u ljudski ološ i stopiti s najsiromašnijim slojevima arapskog
društva (2).” Utjecajni cionistički radnički lider i budući premijer
Izraela Moshe Sharett prorekao je po završetku izraelsko-arapskog rata iz
1948/49 godine da će 700.000 protjeranih Palestinaca svoje domove napustiti u
smrtnoj tišini.
Oni su upravo pretrpjeli težak poraz, prostor na kojem je
prema planu podjele Ujedinjenih nacija, izglasanom 29. novembra 1947, trebalo
da uspostave svoju državu, završio je podijeljen na tri dijela: jedan dio
(prevashodno sjever Galileje) osvojio je Izrael; Zapadnu obalu i Istočni
Jerusalim anektiralo je Hašemitsko Kraljevstvo Jordan; i, na kraju, mala
teritorija, Gaza, prešla je pod egipatsku kontrolu, uz izvjesni stepen
autonomije. S institucijama u haosu, Palestinci su se našli u stanju političke
dezorijentiranosti.
Rađanje pokreta za oslobođenje
Ovoj katastrofi (na arapskom jeziku Nakba) prethodila je još
jedna: slamanje velikog palestinskog ustanka iz 1936-1939, građanske i oružane
pobune kojom su se zahtijevali okončanje britanskog prisustva i obustava
doseljavanja Jevreja. Taj ustanak ugušio je savez trupa Njenog veličanstva i
naoružanih cionističkih milicija, koje su tokom tih borbi stekle oružje (od
Londona) i umijeće koji su im omogućili pobjedu nad arapskima vojskama 1948/49.
Protjerani u šatorska naselja u susjednim zemljama ili pod
izraelskom kontrolom, Palestinci su naizgled nestali, baš kao što je Sharett predvidio.
Budućnost im je ličila na ono što je zadesilo crvenokošce i „autohtono” stanovništvo
istrijebljeno tokom osvajanja Sjeverne Amerike, Australije i Novog Zelanda. Ili
to, ili će se rastvoriti u blagonaklonom arapskom okruženju: nisu li, uostalom,
govorili istim jezikom, dijelili istu kulturu, pa često i religiju kao i narodi
koji su ih ugostili?
Izrael je osudio odbijanje arapskih zemalja da asimiliraju
ili bar integrišu izbjeglice. Pa ipak, upravo su Palestinci bili ti koji su
odbacili svaki pokušaj ukorjenjivanja u zemljama-domaćinima – što je bio prvi
čin otpora. Isprva su čak odbacili i ideju čvrstih građevina u kampovima u koje
su smještani. Dok je nova egipatska vlada Slobodnih oficira, predvođena Gamalom
Abdelom Nasserom, u julu 1953. potpisivala sporazum s UNRWA (3), kojim je na
Sinaju omogućeno smještanje desetina hiljada izbjeglica, u Gazi su izbile
nasilne palestinske demonstracije koje su odbacivale taj vid naseljavanja.
Jedini prihvatljivi san bio je povratak.
Izraelski mirovni aktivista Uri Avneri prenio je ovaj
prosvetljujući razgovor koji je kao vojnik obavio tokom rata iz 1956. (4) i
prve kratkotrajne izraelske okupacije Gaze: „Ispitivao sam jednog arapskog dječaka
koji je živio u izbegličkom kampu: ‘Odakle si?’, upitao sam ga. ‘Iz Al Kubaba’,
odgovorio mi je. Njegov odgovor me je frapirao… jer, dečak je imao sedam
godina. On je, dakle, bio rođen u Gazi nakon rata i nikada nije video Al Kubab,
selo kojeg odavno nema (5).” Šezdeset godina kasnije, većina Palestinaca
rodila se u izgnanstvu, a odgovori i djece i odraslih ostali su isti: oni
pripadaju selu iz kog im je porodica protjerana. Cionistički pokret, koji je
hiljadama godina staru molitvu („Dogodine u Jerusalimu”) pretvorio u
političku parolu, trebalo bi da je u stanju da razume ovu privrženost.
