ANALITIKA
Poraz džihadističke grupe u Mosulu i Raqqi uskoro će
označiti početak novog perioda – i novih sukoba – širom Bliskog istoka.
FOTO: (Getty Images)
ISIL je na rubu
dvostrukog poraza. Mosul, najveći grad pod njegovom kontrolom, skoro potpuno je
izgubljen, a snage predvođene Kurdima sve su bliže Raqqi. Sada, kako to biva,
slijedi teži dio. Teritorijalni gubici ISIL-a nameću nova pitanja o
elementarnoj budućnosti Bliskog istoka, a na njih odgovara grupa političara i
stručnjaka za tu regiju.
SAD se ne može povući sa Bliskog istoka
Piše: Elliott Abrams, thebosniatimes.ba
Poraz ISIL-a kao „države“ pred SAD će postaviti dva ozbiljna
pitanja. Prvo je: Ko će ispuniti prostor iz kojeg je protjerana džihadistička
grupa? Sasvim je jasno nastojane nove koalicije u sastavu Irana, Hezbollaha, šiitskih milicija i Rusije
da odgovori: „Mi ćemo.“
SAD bi ovaj odgovor trebao odbiti. Takav razvoj događaja bi
zakucao antiameričku koaliciju u mjestu, ugrozio Jordan i Izrael a Iran učinio
dominantnom silom u većem dijelu regije. Međutim, odbaciti ovaj izazov samo
verbalno bilo bi smiješno; na njega se mora odgovoriti na terenu, upotrebom
sile koalicije koju treba formirati i predvoditi SAD.
Rat u Siriji je uništio svaku mogućnost jednostavnog
rješenja da se ta zemlja obnovi, ali u bližoj budućnosti, može se zamisliti
pregovori s Rusijom o tome kako se naši i njihovi interesi mogu usuglasiti a da
se nasilje svede na nivo koji će omogućiti velikom broju izbjeglica da se vrate
na svoja ognjišta. Ipak, ovaj razgovor neće ostvariti ništa ukoliko američka
vlast prvo ne pridobije poštovanje iz Rusije i ukoliko Rusi ne shvate da je
kompromis neophodan.
U najboljem slučaju, i sa poraženim ISIL-om i gubitkom
njegove kontrole nad „državom“, on i dalje može postojati kao teroristička
grupa – a šta se god desi, al Qaeda i druge slične grupe neće nestati. Drugo
pitanje je onda: Kako da se borimo protiv sunnitskih džihadista koji i dalje
kuju zavjere protiv SAD-a? Trebalo bi biti jasno da će šiitska dominacija u
regiji doprinijeti ohrabrivanju ovih sunnitskih grupa i pomoći pri njihovom
vrbovanju vojnika kod kuće i dalekim sunnitskim krajevima. Percepcija američke
prećutne suglasnosti ili suučesništva u toj dominaciji će od SAD-a napraviti veću
metu.
Sve ovo vodi ka nemilom zaključku – sigurno nemilom u
Bijeloj kući i među mnogim Amerikancima. Poraz ISIL-a neće okončati naš
angažman u bliskoističnim sukobima već zapravo može dovesti do većeg. Irački
ratovi s velikom američkom vojskom na terenu se neće ponoviti, ali bit će
potreban nastavak zalaganja kakvo vidimo danas: možda 5000 trupa u Iraku, 1000
u Siriji, 1000-2000 u Jordanu i mnogo više njih u Šestoj floti i u bazama širom
regije iz kojih možemo crpiti snage.
Sve dok Iran pokušava ostvariti dominaciju nad cijelom
regijom i dok sunnitske džihadističke grupe na meti imaju SAD, poraz ISIL-a
mijenja – ali ne umanjuje – američki ulog u bliskositočnoj igri za moć.
/Elliot Abrams je viši suradnik u na Bliskoistočnim
studijama Vijeća za vanjske odnose./
Rat nakon rata
Piše: Robert Malley, thebosniatimes.ba
Za većinu američkih saveznika na Bliskom istoku, rat protiv
ISIL-a nikada nije bio glavni interes. Čak i kad su nacije sa Zapada proglasile
ovu borbu univerzalnim prioritetom, one su uveliko udovoljile Washingtonu,
ponovile njegovu uzbunu, priključile se njegovoj međunarodnoj koaliciji – i
okrenule se na drugu stranu. Skoro od samog početka, njihov je pogled bio
fiksiran na ratove poslije rata sa ISIL-om.
