KOLUMNA
Kao rezultat Macronove
pobjede, i neuspjelog pokušaja britanske premijerke Therese May da kroz izbore
koje je raspisala osnaži svoju poziciju za pregovore o Brexitu, Francuska sada
ima mnogo više utjecaja na pravac kojim će se Evropa kretati nego Britanija
Piše: Dominique
Moïsi,thebosniatimes.ba
Novi trougao
geopolitičkih emocija pojavio se u Evropi: Velika Britanija je prestala da se
osjeća superiorno u odnosu na Francusku, a Francuska je prestala da se osjeća inferiorno
u odnosu na Njemačku.
Pitanje je da li
će ova sentimentalna transformacija na kraju dovesti do promjene u balansu moći
u Evropi, a možda i u svijetu.
Razvoj trenutne
situacije u Britaniji i Francuskoj će se pokazati kao odlučujući. Ostaje da se
vidi kako će se Britanci oporaviti od štete koju su sami sebi nanijeli Brexitom.
I još nije jasno da li će Francuska moći da iskoristi snagu pozitivne energije
svog novog predsjednika Emmanuela Macrona i da sprovede neophodne reforme.
Ali čak i ako se
te neizvjesnosti okončaju, obje zemlje ulaze u takvo stanje bez transfera emocija
da je to nemoguće ignorirati. U prošlosti, putujući iz Londona u Pariz, mogli
ste lahko oshetiti razliku između ova dva grada. London je pucao od dinamike i
ponosno je tvrdio za sebe da je svhetska preijstolnica multikulturalizma.
Pariz, iako nesumnjivo ljepši, bio je u opasnosti da postane novi Rim, kao
zatvorenik svoje slavne prošlosti i, u najboljem slučaju, mjesto za posjetiti,
ali ne i mjesto na kojem treba ostati.
Danas,
samopouzdanje je isparilo iz Britanije zbog društvenih i političkih previranja,
terorizma i nesigurnosti po pitanju budućnosti zemlje. Prema nekim anketama, iako
oni koji su glasali za Brexit stoje iza svoje odluke, anti-EU osjećanje je izbljedjelo,
a volja da se napusti Evropska unija je oslabila. Čini se da se glasači bore sa
neizvjesnošću da li će odlazak iz EU učiniti Britaniju sigurnijom i da li će riješiti
probleme najsiromašnijih i najugroženijih.
U Francuskoj se,
za razliku od toga, može osjetiti nova i pozitivna energija. Vratila se nada u
bolju budućnost, što se ogleda u velikoj podršci koju francuska javnost pruža
Parizu u nadmetanju da bude domaćin Ljetnih olimpijskih igara 2024. Biti
domaćin Igrama, što je globalni simbol pozitivnih očekivanja, podiglo je duh u
Britaniji prije 12 godina, u julu 2005, kada je određeno da će se u Londonu
održati Ljetna olimpijada 2012. (Ova proslava je, međutim, prekinuta kada su
teroristi napali sistem gradskog prevoza u Londonu narednog dana).
Naravno,
optimizam u Francuskoj ne znači da oni koji su poraženi u glasačkim kutijama
(na izborima) neće izaći na ulice, naročito da bi se suprotstavili sprovođenju
reformi u francuskim zakonima o radu. Ali opozicija je sada samo manjina u
zemlji u kojoj je raspoloženje ljepše, čak veselo. To je tačno čak i ako se
uzme u obzir rekordno niska izlaznost birača na nedavnim parlamentarnim
izborima.
Sadašnje
raspoloženje podsjeća me na atmosferu koja je nakratko preovladavala u Francuskoj
u julu 1988, nakon što je Fudbalska reprezentacija Francuske pobijedila Brazil
u finalu Svjetskog prvenstva u fudbalu. Ali ovog puta, osjećanje uzbuđenja bi
moglo biti jače i potrajati duže. Ekonomsko okruženje u Evropi je povoljnije, a
balans moći među francuskim sindikatima se mijenja u korist reformama
naklonjene Francuske demokratske konfederacije rada (CFDT), a udaljava se od
više ideološki nastrojene Generalne konfederacije rada (CGT).
Kombinacija
talenta za liderstvo i kontinuirane sreće znači da, po prvi put u posljednjim
decenijama u Francuskoj, razborit optimizam može da bude opravdan. Da
parafraziramo italijanskog teoretičara politike Antonija Gramscija, moglo bi da
se govori o opravdanom “optimizmu intelekta” u Francuskoj.
Kao rezultat Macronove
pobjede, i neuspjelog pokušaja britanske premijerke Therese May da kroz izbore
koje je raspisala ranije ovog mjeseca osnaži svoju poziciju za pregovore o Brexitu,
Francuska sada ima mnogo više utjecaja na pravac kojim će se Evropa kretati
nego Britanija. Jedina zemlja “Velike trojke” EU koja je ostala
stabilna je Njemačka, u očekivanju reizbora kancelarke Angele Merkel u
septembru.
Italija bi voljela
da zamijeni Britaniju u evropskoj trojci moći. Ali Italija mora prvo da se
sabere sama sa sobom. Bivši premijer Mateo Renzi, koji pokušava ponovo da se
progura u sam vrh, nije italijanski Macron. Koliko god talenta i energije Renzi
možda ima, njemu nedostaje Macronova težina i razumijevanje biračkog tijela.
Međutim, novi i
bolji balans između Njemačke i Francuske nagovještava značajan napredak u
evropskoj stabilizaciji. Problem Evrope, nasuprot onome što su mnogi kritičari
tvrdili, nije bio u “previše Njemačke”. On je bio u “premalo
Francuske”. Zato “francuski moment” može da znači i
“evropski moment”, ukoliko to znači rekonstituciju efikasnog
francusko-njemačkog saveza.
Amerikanci također
moraju razumjeti promjene koje se odvijaju u Evropi. Prije nekoliko dana, na
međunarodnoj konferenciji u Veneciji, jedan konzervativni republikanac je
pokušavao da ubijedi Evropljane da “prestanu da kritikuju Trumpovu
administraciju na način na koji su to do sada činili”. U suprotnom,
upozorio je on, “jedini rezultat će biti da postanemo još gori. A da li vi
zaista želite da ostanete sami sa veoma jakom Njemačkom?”
Bez obzira na ovu
indirektnu prijetnju, ideja da je alternativa Americi “ostati sam” sa
“veoma jakom Njemačkom” je zanimljiva. Njemačka, uostalom, nikada
nije željela biti sama na vrhu Evrope; a sada, sa Macronovom kompletnom
transformacijom francuske politike, neće ni morati da bude.
Emocije možda
nisu dovoljne da se objasni cjelokupna politička realnost. Ali promjena
nacionalnog raspoloženja u Britaniji i Francuskoj je neosporna, i imat će sve
važniju ulogu u definiranju evropske politike.
/Autor je viši
savjetnik na Institutu Montaigne u Parizu/
(TBT, Project
Syndicate)