KOLUMNA
Dok vatre u
Siriji još tinjaju, a Irak je oslabljen sektaškim borbama za moć, Islamska
država ili neka njena inkarnacija koja će je naslijediti će vjerovatno ostati aktivna
Piše: Joschka
Fischer, thebosniatimes.ba
Pošto je ponovo
osvojen Mosul u sjevernom Iraku, Islamska država bi uskoro mogla postati stvar
prošlosti.
Ali poraz
Islamske države i smrt njenog samoproklamiranog iračko-sirijskog kalifata neće
donijeti mir na Bliski istok, niti kraj sirijske tragedije. Umjesto toga, vjerovatno
je da će otvoriti novo poglavlje u krvavoj i haotičnoj istoriji regiona – koje
neće biti manje opasno nego što su to bila prethodna poglavlja još od pada
Osmanskog carstva na kraju Prvog svjetskog rata.
Čini se da je
nastavak ovog nasilnog obrasca gotovo siguran jer region nije u mogućnosti da
sam razriješi unutrašnje konflikte, niti da stvori nešto nalik na otporan okvir
za mir. Umjesto toga, ostaje zarobljen negdje između 19. i 20. vijeka.
Teško da se može reći
da zapadne sile ne snose dio odgovornosti za nesreću Bliskog istoka. Bilo koje spominjanje
Sykes-Picot sporazuma, kojim su Velika Britanija i Francuska podijelile
postosmanske teritorije, još uvijek izaziva tako veliki bijes u arapskom svijetu
da djeluje kao da je taj plan, koji je osmišljen u tajnosti, napravljen koliko
jučer. Ne bi trebalo zaboraviti ni ulogu carske Rusije u regionu. Nakon Drugog
svjetskog rata, njen nasljednik, Sovjetski Savez, i njegov rival u Hladnom ratu,
Sjedinjene države, su započeli svoje brojne intervencije.
Zaista, SAD su
možda najviše doprinijele današnjim previranjima u regionu. Interes Amerike na
Bliskom istoku je prvenstveno bio zasnovan na potrebi za naftom. Ali, sa
početkom Hladnog rata, ekonomski interes se brzo pretvorio u strateški interes
za sprečavanje pojavljivanja antizapadnih vlada prijateljski nastrojenih prema
Rusiji. Pokušaj Amerike da održi odlučujući utjecaj u regionu je tada dopunjen
njenim bliskim partnerstvom sa Izraelom, a konačno i sa dvije velike vojne
intervencije u dva zalivska rata protiv Iraka Saddama Huseina.
Učešće Amerike u
ratu u Afganistanu je također imalo duboke posljedice po Bliski istok. Pobuna
koju su 1980. podržale SAD, koja je otpočela pod znakom džihada protiv okupacije
Sovjetskog saveza, pretvorila je dva bliska američka saveznika – Pakistan i
Saudijsku Arabiju – u strateške prijetnje. To je postalo jasno 11. septembra
2001, kada se ispostavilo da su 15 od 19 napadača koje je Al Qaeda poslala
zapravo Saudijci. A Pakistan je stvorio talibane, što je Al Qaedi omogućilo da
skuje zavjeru protiv SAD-a i zapada.
Uspjeh prvog zalivskog
rata, koji je u januaru 1991. lansirao predsjednik SAD-a George Bush, je 12
godina kasnije fatalno podrio njegov sin, čiji je zalivski rat uzrokovao
regionalnu katastrofu koja i danas traje. Dok je Bush senior imao ograničene
ciljeve u oslobađanju Kuvajta i nije tražio promenu režima u Iraku, ciljevi
njegovog sina su bili daleko ambiciozniji.
Ideja je bila da
se sruši Saddam Husein i da se uspostavi demokratski Irak, koji bi bio
katalizator za sveobuhvatnu promjenu širom Bliskog istoka i pretvorio ga u
demokratski i prozapadni region. U vrijeme administracije mlađeg Busha,
imperijalni idealizam je prevladao nad tvrdokornim realizmom, što je
rezultiralo neprekidnom destabilizacijom Bliskog istoka u cjelini i pomoglo da
Iran dođe u poziciju da proširi svoj utjecaj.
Poslije smrti
Islamske države, slijedeće poglavlje u historiji Bliskog istoka će biti
određeno otvorenom, direktnom borbom između sunitske Saudijske Arabije i
šiitskog Irana za regionalnu prevlast. Do sada, ovaj dugo tinjajući sukob je
vođen u tajnosti i uglavnom preko posrednika. Dvije globalne sile koje su
aktivne u regionu su se već jasno pozicionirale u ovom konfliktu, SAD na strani
Saudijske Arabije, a Rusija uz Iran.
Sadašnji
“rat protiv terorizma” će sve više zamjenjivati ovaj sukob oko
prevlasti. A pošto su Saudijska Arabija i četiri njena sunitska saveznika
nametnuli Kataru izolaciju, dijelom zbog njegovih bliskih veza sa Iranom, ovaj
konflikt je dostigao svoj prvi mogući vrhunac u samom centru regiona, Perzijskom
zalivu.
Bilo kakav
direktan vojni sukob sa Iranom bi, naravno, “zapalio” region, mnogo
nadmašujući sve prethodne ratove na Bliskom istoku. Povrh toga, dok vatre u
Siriji još tinjaju, a Irak je oslabljen sektaškim borbama za moć, Islamska
država ili neka njena inkarnacija koja će je naslijediti će vjerovatno ostati
aktivna.
Još jedan faktor
nestabilnosti je ponovno otvaranje “kurdskog pitanja”. Kurdi – narod
bez države – su se pokazali kao pouzdani borci protiv Islamske države i žele da
upotrebe svoju novu političku i vojnu snagu da bi se izborili za autonomiju ili
čak za nezavisnu državu. Za zemlje na koje ovo ima utjecaja – prvenstveno
Tursku, ali i Siriju, Irak i Iran – ovo pitanje je mogući “uzrok
rata” (casus belli), zbog toga što utječe na njihov teritorijalni
integritet.
S obzirom na ova
nerazriješena pitanja i eskalaciju sukoba oko prevlasti između Irana i Saudijske
Arabije, slijedeće poglavlje u istoriji regiona će sigurno biti sve samo ne
mirno. Da, SAD su možda zbog katastrofe u Iraku shvatile da ne mogu pobijediti
u ratu na Bliskom istoku, uprkos svojoj daleko nadmoćnijoj vojnoj sili. Predsjednik
Barack Obama je tražio da se američke snage povuku iz regiona, što se pokazalo
kao teško ostvarivo i politički i vojno. Zbog toga je povukao vojne
intervencije – čak i vazdušne – iz građanskog rata u Siriji, što je ostavilo
prostor koji je Rusija brzo popunila, sa svim poznatim posljedicama.
Obamin nasljednik,
Donald Trump, je također tokom kampanje obećavao povlačenje iz regiona. Otkako
je izabran za predsjednika, on je lansirao krstareće rakete u Siriji, ušao u
još sveobuhvatniju povezanost sa Saudijskom Arabijom i njenim saveznicima, i
zaoštrio konfrontacijsku retoriku prema Iranu.
Trumpa sigurno očekuje
strma krivulja učenja kada se radi o Bliskom istoku – regionu koji neće čekati
na njega da ga pokori. Nema razloga da budemo optimisti.
/Autor je bio njemački
ministar vanjskih poslova i zamjenik kancelara od 1998. do 2005, i lider njemačke
Zelene stranke gotovo 20 godina/
(TBT, Project
Syndicate)