KOLUMNA
Toksična muževnost. Potražite taj izraz na internetu i
pojaviće vam se više od 500.000 rezultata
Piše: Susan J. Douglas, thebosniatimes.ba
Toksična muževnost. Potražite taj izraz na internetu – on se
odnosi na verziju muškosti zasnovanu na stoicizmu, dominaciji nad drugima,
seksualnoj agresiji, nasilju i mizoginiji – i pojaviće vam se više od 500.000
rezultata. Taj koncept je dospio u žižu javnosti u posljednjih godinu i nešto
dana iz više razloga: naš vrhovni dripac koji voli da drpa žene ustoličen je u
Bieloj kući, Bill Cosby izbjegava ruku zakona u vezi sa ozbiljnim seksualnim
napadima, policajci ne odgovaraju za ubistva nenaoružanih crnih dječaka i
muškaraca, hronično se dešavaju masovne pucnjave od strane poremećenih
muškaraca s vatrenim oružjem, kandidat za mjesto u Kongresu nokautirao je
novinara i ipak bio izabran, a nekontrolisani i bezdušni Kongres se trudi da
dodatno obespravi žene, djecu, siromašne i stare osobe oduzimajući im i ono
malo kontrole što je imaju nad sopstvenim zdravljem. U februaru se još jedna
inicijacija u univerzitetsko bratstvo završila smrtnim ishodom kad se Timothy
Piazza na Univerzitetu Penn State pod vršnjačkim pritiskom predozirao od
alkohola i nakon pada podlegao smrtonosnim povredama jer su njegova „braća“
odbila da pozovu hitnu pomoć. Maliciozno online uznemiravanje žena, posebno
feministkinja, danas se prihvata kao sastavni dio modernog života. Stoga ne
iznenađuje što su članci u Slate, Forbsu, Atlanticu i Playboyu, kao i prilozi
na ABC Newsu i Fox Newsu posvetili pažnju tom fenomenu.
Mada su feministkinje posebno zabrinute zbog te pojave, nisu
one skovale termin toksična muževnost. On je potekao iz muških pokreta 80-ih i
90-ih godina 20. vijeka koji su željeli da ukažu na usku, društveno
konstruisanu verziju muškosti koja je primoravala muškarce da poreknu svoja
prava osjećanja i da se jedni s drugima nadmeću umjesto da se povezuju i
sarađuju.
Ali taj koncept su počele da koriste i socijalna i klinička
psihologija u analizi načina na koji ekstremna verzija muževnosti povrijeđuje
ne samo druge – posebno žene, djecu i gay muškarce – nego i same „toksično
muževne“ muškarce. Različite studije pokazale su vezu između, s jedne strane,
muškaraca koji prihvataju obrasce ponašanja toksične muževnosti i u skladu s
njima djeluju i, s druge strane, niza problema – od problematičnih veza do
depresije, alkoholizma, ispoljavanja bijesa, fizičkih napada i ostalih
kriminalnih ponašanja, kao i samoubistava. Godine 2016. na Univerzitetu u Indiani
je pregledano 78 studija koje su obuhvatale skoro 20.000 ispitanika i pokazalo
se da muškarci koji odgovaraju stereotipnim macho obrascima ponašanja mnogo rjeđe
traže pomoć za takve probleme i uopšte se odlikuju lošijim mentalnim zdravljem.
Jedan od obrazaca koji se „najdosljednije i najsnažnije“ povezuje s negativnim
mentalnim zdravljem je želja da se posjeduje „moć nad ženama“. Šta je zaključak
autora tog pregleda? Seksizam je štetan i po muškarce.
Riječ „toksičan“ poslužila je desnici kao gromobran: na
njega su se sručile munje i gromovi jer su ga konzervativci iskrivili tako da
sugeriše mržnju prema muškarcima. Kada je novinar Fox NewsaTodd Starnes saznao
da neki koledži nude kurseve kako bi objasnili toksičnu muževnost i podstakli
borbu protiv te pojave (reakcija djelimično uslovljena učestalošću seksualnih
napada u univerzitetskim kampusima), rekao je da takvi kursevi „pokušavaju da uvjere
muškarce da razviju ženske genitalije“. Članak u Federalistu – jednostavnog
naslova „Trendom ’toksične muževnosti’ dječaci se optužuju što su muškog roda“
– insistira da je „urođeni fiziološki sklop muškaraca pogrešan, glup i čak
toksičan“. U stvari, istraživači tvrde suprotno – da toksično ponašanje nema
veze s urođenim fiziološkim sklopom. Kao što prkosni (i rasistički) odgovor –
„Svi životi su važni“ – promašuje poentu o strukturnom rasizmu, tako i „one
mrze muškarce“ zamagljuje činjenicu da nasilje i mizoginija postaju sastavni dio
života nekih muškaraca usljed nasilničkog vaspitanja, tegobnih ekonomskih
uslova i brutalnog okruženja ili poremećenih vršnjačkih odnosa.
Pogrešno predstavljanje problema koji je nesumnjivo ozbiljan
i nesporno kulturno konstruisan i rodno utemeljen neodgovorno je i kratkovido,
pogotovo uz predsjednika koji se sa zadovoljstvom prepušta takvoj praksi,
opravdava je i ohrabruje druge da mu se pridruže. Možda nam je potrebna bolja riječ
od „toksičan“. Ali desnica mnogim svojim vjernim pristalicama čini medvjeđu
uslugu time što automatski odmahuje rukom na problem koji je poguban za javno
zdravlje. U međuvremenu, mi feministkinje i progresivci moramo ne samo
nastaviti s iskazivanjem ogorčenosti zbog nasilja nad najčešćim žrtvama
toksične muževnosti – nad ženama, ljudima drugačije boje kože, djecom, LGBT+
zajednicom – već moramo i naglasiti njene otrovne posljedice po muškarce
uopšte. To nije samo strateški važno već je ključno za suzbijanje problema.
Zbog trenutnog porasta Trumpove verzije siledžijske muževnosti (koju milioni
muškaraca ne utjelovljuju, a mnogi je i osuđuju) lako se previđa šteta koju ona
donosi ne samo osobama na margini nego i mnogim muškarcima.
(TBT, In These Times)