Na temelju te odlučnosti koja ne mari za poraz palestinski
nacionalni pokret ponovo će se uspostaviti poslije Nakbe. Tome je doprinio i
regionalni kontekst. Stvaranje Izraela uzdrmalo je Bliski istok i ubrzalo pad
prozapadnih arapskih režima. Uslijedili su Nasserov dolazak na vlast u Egiptu
1952, talas revolucionarnog nacionalizma koji je preplavio region i slom iračke
monarhije 1958. Ta previranja, kao i rivalitet i nadmetanja među arapskim
zemljama koje su pokušavale izbrisati sjećanje na poraz od Izraela, naveli su
Arapsku ligu da donese odluku: 1964. formira se Palestinska oslobodilačka organizacija
(PLO). Za to vrijeme, dotad nepoznata organizacija Fatah pokrenula je 1.
januara 1965. prve oružane operacije protiv Izraela. Novi arapski poraz juna
1967. (6) stvorio je uvjete za osamostaljenje palestinske borbe. Prvog februara
1969, lider Fataha, Yasser Arafat, izabran je za predsedavajućeg Izvršnog
komiteta PLO-a.
Palestinski nacionalni pokret ustanovio se u međunarodnoj
areni koju su u tom periodu karakterizirale borbe naroda Indokine protiv
američke intervencije, latinoameričke gerile i rađanje oružanih pokreta protiv
portugalskog kolonijalizma i režima aparthejda u Južnoj Africi. Pisac Jean
Genet je u Zatočeniku ljubavi (1986) dobro rezimirao njihove snove: Palestina
se našla u srcu „vatrometa grandiozne revolucije, čiji je plamen skakao s obale
na obalu, od poprišta do poprišta, od zatvora do sudnice”.
Ta je nada bila kratkog vijeka. Zaglavljeni u unutrašnjim
libanskim sukobima, osujećeni izraelskim operacijama kako na okupiranim
teritorijama, tako i u Libanu, žrtve podjela unutar arapskog svijeta i miješanja
nekoliko zemalja regiona (Irak, Sirija, Jordan) u njihova pitanja, Palestinci
su bili primorani da pribjegnu ograničenijim ciljevima i prihvate ideju o podjeli
Palestine. Malo-pomalo odustajući od oružane borbe i „spoljašnjih
angažmana”, uključujući otmice aviona, koje su njihovu borbu učinile
poznatom u čitavom svijetu, a koje su zapadne države okarakterisale kao
„terorizam”, dali su se na diplomatske i političke aktivnosti i izgradnju
manje-više stabilnih institucija (omladinske, ženske, sindikalne organizacije,
udruženja pisaca itd.).
Osjećaj superiornosti spram „urođenika”
Gradeći se prije svega na osnovu rastuće mobilizacije
stanovništva Zapadne obale, Gaze i Istočnog Jerusalima, okupiranih 1967.
godine, PLO je stekao međunarodni status; Arafat je dobio poziv da se 13.
novembra 1974. godine obrati sjednici Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.
Tom prilikom većina zemalja priznala je PLO, uz izuzetak Izraela i Sjedinjenih
Država koje sve do 1990-ih nisu promijenile poziciju. Tokom 1980-ih, Evropa i
Francuska doprinijele su usvajanju još dva principa: prava Palestinaca na
samoopredjeljenje i nužnosti dijaloga s njihovim predstavnikom, PLO-om.
Intifada, koja je izbila u decembru 1987. godine, i kraj
Hladnog rata doveli su do sporazuma iz Osla, koji su pod pokroviteljstvom
američkog predsjednika Billa Clintona u Washingtonu 13. septembra 1993. godine
potpisali Yasser Arafat i izraelski premijer Jicak Rabin. Prvog jula 1994.
godine, Arafat je uspostavio Palestinsku samoupravu, za početak u Gazi i
Jerihonu. U suštini, neodređenost potpisanih dokumenata trebalo je nadomjestiti
priznavanjem jednog jasnog principa: razmjenom „zemlje za mir”, stvaranjem
palestinske države pored Izraela, u okviru granica od 4. juna 1967. godine. Kao
što znamo, taj „mirovni proces” u potpunosti je propao. Uprkos odozgo
garantovanoj „autonomiji”, svakodnevni život Palestinaca pogoršavao se;
teškoće života u rasijanju umnožavale su se paralelno s vojnim kontrolnim
punktovima. Kolonizacija je tekla neumoljivim tempom, pod ljevičarskim vladama
Izraela podjednako kao i pod desničarskim.