Turskoj je bila važna borba protiv Kurda, a Kurdima borba za
nezavisnost; Saudijskoj Arabiji i Iranu, prioritet je njihovo regionalno
nadmetanje; u sunnitskom arapskom svijetu, takmičenje između islamističkih
(Katara i Turske) i manje islamističkih (Egipta i UAE-a) smatrano je
egzistencijalno važnim; a među Iračanima je počasno mjesto zauzela sektaška i
etnička utrka za postkonfliktne plijenove. Kampanja protiv ISIL-a oduvijek
služi kao nesavršen paravan za regionalne konflikte i protivrječnosti.
Kad se prašina slegne, Washington će se suočiti sa
bliskoistočnom borbom sa poznatim demonima. Također će se suočiti sa vlastitom
poznatom dilemom: Koliko duboko se treba uključiti? Saveznici će ga moliti da
skoči u vatru. Svjesni su trenutnih sklonosti Washingtona i udovoljit će im,
prerušavajući sirove igre moći u privlačniju odoru. Trumpova administracija je
preokupirana suprotstavljanjem terorizmu, dvobojem s Iranom i – ništa manje
važno – svim čime bivši predsjednik Barack Obama nije bio preokupiran. Tako će
američki saveznici oblikovati vlastite interese.
Dokaz za to već postoji. Saudijska Arabija i UAE su svoj rat
u Jemenu predstavili kao suprotstavljanje Teheranu i njihovom pokušaju da Katar
učine svojim poslušnikom u antiiranskoj i antiterorističkoj igri. Sirijski
Kurdi, u strahu odbacivanja od Washingtona kad više ne budu korisni u borbi
protiv ISIL-a, nameću se kao bedem protiv iranskog utjecaja i turskog islamizma
– dok Ankara te iste Kurde strpava u isti koš sa teroristima. Egipat prikriva
svoju haotičnu netoleranciju svih islamista i predstavlja je kao svetu bitku
protiv terorizma.
Svi navode da je određeni brend američkog aktivizma za kojim
žude u suprotnosti sa Obaminom navodnom pasivnošću, koju osuđuju. Oni znaju svoju ciljnu grupu. Sve je okrenuto
prema njoj.
Trumpova administracija će doći u iskušenje da se opredijeli
za određenu stranu i upusti, ali će u toj opkladi izgubiti. Optimalan način
kojim će se zaštititi američki ineteresi u svijetu nakon ISIL-a, nije
priključiti se sukobima u kojima se ne pitaju mnogo ili ih intenzivirati jer bi
to pokrenulo veći haos i sektaštvo iz kojeg je rođena teroristička grupa i
kojim se hrani. Potrebno je ublažiti posredničke ratove, ispregovarati
saudijsko-katarski dogovor, pozvati na okončanje rata u Jemenu, držati se na
sigurnoj udaljenosti od političkog islama i smanjiti tenzije između Saudijske
Arabije i Irana – a u tom slučaju, i između SAD-a i Irana.
Ovo ne žele američki regionalni saveznici. Ali ako istinski
žele vodstvo, bolje ih je voditi putem kojim SAD smatra da trebaju ići nego
gdje su se oni, tvrdoglavo i nepromišljeno, već uputili.
/Robert Malley je potpredsjednik Međunarodne krizne grupe i
bio je specijalni pomoćnik bivšeg predsjednika Baracka Obame, viši savjetnik
predsjednika za kampanju protiv ISIL-a i koordinator Bijele kuće za Bliski istok,
Sjevernu Afriku i Zaljev./
Islamska država će preživjeti
Piše: Cole Bunzel, thebosniatimes.ba
Kako će ISIL-ovi gubici terotorije utjecati na budućnost
međudržavnog sunnitskog džihadizma? Mnogi navode da bi mogli najaviti radikalnu
transformaciju: Možda će šteta brendu ISIL-a biti tako ozbiljna da će se al
Qaeda prozvati neospornim vođom džihadističkog pokreta, ili će dvije grupe
razlike ostaviti po strani i pokušati se pribiližiti zarad očuvanja
džihadističkog duha.
