ANALITIKA
Prošle sedmice je Politico naveo da je
odmah nakon inauguracije Donalda Trumpa, Fondacija za odbranu demokratija, kozervativni
kružok iz Washingtona, predala memorandum Vijeću nacionalne sigurnosti s
tvrdnjom da je „Iran sklon strategiji prisilne demokratizacije jer mu nedostaje
podrške naroda i oslanja se na strah kako bi održao svoju moć […]
FOTO: Reuters
Iranski nuklearni sporazum ovog mjeseca
puni dvije godine, a lokalni huškači opet zagovaraju svoje rješenje iranskog
problema: smjenu režima. Prošle sedmice je Politico naveo da je odmah nakon
inauguracije Donalda Trumpa, Fondacija za odbranu demokratija, kozervativni kružok
iz Washingtona, predala memorandum Vijeću nacionalne sigurnosti s tvrdnjom da
je „Iran sklon strategiji prisilne demokratizacije jer mu nedostaje podrške
naroda i oslanja se na strah kako bi održao svoju moć […] Sama struktura režima
priziva nestabilnost, krizu i mogući kolaps.“ Kako je Ray Takeyh iz Vijeća za
vanjske odnose kazao u drugom primjeru, „Zadatak administracije je sada
proučiti načine na koje možemo iskoristiti nadolazeću krizu u Iranu kako bi se
potencijalno udaljio jedan od najčvršćih protivnika Amerike.“ Neprijateljski
stav predsjednika Trumpa i njegovog tima prema Islamskoj Republici sigurno je
ohrabrio takve huškače, a američki državni sekretar Rex Tillerson nedavno je
naveo da je miroljubiva smjena režima politička opcija kojoj će njegov tim
težiti. Međutim, smjena režima prosto nije isplativa ukoliko SAD nije spreman
vojno i politički posvetiti se još jednom bliskoistočnom ratištu na duži
vremenski period. Pokušati ostvariti tranziciju vlasti na ekonomičan način, s
ograničenom političkom predanošću i vojnim prisustvom, nije pogodno ni za
ostvarenje cilja uklanjanja Islamske Republike niti za formiranje održive
zamjenske vlade.
Još od osnivanja Islamske Republike 1979.,
Iran predstavlja strateški izazov SAD-u. Da bi se suprotstavili opakim
aktivnostima iz Teherana, od kršenja od ljudskih prava do nuklearnog programa i
podrške terorističkim grupama, određeni učenjaci i inetelektualci pozivaju
Washington da izvrši veći pritisak na režim. Ali prečesto njihove preporuke
dolaze sa fundamentalnim nedostacima. Na primjer, neke pretpostavljaju da
zračni udari mogu zaustaviti iranske nuklearne aktivnosti. Ali one prečesto ne
uspijevaju iznijeti realističnu strategiju koju bi podržale predložene vojne
operacije i ne nude adekvatno rješenje potencijalnih komplikacija. Druge
preporuke nalažu da je smjena režima jedini način da se jednom zauvijek
zaustavi bijes Irana, ali ne donose adekvatna rješenja kako bi se to ostvarilo
i ishod bio održiv.
Dobri političari bi trebali uvidjeti da je
analiza profitabilnosti smjene režima u Iranu uvjetovana strategijom i
uključenim sredstvima. Američka duga historija smjene režima navodi da ugrubo
postoje dva smjera kojima bi Washington mogao pokušati ostvariti cilj u Iranu:
podrškom frakciji koja je više prijateljski naklona SAD-u ili invazijom zemlje
i smjenom njezinih institucija.
PROBLEMATIČNA OPOZICIJA
Teoretski, tu su tri potencijalna kandidata
za američku podršku u Iranu.