Može se raspravljati o brojnim objašnjenjima neuspjeha tog
procesa, ali glavnu krivicu svakako snosi kolonizatorski karakter cionističkog
poduhvata. On je zaslužan za uzgajanje osjećaja superiornosti spram
„urođeničkog” stanovništva i guranje lidera Izraela u pravcu odbijanja da
priznaju Palestince, odnosno njihovo pravo na jednakost i samoopredjeljenje.
Ako uzmemo da je vladi u Tel Avivu stalo do bezbjednosti svakog Izraelca, bezbjednost
Palestinaca joj nije bila bitna.
Poraz druge Intifade, koja je izbila u septembru 2000.
godine, znatno je oslabio Palestinsku samoupravu i unio podele između Gaze –
pod kontrolom islamističke partije Hamas – i Zapadne obale – Arafatovog Fataha.
I pored toga, postignuti su nepobitni diplomatski uspjesi, poput priznanja
Palestine kao države-posmatračice u Ujedinjenim nacijama i njenog diplomatskog
priznanja od stotinjak država (ali ne i Francuske). Među postignućima je i
konsolidacija snažnog nacionalizma koji uspijeva da nadiđe lokalne lojalnosti i
višestruka iskustva progona. Ni unutrašnje podjele, niti napori Izraela nisu
uspjeli primorati Palestince na pokajanje. Oni ne samo da ne odustaju od svojih
domova već su i ponosni na svoj identitet, kako pod okupacijom, tako i u
egzilu. Prema Centralnom zavodu za statistiku Palestine, danas je na
nekadašnjoj teritoriji Britanskog mandata nad Palestinom onoliko Palestinaca
(više od šest miliona, uključujući i one u Izraelu) koliko i izraelskih
Jevreja: to je košmar za cionističke lidere i njihove snove o „zemlji bez
ljudi” (7).
„Obnavljanje mirovnog procesa” puka je fantazija – za
sve osim za predsjednika Mahmouda Abasa i međunarodnu zajednicu, koja u
održavanju njegove administracije na aparatima pronalazi opravdanje za sopstvenu
nesposobnost i nedostatak inovativnih prijedloga zasnovanih na međunarodnom
pravu. Kako će izgledati nova strategija Palestinaca? Za ponovnu izgradnju ovog
projekta potrebno je vrijeme; poglavlje otvoreno ratom iz juna 1967. godine
nedvosmisleno je zaključeno neuspjehom Osla, a međusobne nesuglasice trenutno
ih dijele. Možda bi trebalo odustati od ideje podjele? Zahtijevati jedinstvenu
državu? Rasformirati Palestinsku samoupravu? Gdje je tu mjesto nasilju? Čak ni
Hamas, čuven po disciplini, nije ostao imun na ovu raspravu, čemu svjedoči
njegov novi program u kojem prvi put jasno pristaje na ideju države u okviru
granica iz 1967. godine (8).
Simbolički značaj konflikta
Međutim, kako dvije palestinske autorice objašnjavaju, „u
nedostatku jasno zacrtanog krajnjeg političkog rješenja, središnje mjesto
zauzela su osnovna prava, koja čine srž prava na samoopredjeljenje palestinskog
naroda i koja moraju biti sastavni dio ma kojeg budućeg političkog rješenja:
oslobođenje od okupacije i kolonizacije, pravo izbjeglica na povratak u njihove
domove i na njihova imanja (9), prestanak diskriminacije i puna jednakost za
palestinske građane Izraela. Ta tri cilja, budući da su ključni činioci
samoopredjeljenja, posve su rječito iznesena u pozivu palestinskog civilnog
društva na bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BDS) protiv Izraela, sve do
ostvarenja tih ciljeva (10).”