Ova predviđanja – o trijumfu al Qaede ili spajanju
džihadista – ponavljaju se posljednjih nekoliko godina u svjetlu naizgled
konačnog pada ISIL-a. Ipak, ni jedno od njih se nije počelo obistinjavati – a
postoje razlozi zašto treba ostati skeptičan u vezi s jednim i drugim.
Prvo predviđanje se oslanja na pretpostavku da je al Qaeda
jaka, otporna i vođena opreznom strategijom pridobijanja naroda i okončavanja
lokalnih sukoba iz vlastitih interesa. Ali koliko je zaista tačna ova ideja?
Sigurno da al Qaeda i dalje drži kontrolu nad mrežom svojih partnera od
sjeverne Afrike do Indije. Ali, ona je nedavno izgubila svog najjačeg i
najuspješnijeg partnera, sirijski Al Nusra front (sada poznat kao Hayat Tahrir
al-Sham) koji je smatran oličenjem ove strategije.
Kada je Nusra front prekinuo veze sa matičnom organizacijom
u julu 2016., mnogima se ovo činilo kao obmana. Kasnije se pak saznalo da vođa
al Qaede Ayman al-Zawahiri nije konsulitran i nije odobrio ono što se dogodilo.
Ovo je uslijedilo nakon al Qedinog gubitka, samo dvije godine ranije, bivšeg partnera
u Iraku, Islamske države Irak, koja je promijenila ime i proglasila halifat.
Ništa od ovog ne upućuje na savršenu dugoročnu strategiju.
A tu su i očito sve slabije terorističke sposobnosti al
Qaede. Zawahiri i dalje insistira na brojnim izjavama da je napad Zapada njegov
prioritet. Ali kada je al Qaeda zadnji put izvela veliki napad na Zapadu ili
čak nešto slično napadima u Manchesteru ili na mostu u Londonu? Već godinama. U
ovom smislu je ISIL daleko sposobniji.
Ideju pomirenja među džihadistima još je teže pojmiti nego
onu o trijumfu al Qaede. Nivo obostranog animoziteta između ISIL-a i al Qaede
ne može se preuveličati. Ove grupe i njihove vođe okrivljavaju jedni druge. Al
Qaedini podanici ISIL-ove borce opisuju kao „ekstremiste“, „haridžije“ i „tekfire“;
s druge strane, ISIL al Qaedine pristalice opisuje kao podanike „sufijskog“
vođe bogohulnih talibana. Razdor je prosto nepremostiv. On se može činiti
novijeg datuma, ali je u suštini ukorijenjen u teološkim i strateškim razlikama
u džihadističkom svijetu koji datira od prije više decenija.
Ukratko, džihadistički pokret će ostati podijeljen. ISIL,
koji je prisutan od 2006. u jednom ili drugom obliku, skoro sigurno će opstati.
Al Qaeda također. Jedno drugo neće prihvatiti niti će se pomiriti.
/Cole Bunzel je doktorant na Bliskoistočnim studijama na
univerzitetu Princeton i autor analize „Ideologija Islamske države“/
Sirijski Kurdi se klade na kontinuirano prisustvo
Washingtona
Piše: Noah Bonsey, thebosniatimes.ba
Kao američki posjetilac sjevernoj Siriji, uvijek ćete dobiti
isto pitanje: DA li će SAD na kraju ostaviti svoje prijatelje Kurde? Odgovor
može ovisiti o tome kako će Trumpova administracija izvagati četiri prioriteta:
završetak započetih poslova u inozemstvu, popravak napetih odnosa sa Turskom,
zaštita od džihadističkog povratka i suprotstavljanje utjecaju Irana.
Kampanja protiv ISIL-a predvođena SAD-om oslanja se na
nesigurnog partnera u Siriji: Jedinice zaštite kurdskog naroda (YPG), vojnu
formaciju s bliskim vezama sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK),
pobunjeničkom grupom koja ratuje sa NATO-ovim saveznikom Turskom. YPG upravlja
Sirijskim demokratskim snagama koje podržava SAD, kontrolira većinu sjeverne
Sirije i ključni je partner protiv ISIL-a.
Za YPG važnost američke podrške daleko nadilazi rat s
džihadistima. Prisustvo Amerikanaca sprečava velike napade moćne turske vojske
i štiti od prorežimskih snaga s kojima se YPG nadmeće za teritorij. Povuče li
se SAD iz Sirije, navedeno bi moglo predstavljati egzistencijalne prijetnje.
