KOLUMNA
Vrijeme je da Izrael prihvati da
Palestinci, kao okupirani narod, imaju pravo na otpor – na svaki mogući način
Piše: Stanley L. Cohen, thebosniatimes.ba
Davno je određeno da otpor, pa čak i
oružana borba, protiv kolonijalne sile nije samo priznat po međunarodnom pravu,
već i posebno potvrđen. U skladu s međunarodnim humanitarnim pravom, ratovi za
nacionalno oslobođenje jasno su podržani, kroz usvajanje Dodatnog protokola I
Ženevske konvencije iz 1949. godine, kao zaštićeno i osnovno pravo okupiranih
naroda svuda u svijetu.
Pronalazeći razvojnu vitalnost u
humanitarnom pravu, decenijama je Generalna skupština Ujedinjenih naroda – koju
su jednom opisali kao kolektivnu savjest svijeta – priznavala pravo naroda na
samoopredjeljenje, nezavisnost i ljudska prava. Zaista je još 1974. godine
Generalna skupština UN-a Rezolucijom 3314 zabranila državama “bilo kakvu
vojnu okupaciju, bez obzira koliko bila privremena”. U relevantnom dijelu,
ova rezolucija ne samo da je potvrdila pravo na “samoopredjeljenje,
slobodu i nezavisnost […] naroda kojima je to pravo nasilno uskraćeno, […]
posebno ljudi pod kolonijalnim i rasističkim režimima ili drugim oblicima
strane dominacije”, već je istakla pravo okupiranih da se “bore… i
da traže i dobiju podršku” u tim nastojanjima.
Termin “oružana borba” se
podrazumijevao bez precizne definicije u toj rezoluciji i brojnim drugim koje
su podržavale pravo domicilnog stanovništva da izbaci okupatora. Ova
nepreciznost je promijenjena 3. decembra 1982. godine. U to vrijeme, Rezolucija
37/43 Generalne skupštine UN-a uklonila je svaku sumnju ili debatu u vezi
zakonskog prava okupiranih naroda da se odupru okupatoru bilo kojim i svim
zakonskim sredstvima. Ova rezolucija je potvrdila “legitimnost borbe
naroda za nezavisnost, teritorijalni integritet, nacionalno jedinstvo i
oslobođenje od kolonijalne i strane dominacije i strane okupacije svim
dostupnim sredstvima, uključujući i oružanu borbu”.
Historija cionističkih napada
Iako Izrael pokušava, opet i iznova,
preinačiti nedvosmislenu namjeru ove precizne rezolucije – i na taj način
smjestiti svoju sada pola stoljeća dugu okupaciju na Zapadnoj obali i u Poajsu
Gaze izvan njene primjene – to je napor tako izlizan da prerasta u opipljivu
iluziju, jer je jezik same deklaracije precizan. U relevantnom dijelu, odlomak
21 rezolucije oštro je osudio “ekspanzionističke aktivnosti Izraela na
Bliskom istoku i kontinuirano bombardiranje palestinskih civila, koje
predstavlja ozbiljnu prepreku ostvarenju samoopredjeljenja i nezavisnosti
palestinskog naroda”.
Nikada ne oklijevajući da prekrajaju
historiju, dugo prije uspostavljanja UN-a, evropski cionisti su sebe označili
kao okupirani narod kada su emigrirali u Palestinu – zemlju s kojom je svaka
historijska poveznica koju su imali davno prošla. Čitavih 50 godina prije nego
što je UN govorio o pravu na oružanu borbu kao o metodi oslobođenja domicilnog
stanovništva, evropski cionisti su ilegalno prisvojili ovaj koncept kada su
Irgun, Lehiand i druge terorističke grupe pokrenule višedecenijski nered. Za to
vrijeme oni ne samo da su usmrtili hiljade domicilnih Palestinaca, već su
napadali britanske policajce i vojnike koji su na ovom prostoru dugo bili
pristuni kao predstavnici kolonijalne sile.
Možda bi Izraelcima, dok žale zbog smrti
dvojice svojih vojnika koji su nasmrt ustrijeljeni prošle sedmice u Jerusalemu
– u sklopu onoga što mnogi smatraju zakonitim činom otpora – prisjećanje moglo
pomoći da ove događaje stave u ispravan historijski kontekst. Davno su
cionisti, opisujući Britance kao okupatorsku silu u “svojoj
domovini”, bezobzirno napadali britansku policiju i vojne jedinice širom
Palestine i drugdje. Dvanaestog aprila 1938. godine grupa Irgun je ubila
dvojicu britanskih policajaca u bombaškom napadu na voz u Haifi. Dvadesetšestog
augusta 1939. godine nagazna mina grupe Irgun usmrtila je dva britanska vojnika
u Jerusalemu. Četrnaestog februara 1944. godine dva britanska stražara su
nasmrt ustrijeljena kada su pokušali uhapsiti ljude zbog lijepljenja postera na
zid u Haifi. Dvadesetsedmog septembra 1944. godine više od 100 članova grupe
Irgun napalo je četiri britanske policijske stanice, ranivši stotine
policajaca. Dva dana kasnije viši britanski policajac odjela za
kriminalističko-obavještajne poslove ubijen je u Jerusalemu.
