KOLUMNA
Obama je danas
popularniji nego u vrijeme kada je bio predsjednik, što je posljedica kontrasta
sa Trumpom koji je najnepopularniji predsjednik u historiji
Piše: Peter
Baker, thebosniatimes.ba
Sud historije
možda će nagnati bivšeg predsjednika Baracka Obamu na misao da je trebalo
štošta da kaže. Da, između ostalog, pomene svoj program zdravstvene zaštite,
trgovinski dogovor sa Azijom, sporazum o klimatskim promjenama i diplomatske
odnose sa Kubom.
Više od pola
godine otkako je napustio funkciju, Obama posmatra kako predsjednik Donald Trump
rasparčava njegovu zaostavštinu. Trgovinski sporazum? Raskinut. Klimatski pakt?
Zaboravite na to. Kuba? Djelimično obrnuto. Zdravstvena zaštita? Zaglavljena u
političkim konfliktima.
Svaki novi predsjednik
mijenja kurs. Ali rijetko je bilo koji toliko odlučan da uništi sve što je
zatekao. Ako nešto nosi Obamino ime, Trump će ga se riješiti.
Shirley Anne
Warshaw, direktorica Centra za studije predsjedništva na pensilvanijskom
koledžu, kaže da Trumpovo ponašanje nije nimalo neobično.
“On ne radi
ništa što Obama nije radio”, kaže ona. “Jednostavno preokreće
politiku koju je uveo predsjednik iz druge partije.”
Ali drugi predsjednici
imali su ideju o tome čime će zamijeniti ono što unište.
“Još uvijek
nisam vidjela da je Trump predložio nešto konstruktivno”, dodaje.
Trump, ipak, nije
otišao ni onoliko daleko koliko je govorio da hoće. Nije raskinuo nuklearni
sporazum sa Iranom koji je Obama ustanovio i, premda je napravio pravi šou od
izmjene odnosa sa Kubom, veći dio politike ostao je nedirnut. Nije ukinuo
Obamino naređenje da mladi ilegalni imigranti budu pošteđeni deportacije.
Savjetnici kažu
da Trump, u maniru biznismena sa Manhattana kakav jeste, smatra da u nekim
slučajevima mora demolirati staro da bi bilo mjesta za novo.
“Nije
uništio sve i nisam siguran da baš tome teži”, kaže Hope Hicks, direktorica
za strateško komuniciranje u Bijeloj kući. “To je možda samo sporedno
dejstvo izgradnje njegove sopstvene zaostavštine.”
Ipak, Trump je
Obaminu zaostavštinu opisao kao katastrofalnu i dodao da je treba srediti.
“Iskreno,
naslijedio sam haos”, rekao je malo pošto je preuzeo funkciju. “Haos.
Kod kuće i u inozemstvu, haos.”
Kritičari kažu da
je Obama sam kriv za ovo. Njegova najveća zakonodavna dostignuća odobravana su
gotovo instant zahvaljujući glasovima demokrata, što praktično znači da nije
bilo dvopartijskog konsenzusa koji bi nadživio njegov mandat. A kada su
republikanci zaposjeli Kongres, on se latio strategije koju je zvao „olovka i
telefon”, potpisujući izvršne naredbe koje je naredni predsjednik lahko
obezvrijedio.
“Kada vam se
mandat zasniva na olovci i telefonu, sve se može povući kao da nije ni
postojalo i mislim da se upravo to dešava, sistematski”, kaže Matt Schlapp,
predsjednik Američke konzervativne unije.
Obama je ostao
tih, misleći da bi, ako progovori, dao Trumpu javnog neprijatelja za kojim
toliko žudi. Napravio je izuzetak kada je novi program zdravstvene zaštite
nazvao “masivnim transferom bogatstva srednje klase i siromašnih porodica
na najbogatije ljude u Americi”.
Ali Obamin tim
pronalazi utjehu u vjerovanju da je Trump sam svoj najgori neprijatelj.
“Obamina
zaostavština bila bi mnogo ugroženija pod nekim kompetentnijim predsjednikom od
Trumpa”, kaže Josh Ernest, bivši sekretar za štampu u Bijeloj kući za
vreme Obaminog mandata.
Druge Obamine
pristalice govore da je veći dio onoga što je Trump učinio ili mnogo manje
dramatično nego što on predstavlja, ili da se dobar dio može ispraviti. Na primjer,
da bi se SAD zaista povukle iz Pariskog sporazuma, potrebne su godine, te bi
naredni predsjednik lahko mogao ponovo pristupiti sporazumu.
Predsjednici su
decenijama prvog ili drugog dana mandata jasno stavljali do znanja kako se
pozicioniraju u odnosu na prethodnika. Najopipljiviji primjer toga je uredba
koju je potpisao Ronald Reagan, kojom je zabranio finansiranje međunarodnih organizacija
za planiranje porodice koje se bave savjetovanjem u vezi sa abortusom. Bill Clinton
je poništio uredbu, George Bush ju je vratio na snagu, zatim ju je Obama
ukinuo, i Trump na kraju ponovo uveo.
Ni Bush ni Obama,
međutim, nisu uložili toliko truda, kao Trump, da unište programe koje su
zatekli. Obama je shvatio da bi njegova zaostavština mogla da se nađe u
opasnosti. Za vrijeme prošlogodišnje kampanje, upozorio je da će “sav
napredak postignut u prethodnih osam godina biti uzaludan” ukoliko Trump
pobijedi. Poslije izbora se primirio. “Možda će 15 posto stvari biti
ukinuto, 20 posto”, rekao je Davidu Remnicku iz New Yorkera. “Ali ima
još mnogo toga što će ostati.”
Istina, kada dođe
vrijeme da se svedu računi, Trump će teško moći poništiti neka od Obaminih najvažnijih
dostignuća, poput izvlačenja ekonomije iz duboke recesije, spasavanja
auto-industrije i ubistva Osame bin Ladena. Niti će Trump moći da mu oduzme ono
što će sigurno biti prva rečenica kad se bude govorilo o njemu: da je srušio
sve prepreke i postao prvi predsjednik Afroamerikanac.
S druge strane,
Obama je odgovoran za svoje neuspjehe bez obzira na to što Trump radi. Sud historije
o njegovom upravljanju građanskim ratom u Siriji, intervenciji u Siriji ili
ekonomskoj nejednakosti koje je za sobom ostavio neće zavisiti od njegovog nasljednika.
Zaostavštine su
smiješna stvar. Predsjednike ponekad definira to koliko su bili drugačiji od
onih koji su ih naslijedili. Obama je danas popularniji nego u vrijeme kada je
bio predsjednik, što je posljedica kontrasta sa Trumpom koji je
najnepopularniji predsjednik u historiji. Čak i da Trump zaista uništi Obaminu
zaostavštinu, možda će to samo otići u korist mjestu koje će u historiji
zauzeti njegov prethodnik.
(TBT, NYT)