YPG vjeruje da će Washington na kraju proširiti svoju zaštitu preko političkih
i vojnih „garanta“, koji bi pomogli očuvanju značajnog stepena autonomije
uspostavljene u područjima pod njegovom kontrolom i koju promovira kao model
budućeg federalnog uređenja u Siriji.
Ovo kockanje je uvjerilo YPG da SAD-u dokaže svoju korisnost
boreći se u Raqqi i eventualno dalje. Ipak, paradoksalno, poraz ISIL-a u Siriji
bi omogućio SAD-u da razmotri smanjenje svoje uloge tamo, ostavljajući YPG
opasno izloženim. Ova se opcija može činiti privlačnom Trumpovoj administraciji
koja želi suzbiti troškove i izbjeći dodatno narušavanje odnosa sa Turskom.
Mnogo toga će ovisiti o tome da li je SAD spreman proširiti
svoju ulogu nakon poraza ISIL-a u nastojanju da spriječi oživljavanje
džihadista. Kao što je prethodnik ISIL-a, Al Qaeda u Iraku, tako dramatično
pokazao, radikali se veoma brzo mogu oporaviti ukoliko se fundamentalne
prijetnje stabilnosti ostave neodgovorenim. Ograničavanje te opasnosti u Siriji
zahtijevalo bi nastavak američkog angažmana fokusiranog na sprečavanje eskalacije
između Turske i YPG-a i promoviranje održivog upravljanja u područjima koje YPG
oslobodi od ISIL-a. Što se tiče YPG-a, mogao bi poraditi na svojoj privlačnosti
partnera u stabilizaciji tako što bi implementirao neophodne promjene u svom
modelu upravljanja.
Iran je drugi faktor koji bi mogao potaknuti na kontinuiranu
suradnju. YPG ovisi o vezama transporta teheranskih posrednika i Damaska i
vjerovatno bi naginjao bliže toj osovini (i Rusiji) ukoliko SAD povuče svoju
podršku. Ali YPG sve veću iransku moć u sjevernoj Siriji također vidi kao
prijetnju i tu nastoji ograničiti trag sirijskog režima. Ukoliko Washington
želi zadržati prednost u Siriji vis-à-vis Teherana i u isto vrijeme nastoji
izbjeći direktan sukob, možda uoči važnost svog daljeg ulaganja u YPG.
/Noah Bonsey je viši analitičar za Siriju u Međunarodnoj
kriznoj grupi, neovisnoj organizaciji za sprečavanje konflikta./
Otvorene rane u Siriji će aktivirati obnovu džihadista
Piše: Amr al-Azm, thebosniatimes.ba
Dok ISIL propada, SAD i proiranske snage u Siriji će
vjerovatno okrenuti oružje prema najozbiljnijoj preostaloj prijetnji – jedni
prema drugima.
Sirijske demokratske snage (SDF), u kojim dominiraju Kurdi i
uz podršku SAD-a, bez problema su protjerivale džihadističku grupu, a raniji
primjeri ukazuju na to da će Kurdi dozvoliti režimu i njegovim državnim
institucijama postepen povratak u Raqqu i početak pružanja osnovnih usluga.
Zauzvrat, SDF bi pružao neophodnu sigurnost područja. Međutim, ovo djelimično
prepuštanje grada režimu tek je privremeni brak iz koristi.
Naredna kritična faza bit će ponovno osvajanje strateški
važnog Deir Ezzora, posljednjeg velikog gradskog središta u Siriji pod
kontrolom ISIL-a. Sirijski režim i njegovi saveznici osigurali su sebi pozicije
s kojih se mogu probijati kroz grad i preuzeti ga iz ISIL-ovih ruku što bi
režim približilo i granici s Irakom – važnom cilju Irana, njegovog glavnog
saveznika.
Ovo se vjerovatno neće svidjeti američkoj administraciji
koja sada želi aktivno minimizirati utjecaj Irana. SAD, ipak, na raspolaganju
ima nekoliko opcija. Eliminacija ISIL-a iz istočne Sirije jedino se može
ostvariti osvajanjem Deir Ezzora, a SDF će teško ući u grad sve dok su jedinice
Slobodne sirijske vojske u južnoj Siriji nedovoljno jake da pokrenu tako veliku
ofanzivu – tako režim i njegovi saveznici ostaju jedina praktična opcija.