Prvog novembra 1945. godine ubijen je još
jedan policajac, kada je bombardirano pet vozova. Dvadesetsedmog decembra 1945.
godine sedam britanskih policajaca izgubilo je živote u bombardiranju glavne
policijske stanice u Jerusalemu. U periodu između 9. i 13. novembra 1946.
godine članovi jevrejskog “podzemlja” pokrenuli su seriju napada
podmetanjem nagaznih mina i bombi u aktovkama na željezničkim stanicama, u
vozovima i tramvajima, pri čemu je smrtno stradalo 11 britanskih vojnika i osam
arapskih policajaca. Ubijena su još četiri policajca u još jednom napadu na
policijsku stanicu 12. januara 1947. godine. Devet mjeseci kasnije četiri
britanska policajca ubijena su u pljački banke koju je izvela grupa Irgun, a
tri dana kasnije, 26. septembra 1947. godine, ubijeno je još 13 policajaca u
još jednom terorističkom napadu na britansku policijsku stanicu.
Napadi jevrejskih terorista
Ovo su samo neki od brojnih napada na
britansku policiju u režiji cionističkih terorista, koje je većina evropskih
Jevreja vidjela kao legitimne mete kampanje koju su opisali kao kampanju
oslobađanja od okupatora. U ovom periodu jevrejski teroristi su također izveli
nebrojene napade koji nisu poštedjeli nijedan dio britanske i palestinske
infrastrukture. Napadali su prostorije britanske vojske i policije, vladine
urede i brodove, često bombama. Osim tog, sabotirali su željeznice, mostove i
naftna postrojenja. Napadnuti su deseci ekonomskih meta, uključujući 20 vozova,
koji su oštećeni ili izbačeni iz šina, i pet željezničkih stanica. Izvedeni su
brojni napadi na postrojenja naftne industrije, uključujući jedan u martu 1947.
godine na Shellovu naftnu rafineriju u Haif,i koji je uništio 16.000 tona
nafte.
Cionistički teroristi su ubijali britanske
vojnike širom Palestine koristeći zamke, snajpere te napadajući iz zasjede i
pomoću automobilskih bombi. Jedan napad posebno sažima terorizam onih koji su,
bez ikakvog uporišta u međunarodnom pravu u to vrijeme, bez ikakvog ograničenja
nastojali “osloboditi” zemlji u koju su, većinom, tek nedavno emigrirali.
Godine 1947. Irgun je kidnapirao dva podoficira britanske vojno-obavještajne
jedinice, zaprijetivši da će ih objesiti ako se izvrši smrtna kazna nad tri
njihova člana. Kada su ovi članovi Irguna pogubljeni vješanjem, dva britanska
vojnika su obješena u znak osvete i njihova tijela s omčama oko vrata su
ostavljena u grmu eukaliptusa.
U najavi njihovog pogubljena iz Irguna su
rekli da su dva britanska vojnika obješena shodno osudi za “krivične
antihebrejske aktivnosti”, koje su uključivale: ilegalni ulazak u hebrejsku
domovinu i članstvo u britanskoj kriminalnoj terorističkoj organizaciji –
poznatoj kao vojska okupacije – koja je “odgovorna za mučenje, ubijanje,
deportaciju i oduzimanje hebrejskom narodu pravo na život”. Pogubljeni
vojnici su, također, optuženi za ilegalno posjedovanje oružja, antijevrejsku
špijunažu u civilu i unaprijed smišljeni neprijateljski planovi protiv
podzemlja.
Daleko više od teritorijalnih ograničenja
Palestine krajem 1946-47. kontinuirana kampanja terorizma bila je usmjerena
protiv Britanaca. Britanski vojni transportni putevi u Njemačkoj bili su
sabotirani. Grupa Lehi je, također, bezuspješno pokušala baciti bombu na Dom
naroda iz aviona koji je letio iz Francuske. U oktobru 1946. godine su
bombardirali britansku ambasadu u Rimu. Niz drugih eksplozivnih naprava
detoniran je unutar i oko strateških meta u Londonu. Ukupno 21 pismo-bomba je
adresirano, u više navrata, na više britanske političke zvaničnike. Mnoge su
presretnute, dok su druge dospjele do svojih meta, ali su otkrivene prije nego
što su eksplodirale.
