POLITIKA
Jedna od najtamnijih porodičnih priča iz života Slobodana
Miloševića vezana je za razvod roditelja u njegovoj ranoj mladosti i kasnija
samoubistva, prvo oca, pa onda i majke
FOTO: (Iz lične arhive Špire Galovića i Darka Hudelista)
Darko Hudelist u tekstu za ljetni dvobroj Nedeljnika
ekskluzivno otkriva kakvu ulogu je u njegovom političkom usponu imao odigrao dvonedjeljni
studentski seminar na Bohinjskom jezeru ljeta 1962. godine, na kojem su
učestvovali Slobodan Milošević, Špiro Galović, Kosta Čavoški, Vukašin
Pavlović… Ono što taj seminar povezuje sa samoubistvom oca, jeste to što je
Milošević tamo došao samo devet dana nakon što je mu je otac hicem iz pištolja
sebi prekratio život.
“I kako se ponaša? Je li tužan, deprimiran, očajan?
Priča li ikome kako je doživio očevo samoubojstvo? Najbolje da o tome pitamo
njegova cimer-kolegu u omladinskom domu na Bohinju Špiru Galovića. Obojica
zajedno u Beogradu studiraju pravo (doduše, nisu ista generacija, Sloba je bio
tri godine mlađi od Špire), obojica sada ovdje, na ljetovanju, spavaju u istoj
sobi (mala opaska: oni malo “jači”, hijerarhijski bolje pozicirani
studentski dužnosnici spavali su, u omladinskom centru na Bohinju, u sobama, i
to dvokrevetnima, a oni “niži” ili “slabiji” – u
šatorima)… Pa kome će Slobodan povjeriti svoju intimu ako ne čovjeku, svom kolegi
i prijatelju, s kojim je takoreći stalno zajedno?
Evo što mi je Špiro Galović o tome rekao, u našem razgovoru
11. februara 2008:
Doista smo na Bohinju bili cimer-kolege. Sloba je tada u
studentskom rukovodstvu bio neka figura, a ja sam, opet, bio glavni urednik
Studenta. Neka aura važnosti je bila tu oko moje glave, u tim studentskim
krugovima. Ja se sjećam da je toga augusta, na seminaru u Bohinju, Slobodan bio
veseo, pravio je šale… Pričao je sutradan, za doručkom, u društvu, kako se
ja, onako mršav i koštunjav, i ne primjećujem ispod pokrivača, dok spavam. I on
se tome smije i pravi šale: jesam li ja ustao ili nisam, gdje sam, nema me,
misli da ja nisam tu, da sam se već ustao… Iako sam ja ispod te perine
nevidljiv, nema nikakvog reljefa, budući da sam jako mršav… Bohinj je ipak
planinski kraj, ljeti su noći svježe…”
Sve u svemu, Špiro Galović je zaključio da je Miloševićevo
ponašanje na Bohinju ‘bilo potpuno normalno’. ‘Nikakva potištenost se kod njega
nije primjećivala’, naglasio je”, piše Hudelist.
Mi, naravno, možemo samo nagađati zašto je studentski seminar
na Bohinjskom jezeru, u augustu 1962, Slobodan Milošević proveo tako vedar i
optimistički raspoložen, kao da mu se ništa ružno u porodici nije dogodilo – a
pogotovu kao da mu se, uoči odlaska u Bohinj, nije ubio rođeni otac.
“Pored svih ostalih, već spomenutih, mislim da onaj
“najpraviji” i “najkonačniji” odgovor na ovu zagonetku može
biti samo jedan: seminar u Bohinju bio je odskočna daska svim ondje nazočnim
društvenopolitički angažiranim studentima, i Slobodan Milošević,
superambiciozan kakav jest, tu apsolutno ništa nije smio prepustiti slučaju.
Njemu je toga ljeta njegova politička karijera bila neusporedivo važnija od
njegova oca (koji ga je ionako bio napustio) i njegove tragične sudbine”,
piše Hudelist, citirajući i svjedočenje Nebojše Dragosavca:
“Taj seminar, u Bohinju, to vam je jedna odskočna
daska. Vi ste već na taj seminar bili izabrani kao perspektivni kadar te
političke studentske organizacije na Univerzitetu u Beogradu. U tom periodu, na
početku i sredinom 1962, Milošević na razini Univerziteta još ne predstavlja
nekakav značajniji faktor. Ali u jesen (1962 – op. aut.) jesu izbori, biraju se
nova rukovodstva, odbori, komitet, Univerzitetski komitet… I Sloba to zna, i
on je tada koncentrisan isključivo na to. I već u jesen 1962. doista imamo
jedan značajniji pomak u toj političkoj karijeri Slobodana Miloševića, u okviru
Beogradskoga univerziteta…”
“Isplatilo se biti cool u danima kada ti se ustrijelio
otac…”
Najpoznatiji hrvatski novinar Darko Hudelist sproveo je
dosad najopsežnije istraživanje o nekadašnjem predsjedniku Srbije i Savezne
Republike Jugoslavije. Kako je izgledalo djetinjstvo i (političko) odrastanje
Slobodana Miloševića i da li su se već tada mogle prepoznati prve naznake onoga
što će doći, a što će od studenta i lokalnog političkog funkcionera, kasnije
bankara, napraviti glavnu figuru po Srbiju pogubnih devedesetih?
(TBT, Nedeljnik)