Pokret BDS, započet 9. jula 2005. godine na poziv sto
sedamdeset članova jedne nevladine organizacije, predstavlja prekretnicu u
palestinskoj historiji: suočeno s nemoći političkih snaga, civilno društvo
preuzelo je štafetu. Ova mirna mobilizacija u prilog ravnopravnosti, koju
određene zapadne države, uključujući i Francusku, pokušavaju kriminalizirati,
okuplja veliki broj ljudi, od Latinske Amerike, preko Evrope, sve do Azije, što
se jasno pokazalo leta 2014. godine tokom rata u Gazi. Otkuda to?
Tokom druge polovine 20. vijeka, ljudi su se mimo državnih
granica organizovali povodom dva ključna pitanja: Vijetnama i potom Južne
Afrike. Glavni uzrok tih pobuna nije bio broj mrtvih. Međunarodno javno mnijenje
ne odmjerava svoje reakcije isključivo na osnovu tog sablasnog računovodstva
već i na osnovu simboličkog značaja situacije. U nekom trenutku konflikt može
da izbije iz svojih uskih geografskih okvira i stekne univerzalni značaj, kao
izraz istine o čitavoj epohi. Uprkos međusobnim razlikama, i Vijetnam i Južna
Afrika nalaze se na granici između Sjevera i Juga, a i jedno i drugo
predstavljali su kolonijalne konflikte.
Isto važi i za Palestinu; međutim, kontekst se promijenio.
Kako nam južnoafričko iskustvo pokazuje, još je projekat Afričkog nacionalnog
kongresa (ANC) za izgradnju „nacije duginih boja”, koji je uključivao i bijelce
– nasuprot teorijama „crne moći” – ukazao na promjenu epohe; oružana borba
više nije bila jedini način, tragalo se za novim načinima oslobođenja, a glavni
zahtjev postala je ravnopravnost.
Slučaj Palestine, najduži konflikt savremenog doba,
predstavlja više od čisto teritorijalnog spora. Više od pitanja tla, ovdje je
prije svega u pitanju pravde, ili prije nepravde koja se iznova ponavlja.
Stanovništvo okupiranih teritorija suočava se s jednim fenomenom kojeg drugdje
više nema: s marširajućim kolonijalizmom. Izrael je od 1967. godine na Zapadnu
obalu i u Istočni Jerusalim naselio više od 650.000 doseljenika, što je praksa
koju Međunarodni sud pravde karakterizira kao „ratni zločin”. Svakodnevni život
Palestinaca obilježen je konfiskacijom zemlje, uništenjem njihovih domova,
hapšenjima – većina odraslog muškog stanovništva prošla je kroz zatvorski
sistem – torturom, vojskom lahkom na obaraču / koja puca da ubije, izgradnjom
zida koji ne „odvaja” dva stanovništva, već jedno od njih ograđuje. To
čini jedan arhipelag bantustana (11), okružen specijalnim putevima rezerviranim
za Izraelce – što je oblik segregacije kakav nije postojao ni u Južnoj Africi.
Stanovništvom se vlada posebnim zakonima, što je režim koji po mnogo osnova
podsjeća na aparthejd: dva stanovništva na istoj zemlji (Zapadna obala i
Istočni Jerusalim), Palestinci i doseljenici, za koja važe različiti zakoni
(12).
Milioni ljudi širom svijeta pronašli su se u borbi
Palestinaca. Ona odražava njihova zalaganja protiv diskriminacije, za
ravnopravnost. U liku Palestinca prepoznaju se mladi iz zapuštenih četvrti na
Zapadu, Indijanci protjerani sa svoje zemlje i Irci ponosni na svoju nekadašnju
borbu protiv britanskog kolonijalizma. Uprkos tome što nije nikakav garant uspjeha
njihove borbe, ta solidarnost jedan je od glavnih aduta Palestinaca, jer
nezavisno od same njihove odlučnosti garantira da će njihova borba nastaviti da
živi.