Visoka cijena samoopredjeljenja
Samoopredjeljenje je težak, skupi marš za
okupirane. U Palestini, bez obzira koje oružje odaberete – da li glas, pero ili
pušku – visoka je cijena za njegovu upotrebu. Danas je “reći istinu vlasti”
postala popularna mantra otpora u neoliberalnim krugovima i društvima. U
Palestini, međutim, za okupirane i ugnjetavane to je sasvim siguran put u
zatvor ili u smrt. Pa ipak, za generacije Palestinaca kojima je oduzet i sam
dah koji odjekuje osjećajem slobode, historija nas uči, jednostavno nema drugog
izbora.
Tišina je predavanje. Šutjeti znači izdati
one koji su bili prije i one koji će tek doći. Za one koji nikada nisu osjetili
stalni jaram ugnjetavanja, ili ga izbliza vidjeli, to je vizija koju je nemoguće
shvatiti. Okupacija teško pritišće okupirane, svaki dan na svaki način,
ograničavajući to što jeste i ono što biste se možda usudili da postanete.
Barikade, oružje, naredbe, zatvor i smrt stalni su pratioci okupiranih, bilo da
su novorođenčad, tinejdžeri na početku života, stari, ili oni koji su
zarobljeni vještačkim ograničenjima granica nad kojima nemaju kontrolu.
Porodicama dvojice izraelskih policajaca
druza koji su poginuli dok su pokušavali kontrolirati mjesto koje nije bilo u
njihovoj oblasti izražavam saučešće. Ovi mladići, međutim, nisu poginuli zbog
obruča otpora, već ih je svojevoljno žrtvovala zla okupacija, koja nema nikakvu
legitimnost. Naposlijetku, ako nekoga treba oplakivati, to mora biti 11 miliona
okupiranih, u Palestini ili izvan nje, kao tolike izbjeglice bez države, kojima
su oduzeti pravo glasa i mogućnosti, dok svijet smišlja izgovore zasnovane
većinom na političkom i ekonomskom poklon kutijom s Davidovom zvijezdom.
Ne prođe ni dan bez jezivog vapaja nacije
nad palestinskim novorođenčetom u odjeći mrtvaca, kojem je oduzet život zbog
nestanka struje koja je postala perverzna privilegija koja za taoce drži
milione zbog političkih hirova nekolicine. Bilo da su oni Izraelci, Egipćani
ili oni koji tvrde da su ogrnuti plaštom palestinskog političkog liderstva,
odgovornost za infanticid u Gazi je njihova i samo njihova.
‘Bez borbe nema ni napretka’
Tri mladića, rođaka, koji su svjesno
žrtvovali svoje živote u napadu na dva izraelska vojnika u Jerusalemu, uradili
su to ne kao praznu gestu nastalu iz očaja, već kao ličnu izjavu nacionalnog
ponosa koji prati dugi niz drugih koji su dobro razumjeli da cijena slobode
može, ponekad, značiti sve. Nije prošao ni dan u proteklih 70 godina a da nije
izgubljen mladi život palestinskih žena i muškaraca, koji su, tragično,
pronašli veće zadovoljstvo i slobodu u mučeništvu nego u poslušnom, pasivnom
življenju koje kontroliraju oni koji su se usudili odrediti parametre njihovih
života.
Milioni nas širom svijeta sanjaju o boljem
vremenu i mjestu za Palestince… slobodne da rašire krila, da lete visoko, da
otkriju ko su i ko žele postati. Dok se to ne desi, ne žalim za onima koji
zaustave let. Aplaudiram onima koji se usude boriti, koji se usude pobijediti –
svim neophodnim sredstvima. Nema magije u otporu i borbi. Oni nadilaze vrijeme
i prostor i svoje značenje i žar nalaze u prirodnoj sklonosti, uistinu, porivu,
svih nas da budemo slobodni – da budemo slobodni da odredimo ulogu svojih
života.
U Palestini ne postoji takva sloboda. U
Palestini međunarodni zakon priznaje osnovna prava na samoopredjeljenje,
slobodu i nezavisnost za okupirane. U Palestini to uključuje pravo na oružanu
borbu, ako je neophodna. Davno je poznati abolicionista Frederick Douglass, i
sam bivši rob, pisao o borbi. Ove riječi odjekuju jednakom snagom i danas u
Palestini kao što su i prije nekih 150 godina u srcu Juga SAD-a prije
Građanskog rata:
“Bez borbe nema ni napretka. Oni koji
tvrde da su naklonjeni slobodi, a potcjenjuju borbu su ljudi koji žele usjev
bez oranja zemlje. Oni žele kišu bez groma i munje. Žele okean bez užasnog
krika brojnih njegovih voda. Ova borba može biti moralna; ili može biti
fizička; ili može biti i moralna i fizička; ali mora biti borba. Vlast ne
ustupa ništa bez zahtjeva. Nikada nije i nikada neće.”
(TBT, Al Jazeera)