Prvi je organizacija Narodni mudžahedini
(MEK) poznata po svojoj opoziciji Teheranu. Sve su prisutniji u Washingtonu i
među izvjesnim zvaničnicima i zakonodavcima uživaju određenu podršku. Iako je
SAD grupu uklonio sa Spiska stranih terorističkih organizacija 2012. nakon
sporazuma o razoružavanju i premještanju njihovih operativaca iz iračkog kampa
Ashraf, MEK-ov nasilan i kultni brend komunističkog šiitskog islama čini ga
nepouzdanim saveznikom. Još važnije, MEK je izuzetno nepopularan na domaćem
terenu zbog svoje podrške Saddamovoj invaziji Irana 1980., gdje se borio uz
iračke snage čak iako je Bagdad koristio hemijsko oružje protiv Iranaca i
iračkih Kurda. Ukratko, promjena uz podršku MEK-u bila bi osuđena na propast.
Druga opcija bila bi Zelenih pokret koji je
isplivao tokom spornih predsjedničkih izbora 2009. koji su završeni
prevarantskim ponovnim izborom tvrdolinijaša Mahmouda Ahmadinejada. Iako je
pokret u biti nestao nekoliko mjeseci nakon izbora, neki u Washingtonu još
uvijek vjeruju da je skoro svrgnuo režim i da bi se danas mogao ponovo
pojaviti. Pokret nikada nije bio kohezivna frakcija i nije imao za cilj
svrgavanje režima. Dvojica vođa pokreta Mir Hossein Mousavi i Mehdi Karroubi
trenutno se nalaze u kućnom pritvoru. Bivši predsjednik Muhammad Khatami,
također ključna ličnost na protestima, isto je pod prismotrom. Bez obzira na
ovo, svaki od njih bi obezbijedio institucionalni kontinuitet nađe li se na
dužnosti. Zapravo, svaki od njih je više puta izjavio da podržava
institucionalne osnove Islamske Republike i svi su podržali Hassana Rouhanija
kao predsjedničkog kandidata na dvama izborima održanim od 2009., 2013. i 2017.
Poput šire iranske javnosti, ova grupa je željela reformu režima, ne
revoluciju. Odabrali su Rouhanija i dozvolili mu da unese promjenu kroz
postojeće institucionalne mehanizme i procese. Ove ličnosti ne bi dozvolile američko
uplitanje u iransku domaću politiku, niti bi njihov dolazak na vlast
predstavljao pravu smjenu režima.
Na koncu, SAD bi mogle podržati monarhiste
koji su pobjegli iz zemlje tokom revolucije. Sin nekadašnjeg iranskog šaha Reze
Pahlavija trenutno je natsanjen u SAD-u i teoretski bi se mogao vratiti u Iran
na očevo mjesto na tronu. Zapravo, nakon predsjedničkih izbora 2016., Pahlavi
je čestitao izabranom predsjedniku na njegovoj pobjedi i, pokušavajući se
nametnuti kao politički igrač, zatražio je od Trumpa da se angažira među
sekularnim i demokratskim snagama u Iranu. Ipak, iako je monarhija popularnija
od MEK-a, nostalgija za njom je ograničena. Naposljetku, zemlja nije prošla
kroz revoluciju, razorni osmogodišnji rat i podnijela skoro 40 godina sankcija
i izolacija da bi se vratila na prijašnje stanje.
Svim ovim grupama ili nedostaje političkog
kapitala i podrške naroda ili volje za suradnju sa SAD-om u cilju svrgavanja
režima. Kao rezultat, druga opcija vrijedna razmatranja je tajna operacija
sklanjanja ključnih režimskih figura. Naprimjer, američka obavještajna
zajednica mogla bi pokrenuti kampanju ubistava da se uklone vrhovni vođa
ajatolah Khamenei i zapovjednici Revolucionarne garde. Međutim, ovo ne bi
riješilo probleme Washingtona sa Teheranom. Iransku vladu čini prilično
kompleksna mreža igrača u političkom i sigurnosnom establišmentu, ali i van
njih. Ovi sistemi su namjenski osmišljeni da čuvaju režim od potencijalnih
udara. Ovo sistem čini drugačijim od iračkog prije 2003. gdje je Saddamova centralizacija
moći olakšala svrgavanje režima uklanjanjem njegovog vodstva.
