ANALITIKA
U prvom tekstu iz ciklusa o Siriji, Robert Fisk kaže da nove
veze, koliko god bile slabe, dokazuju da su sve strane odlučne izbjeći vojni
sukob bez Moskve i Washingtona
Piše: Robert Fisk, thebosniatimes.ba
Nakon žestokog vojnog proboja sirijske vojske do samog ruba
Raqqe, opkoljenog „glavnog grada“ ISIL-a, Rusi, sirijska vojska i Kurdi iz YPG
milicija – teoretski u savezu sa SAD-om – uspostavili su tajni centar za
„koordinaciju“ u pustinji na istoku Sirije kako bi se spriječile „greške“
između snaga koje podržava Rusija i onih koje podržava Amerika a koje se sada
nalaze na obje strane Eufrata.
Dokazi su se ove sedmice mogli pronaći u pustinjskom, s
nepodnošljivo vrućem selu – bilo je 48 stepeni – gdje sam sjedio na podu jedne
prostorije sa pukovnikom ruskih vazdušnih snaga u maskirnoj uniformi, mladim
oficirom kurdskih milicija – sa znakom YPG-a na rukavu – i grupom sirijskih
oficira i lokalnih pripadnika paravojnih jedinica.
Njihovo prisustvo je pokazalo da, uprkos huškačkim tvrdnjama
za Zapada – naročito američkim – o miješanju sirijskih snaga u „savezničku“
kampanju protiv ISIL-a, činjenica je da obje strane daju sve od sebe kako bi
izbjegle sukob. Ruski pukovnik Yevgeni, mršav i tamnobrk, ljubazno se
nasmiješio ali nije pristao razgovarati sa mnom – The Independent je prvi
zapadni medij koji je posjetio seoce kraj Resafeha – ali je mladi kurdski
pukovnik, pod uvjetom anonimnosti, insistirao da se „svi mi borimo u jednom
ratu protiv Daesha [ISIL-a], i da zato postoji centar – da bi se izbjegle
greške.“ Puk. Yevgeni je potvrdno kimnuo glavom ali nije progovarao – mudar
čovjek, pomislih – jer je sigurno najistočniji ruski oficir u Siriji, samo
nekoliko kilometara od Eufrata.
24-godišnji kurdski predstavnik YPG-a, veteran ISIL-ove
opsade Kobanija na granici s Turskom, kazao je da je samo prije dvije sedmice –
nakon što je zadnja sirijska ofanziva iznenadila snage ISIL-a zapadno od Raqqe
– ruski vojni udar iz zraka pogrešno ciljao kurdsku poziciju. „Zato smo
formirali centar prije 10 dana,“ kazao je. „Pričamo svaki dan i već imamo još
jedan centar u Afrinu za koordinaciju kampanje. Moramo imati jednu snagu koja se
zajednički bori.“ Prisustvo ovih muškaraca u zabačenoj pustinjskoj bazi samo
dokazuje koliko ozbiljno Rusija smatra strategiju sirijskog rata i potrebu da
nadgleda većinski kurdske „Sirijske demokratske snage“ (SDF) koje su već u
Raqqi uz podršku američkih zračnih udara.
Na SDF – oko kojeg nema ništa demokratski osim možda visina
plaća – Turci gledaju s velikom sumnjom, a koliko će tek biti bijesni kad
saznaju za sirijsko-kurdsku suradnju, iako se i Ankara i Damask žestoko protive
stvaranju buduće kurdske države. Ipak, koliko god bile slabe nove veze između
YPG-a, Rusije i Sirije, one dokazuju da su sve strane odlučne izbjeći vojni
sukob između Moskve i Washingtona.
Samouvjerenost TE Lawrencea krasila je ovih nekoliko
muškaraca u oblaku prašine i pijeska koji nas je obavio čim smo izašli iz
njihovog ureda. Oko nas, na pustinjskom tlu, leži stotine bombardiranih ili
napuštenih ISIL-ovih „izvora“ nafte – amaterski izgrađenih čeličnih bačvi i
betonskih ploha odakle je ISIL crpio naftu za finansiranje svog halifata koji
se nekad pružao odavde sve do Mosula. Oficir YPG-a je tvrdio da lokacija rusko-sirijsko-kurdskog centra
nema veze sa prostranim naftnim poljima oko nas, ali dokazi nedavnih ruskih i
američkih napada na ISIL-ove konstrukcije bili su posvuda.
Ugljenisani tankeri, kamioni i čak neki eksplodirani
sirijski tenkovi – vjerovatno žrtve ISIL-a – svuda se nalaze po pustinji. Čak
su i teretna kola s tovarom krompira raznesena. Nigdje nije bilo leševa, ali je
sirijska vojska, donekle ironično, ostavila originalni crno-bijeli znak ISIL-a
na glavnoj cesti koja vodi iz Homsa, u znak „dobrodošlice“ posjetiocima
ISIL-ovom „halifatu-provinciji Raqqa“.
Sirijske jedinice u ruskim tenkovima i pješadija sada se
grupiraju nedaleko od rimskog i emevijskog grada Resafeha, čije ogromne zidine
i kamene kule i dalje stoje – netaknuti ISIL-ovim dvogodišnjim kulturocidom,
možda jer njihovi uklesani crteži ne prikazuju ljudske ili životinjske likove.
Krdo od hiljada kamila je provedeno pored veličanstvenog i starog grada halife
Umaye bin Hishama Abdul-Malika u oblaku prašine koji je lebdio nad vojnom
opremom i vojnicima. Resafeh je bio rimski grad Sergiopolis, koji je dobio ime
po rimskom centurionu kršćaninu koji je mučen i ubijen zbog svoje vjere – baš
poput kršćanskih žrtava ISIL-a od prije tri godine u ovoj pustinji.