Dalje, Iranci su dobro pretpostavili da se SAD neće upuštati u potpuni sukob s
režimom oko ovog pitanja.
Samim tim, u neposrednom ishodu poraza Islamske države u
istočnoj Siriji, kao pobjednici će isplivati sirijski režim i njegov saveznik
Iran. Sadašnji dogovor s Kurdima u gradovima poput Raqqe i Manbija je trenutno
u svom najboljem izdanju i na kraju će se slomiti što će dovesti do trajne
nestabilnosti i neizvjesnoti u regiji.
Malo je vjerovatno da će ISIL imati ikakve operativne
sposobnosti u Siriji u prvim rezultatima aktuelne kampanje, a sveprisutni
izazovi podjela i regionalne dinamike potvrđuju da će razbuktale etničke i
sekatške tenzije i dalje potpirivati ekstremizam i na koncu omogućiti reinkarnaciju
Islamske države u drugom obliku kako u Siriji tako i u Iraku.
/Amr al-Azm je profesor historije na univerzitetu Shawnee u
Ohioju i član sirijske opozicije./
Iračke igre moći su tek početak
Piše: Renad Mansour, thebosniatimes.ba
Mnogim Iračanima, razaranje Mosulovog znamenitog minareta
al-Hadba značilo je poraz ISIL-a u Iraku. Baš ispod ovog minareta je Abu Bakr
al-Baghdadi proglasio svoj „halifat“ – i sada ga je uništila džihadistička
organizacija kada su se približile Iračke sigurnosne snage. Ipak, narav ovog
poraza, i izvjestan put Iraka „nakon islamske države“, ostaju nejasni.
Iako je njeno vrijeme isteklo, ISIL će i dalje postojati.
Restrukturirana organizacija koja ne kontrolira teritorij predstavlja nove
izazove. U vojnom smislu, grupa se okreće gerilskom ratovanju, uključujući
napade na civile u gusto naseljenim područjima Iraka. Za razliku od ranije, na
raspolaganju ima dosta resursa i usvaja mafijašku taktiku, pere ogromne rezerve
novca kroz naizgled zakonite poslove uključujući lijekove i razmjenu valuta.
Sve donedavno, to je također uključivalo i prodaju iračkih dinara i kupovinu
američkih dolara preko Centralne banke Irana.
Prikriveni sukobi među mnogim iračkim političkim snagama
također će dobiti na važnosti kada nestane zajednički cilj – poraz ISIL-a.
Postojeći sporovi oko zemlje u sjevernom Iraku doći će do tačke ključanja:
vodstvo Iračkog Kurdistana, šiitske arapske i turkmenske paravojne grupe uz
jedinice Narodne mobilizacije (PMF), lokalne političke vođe, sunnitski arapski
plemenski borci i regionalni akteri nadmetat će se za veći utjecaj u ključnim
tačkama poput Kirkuka, sjevernog Ninveha i pograničnog područja Iraka i Sirije.
U Baghdadu, unutaršiitska borba za vlast između premijera
Haidera la-Abadija, bivšeg premijera Nourija al-Malikija i šiitskog imama
Muqtade al-Sadra također će izaći na vidjelo. Američka i iranska politika se
ovdje razilaze: Teheran će raditi na tome da osnaži svoje saveznike od
povjerenja, uključujući Malikija i starije vođe PMF-a poput Hadija al-Amerija,
Qaisa Khazalija i Abu Mahdija al-Muhandisa. Za to vrijeme, Washington se
fokusira na jačanje Abadijeve moći. Još važnije, takmičenje između Abadija,
Malikija i Sadra potpiruje sve ogorčeniji narod koji sada vjeruje da je
korupcija, a ne sektaštvo, u korijenu Islamske države.
Da bi se Irak nosio s ovim izazovima, mora ojačati lokalne i
federalne državne institucije kako bi se izborile sa nasilnim nedržavnim
akterima i postigle novi dogovor i podjelu moći. Tek tada se država može
uhvatiti u koštac s problemima oko uspona ISIL-a, a trenutne vojneih pobjede
može pretvoriti u dugoročne političke dogovore i osigurati da Irak više ne bude
mjesto novih sukoba.
/Renad Mansour je suradnik na institutu Chatham House i
author novijeg rada “Irak nakon pada ISIL-a: Borba za državu“/
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)