Drugog novembra 1917. godine, lord Artjur James Balfour
potpisao je pismo kojim je proglasio da vlada Britanije „blagonaklono gleda na
to da se u Palestini uspostavi nacionalni dom za jevrejski narod. U prvoj verziji
napisao je „jevrejsku rasu” i učinit će sve što je u njenoj moći da
omogući ispunjenje tog cilja”. „Jedna nacija”, dodao je kasnije pisac
Arthur Kestler, „koja se rame uz rame borila sa cionističkim organizacijama,
svečano je drugome obećala teritoriju trećeg.” Ovaj kolonijalni poduhvat
započeo je dugi vijek nestabilnosti, ratova, ogorčenosti i mržnje. Danas kao i
tada taj poduhvat potpiruje sva nezadovoljstva u ovom regionu (vidi okvir). Rješavanje
palestinske tragedije neće momentalno dovesti do mira; ali, sve dokle okupacija
traje, neće biti ni mira ni stabilnosti na Bliskom istoku.
/Alain Gresh je urednik online portala Orient XXI/
(1) „New Republican pro-Israel caucus wants Palestinians to
admit defeat”, Jewish Telegraphic Agency, 27. april 2017.
(2) Citirano u Alain Gresh i Dominique Vidal, Palestine 47.
Un partage avorté, Complexe, Brisel, 1994. (prvo izdanje: 1987).
(3) Agencija Ujedinjenih nacija za pomoć palestinskim izbjeglicama
na Bliskom istoku, osnovana 8. decembra 1949.
(4) Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Izrael su odgovarajući
na Nasserovu nacionalizaciju Sueckog kanala 26. jula 1956. godine pokrenuli
ofanzivu protiv Egipta. Iako je u vojnom smislu odnijela pobjedu, ta ofanziva
završena je neslavno pod pritiscima Sjedinjenih Država i SSSR-a.
(5) Citirano u Palestine 47, op. cit.
(6) Rat iz juna 1967. godine, treći izraelsko-arapski rat
nakon onih iz 1948/49 i 1956. godine, završen je porazom Egipta, Sirije i
Jordana. Izrael je osvojio Sinaj, sirijski Golan, Zapadnu obalu, Gazu i Istočni
Jerusalim.
(7) Temu relativnog neuspjeha naseljeničkog poduhvata razvio
sam u De quoi la Palestine est-elle le nom?, Actes Sud, Arl, 2012.
(8) Cf. Leďla Seurat, „Révolution dans la révolution au
Hamas”, OrientXXI.info, 1. maj 2017.
(9) Rezolucija 194 Generalne skupštine Ujedinjenih nacija,
usvojena 11. decembra 1948. godine, između ostalog navodi da je „poželjno
omogućiti izbjeglicama koje to žele povratak u njihove domove čim prije je
moguće” i da se „onima koji odluče da se ne vrate svojim domovima, isplati
odšteta po osnovu kompenzacije za njihovu svojinu”. Rezolucija 3236 (1974)
potvrdila je ove odluke.
(10) Nadia Hijab i Ingrid Jaradat Gassner, „Parler de la
Palestine: Quel cadre d'analyse? Quels objectifs et quels messages?”,
Agence Médias Palestine, 12. april 2017.
(11) Bantustani su bile regije koje je za crno stanovništvo
veoma ograničenih prava oformila bjelačka vlast Južne Afrike. Cf. i mapu
objavljenu u L'Atlas du Monde diplomatique, „L'archipel de Palestine
orientale”, 2009.
(12) Cf. Céline Lebrun i Julien Salingue (ur), Israël, un
État d'apartheid? Enjeux juridiques et politiques, L'Harmattan, kol.
“Comprendre le Moyen-Orient”, Pariz, 2013.
(TBT, Nedeljnik, Piše: Alain Gresh, Prijevod: Matija
Medenica)