DIPLOMATIJA JE KLJUČNA
U nedostatku svih podobnih ličnosti koje bi
se mogle podržati, jedina preostala opcija za Washington bila bi smjena režima
vojnim sredstvima i postavljanjem novog sistema. Ali, niti jedna tranzicija
vodstva ne može na koncu uspjeti i biti održiva bez institucionalnog
preustroja. Bez fleksibilnih i legitimnih institucija, zemlja će biti sklona
nestabilnosti i novim ciklusima tranzicije vodstva ili pučeva u već krhkoj
regiji. Kao rezultat, jedini način da se obezbijedi održivi politički sistem je
stvaranje snažnih institucija uz podršku naroda. Ali stvaranje neophodne
institucionalne infrastrukture i novih političkih procesa iz temelja zahtijeva
znatno vrijeme i resurse. Ovo bi izgledno iziskivalo dugotrajnu i skupu
kampanju u veoma kompleksnom operativnom okruženju, trostruko većem od Iraka i
dvaput od Afganistana, a koje uključuje prostrane pustinje, planine i ravnice,
te velike gradove u kojima živi preko 70% iranskog stanovništva od oko 80
miliona – što bi dovelo do brutalnog urbanog rata. Jednom započeta, takva
promjena bila bi u najboljem slučaju neefikasna i skupa, a u najgorem bi dovela
do građanskog rata.
Historija svjedoči da čak i nakon prirodnih
i mirnih tranzicija moći, nove države često imaju krhke sisteme i slabe
institucije, i relativno su više sklone sukobima. A kako je pokazala i invazija
Iraka 2003., kao i njene posljedice, ovi se efekti mogu produbiti kada je
tranzicija motivirana s vana, a novu vladu stvara strana zemlja.
Kroz proteklih 14 godina, Amerikanci su
težim putem naučili da smjena režima vojnim sredstvima nije brzo i lahko
rješenje. Zapravo, da bi se postigla održiva smjena režima, tranzicija vlasti
je često tek početak beskonačne vojne kampanje. Želi li SAD više prijateljsku i
poslušniju državu, trebao bi se voditi drugim sredstvima iz svog
vanjskopolitičkog arsenala koja ne uključuju istu količinu krvi, finansija i
volje i koja će se dugoročno pokazati efikasnijima.
Danas, Bruxelles i ključni glavni gradovi u
EU, Berlin, Pariz i Rim, imaju nekoliko otvorenih kanala s Teheranom u vezi s
pitanjima podrške terorizmu, kršenja ljudskih prava i programa balističkih
projektila. Kako je Visoka predstavnica EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku
Federica Mogherini kazala: „Uvijek tražimo zajednički teren. Vjerujemmo da
uvijek postoji mogućnost zajedničke suradnje i pronalaska rješenja koja ne idu
nauštrb drugoj strani.“ Ova nastojanja već daju rezultate; čak su i
konzervativniji elementi Islamske Republike pristali surađivati s Evropljanima,
kao što je slučaj sa iranskim zloglasno konzervativnim ministrom pravde
Sadeghom Larijanijem, koji je pristao na razgovore o stanju ljudskih prava u
državi.
Ovo je primjer koji se slijedi. Washington
bi trebao iskoristiti prednost koju ima da pokuša pritisnuti Iran da promijeni
svoju politiku. Diplomatski pristupi su sasvim iscrpljeni. Američki i iranski
interesi se podudaraju češće nego što huškači u Washingtonu žele priznati.
Naprimjer, obje zemlje dijele interes za uništavanjem ISIL-a – što je prioritet
SAD-a. Poraz organizacije i osiguranje kontinuirane stabilnosti i sigurnosti u
regiji zahtijevaju angažman zemlje. Nema sumnje da se dvije države ne slažu oko
svega i SAD ne bi trebao ostaviti kritičke iranske prijetenje neodgovorenim.
Ali, odustati od diplomatskih sredstava prije nego što im se da prilika, bilo
bi u najmanju ruku nepromišljeno.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)