Očekivalo se da će autoput istočno od Homsa biti trasa za
sirijske napade ovog mjeseca. Otud veliki zemljani „brežuljci“ i odbrambeni
pješčani zidovi koje je ISIL podigao duž puta. Ali što se tiče ISIL-a, sada
ozloglošena taktika sirijske vojske koja podrazumijeva napade na naprijatelje
straga i sa bočnih strana, halifat je pomjeren na stotine kvadratnih milja
zemlje zapadno od Eufrata.
General Saleh, jednonogi zapovjednik sirijske podjele na
Eufratu – koji je ovu politiku usvojio već više puta sa svojim kolegom i
prijateljem, pukovnikom „Tigrom“ Suheilom – kaže da bi njegove snage mogle, ako
on želi, biti u centru Raqqe za 5 sati „odlučimo li se na to“. Opisao je kako
su njegovi ljudi protjerali al Qaedu i ISIL iz mjesta Sheikh Najjar sve do
jezera Assad, kako su zaštitili snabdijevanje grada vodom uz veliki gubitak
ljudi u njegovim redovima, i kako su se pomjerili istočno od baze Koyeress da
zauzmu Deir Hafer i Meskane i druga mjesta u blizini Aleppa – i onda iznenada
pohrlili jugoistočno, južno od Eufrata prema Raqqi.
„Naše snage su sada nekih 11 kilometara od Eufrata između
Raqqe i Deir ez-Zoura, 22 km od centra Raqqe i 16 km od stare vojne baze
Thabqa,“ general je kazao skoro vičući. „Koliko smo pripadnika Deasha ubili?
Nije me briga. Ne zanima me. Daesh, Nusrah, al Qaeda, sve su to teroristi.
Njihove smrto nisu bitne. Ovo je rat.“
Ali, sugerirao sam generalu Salehu – jer sam proučavao moje
prašnjave karte i nedavno slušao vojno predavanje u Damasku – da je njegova
slijedeća meta sigurno ne Raqqa nego opkoljeni Deir ez-Zour sa hiljadama
zatočenih civila.
„Naš je predsjednik kazao da će vratiti svaki centimetar
kvadratni Sirije,“ odgovorio je general, ponavljajući mantru svih sirijskih
vojnika režima. „Zašto kažete Deir ez-Zour?“ Jer, kazao sam, to bi oslobodilo
10.000 sirijskih vojnika iz grada koji bi se mogli boriti na frontu. Ukazao sam
se samo obris smiješka na oficirovom licu, ali je onda nestao. Zapravo, ne
vjerujem da će se Sirijci upustiti u borbu za Raqqu sa snagama koje podržava
Amerika – to je, naposljetku, smisao malog „koordinacijskog“ centra iz pustinje
– ali vjerujem da sirijska vojska ide prema Deir ez-Zouru. Što se tiče
generala, naravno, nije ništa komentirao. Niti je, očito, vjerovao u broj
žrtava.
U stvarnosti je prisutna još jedna zanimljiva taktika koju
provodi sirijska administracija. Guverner Rif Raqqe – „rif“ su sela oko grada –
sada osniva sjedište blizu karavana gen. Saleha. To je, inače, pravi ratni
karavan koji se trese kada uđete, ured i toalet su u jednoj maloj prostoriji, a
crni štap kraj uzglavlja. Guverner je, međutim, udaljen jedva 2 km, planira
obnovu snabdijevanja vodom i električnom energijom, finansiranje javnih poslova
i olakšice za izbjeglice.
Kada sam otišao iz tog područja, 29 porodica – kolica s
djecom, žene pokrivene crnim mahramama i izvrnuti ležajevi – upravo je stiglo u
Rasafeh iz Deir ez-Zoura kako bi potražili pomoć guvernera Raqqe. Drugih 50 je
stiglo je dan ranije. Činilo se sasvim jasno da ako sirijska vojska dozvoli
većinski kurdskim prijateljima Amerike da okupiraju Raqqu, to će pomoći
gradskoj službi sirijske vlade da preuzme grad birokratskim putem. Kako bi to
izgledalo za jednu pobjedu bez prolivene krvi?
Međutim, vojno samopouzdanje je sluga nevolje. Autoput koji
čini vrh trougla Homs-Aleppo sada je produžen za nekih 100 kilometara prema
Resafehu, a gen. Saleh ne taji da se ISIL i njihove pristalice vraćaju preko
pustinje u noći i napadaju njegove vojnike. Ovi muškarci – od kojih mnogi
tinejdžeri – smješteni su u šatorskim kampovima duž puta, a zaštićeni tenkovima
i drugim oružjem. Njihove borbe su stalne, ISIL i dalje postavlja improvizirane
eksplozivne naprave duž autoputa. Kada sam kasnije putovao pustinjom do Homsa,
slijedio sam neko vrijeme kamion sa 155 mm artiljerijom tako istrošenom da su
se cijevi razdvojile.
A ipak, sirijski inženjeri obnavljaju elektrane po pustinji
koje su donedavno bile skrovišta ISIL-ovim vođama, energetska mreža povezana sa
sirijskim naftnim poljima lagano se oporavlja od neprijateljskog ISIL-a i
ostaje – iako skromna u poređenju sa velikim zaljevskim iračkim i iranskim
izvorima nafte – sirijski „pustinjski biser“. Ko kontrolira ovu mašineriju
bogatstva – kako će se njezin proizvod dijeliti sada oslobođen mafijaškog
ISIL-a – odredit će dio budućeg političkog razvoja Sirije.
(TBT, Independent, Prevela Jasmina Drljević)