KOLUMNA
Za populiste, suština izborne trke nikada nije u
sučeljavanju suprotstavljenih politika: glavne teme njihovih kampanja su
iskvarenost, nemoral i suštinska neligitimnost protivkandidata
Piše: Jan-Werner Müller, thebosniatimes.ba
Kao da se svi evropski izbori bave samo jednim pitanjem: „Da
li će populisti pobijediti ili izgubiti?“ Do martovskih izbora u Holandiji
činilo se da je populistički talas, ili što bi rekao Nigel Farage, bivši lider
Stranke za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) – „cunami“, praktično
nezaustavljiv. Ali taj talas kao da se povlači: poslije ubjedljive pobjede
Emmanuela Macrona na predsjedničkim i parlamentarnim izborima u Francuskoj
navodno smo prešli u „doba post-populizma“.
Ova interpretacija uspona i pada populizma pati od mane koja
se često pripisuje upravo populistima – naime, njihovoj sklonosti da sve
previše pojednostavljuju. U priči o nezaustavljivom talasu uzima se zdravo za
gotovo da su brexit u Britaniji i izbor Donalda Trumpa u Americi pobjede
populizma, a ne konzervativnog establišmenta.
Farage i Trump svakako jesu populisti, ali ne zato što
kritikuju elite. Kritičan stav prema elitama zapravo može biti znak dobrog
funkcionisanja demokratije i angažovanosti građanstva. Ono što je osobeno za
populiste jesu tvrdnje da su oni jedini zastupnici interesa „običnih ljudi“ ili
„nečujne većine“. Za populiste, suština izborne trke nikada nije u sučeljavanju
suprotstavljenih politika: glavne teme njihovih kampanja su iskvarenost,
nemoral i suštinska neligitimnost protivkandidata.
Manje uočljiva i utoliko opasnija je implikacija da građani
koji ne dijele njihovo populističko viđenje „naroda“, i otuda ih politički ne podržavaju,
nisu legitimni pripadnici političke zajednice. Sjetimo se Faragea i njegove
izjave da je brexit bio „pobjeda pravog naroda“. Da li to znači da onih 48%
koji su glasali za ostanak u Evropskoj uniji ne pripadaju „pravom“ britanskom
narodu?
Drugi primjer je Trumpova izjava na jednom od
prošlogodišnjih mitinga: „Jedino što je važno jeste ujedinjenje našeg naroda –
jer drugi nemaju nikakvog značaja“. Drugim riječima, o tome ko je pravi narod
odlučuju populisti, a svako ko odbije da im se prikloni pod njihovim uslovima bit
će isključen – makar imao britanski ili američki pasoš.
Populizam je otuda oblik anti-pluralizma. Tvrdnja da „narod“
ustaje protiv „establišmenta“ nije tek neutralni opis političkih zbivanja: to
je jezik populizma. Takvim opisom se potvrđuje populističko polaganje prava na
ulogu jedinih autentičnih predstavnika „naroda“.
Istina je da ljudi kao što su Farage i holandski esktremni
desničar Geert Wilders nisu ni izbliza u stanju da zadobiju podršku većine
biračkog tijela. Kada političari i novinari olako priznaju da populisti
artikulišu „stvarne probleme i brige“ naroda, oni pokazuju duboko nerazumijevanje
načina na koji predstavnička demokratija zaista funkcioniše.
Proces demokratskog predstavljanja nije samo mehanička
reprodukcija objektivno datih interesa i identiteta. Interesi i identiteti se
formiraju dinamički, u procesu kojim političari nude usluge političkog
zastupanja, a glasači na to reaguju. Trump je, na primjer, očigledno uspio da
navede neke Amerikance da sebe ugledaju kao pripadnike nečega što bi se moglo
opisati kao identitetski pokret bijelaca. Ali taj identitet i način na koji
ljudi koji ga prihvataju definišu svoje interese – su nestabilni i podložni
brzim promjenama.
Predstava o nezaustavljivom populističkom „talasu“ bila je
zabluda od samog početka. Farage nije jedini zaslužan za rezultat referenduma o
izlasku Britanije iz EU. Za uspjeh mu je bila potrebna pomoć etabliranih
konzervativaca kao što su Boris Johnson i Michale Gove (obojica su sada članovi
postizbornog kabineta premijerke Therese May). Isto tako, Trump nije izabran
kao kandidat svenarodnog pokreta nezadovoljne bijele radničke klase; on je prije
svega bio kandidat jedne etablirane partije i imao je podršku njenih
najistaknutijih predstavnika kao što su Rudy Giuliani i Newt Gingrich.
Zapravo, najvažnija pouka Trumpove pobjede je otkriće o tome
koliko je partijski podijeljena današnja američka politika: 90% deklarisanih
republikanaca glasalo je za Trumpa. Opcija glasanja za demokratskog kandidata
njima je očito bila neprihvatljiva, iako su mnogi bili nezadovoljni kandidatom
svoje partije. Desničarski populistički pokret još nikada nije osvojio vlast u
zapadnoj Evropi ili Sjevernoj Americi bez saradnje i podrške etabliranih
konzervativnih elita.
Oni koji tvrde da je rezultatima izbora u Holandiji i
Francuskoj oglašen prelazak u „doba post-populizma“ očigledno ne uočavaju
razliku između populizma kao polaganja prava na moralni monopol na
predstavljanje biračkog tijela, s jedne, i državnih politika – na primjer
ograničavanja imigracije – koje populisti promovišu u okviru svoje
diskriminatorne identitetske politike, s druge strane. Na primjer Wilders, koji
svakako jeste populista, na izborima u martu je prošao je slabije nego što se
očekivalo. Ali njegov glavni protivkandidat, premijer Mark Rutte, predstavnik
desnog centra, usvojio je retoriku sličnu Wildersovoj i poručivao je
imigrantima da mogu da napuste zemlju ako odbiju da se ponašaju „normalno“.
Rutte nije postao populista – on ne tvrdi da je jedini
legitimni predstavnik autentičnog holandskog naroda. Ali čitava politička
kultura se pomjerila udesno, iako birači nisu dali propisno demokratsko
odobrenje za takvo pomjeranje. Izgleda da populisti pobjeđuju čak i kada
formalno gube, jer konzervativci prepisuju njihove recepte.
O kakvoj dinamici je riječ moglo se vidjeti na primjeru posljednjih
izbora u Britaniji. Theresa May je raspisala prijevremene izbore u trenutku
kada su ispitivanja javnog mnijenja pokazivala da konzervativci vode sa
razlikom od 20 odsto, računajući da može eliminisati Farageov UKIP tako što će
ga kopirati. U tome je uspjela, ali usput je udaljila brojne glasače trumpovskom
retorikom i izjavama da je posljednji trenutak da se Britanci ujedine pod
njenom „jakom i stabilnom“ vladom.
Kao što ističe Daniel Ziblatt sa Harvarda, za konsolidaciju
demokratija u Evropi oduvijek je bilo presudno ponašanje konzervativnih elita.
U periodu između dva svjetska rata, kada su se konzervativci opredijelili za
saradnju sa autoritarnim i fašističkim partijama, demokratija je nestala. Poslije
Drugog svjetskog rata, odlučili su da se drže pravila demokratske igre čak i
onda kada to nije išlo u prilog njihovim konzervativnim interesima.
Naravno, naše doba se ne može porediti s međuratnim periodom
u 20. vijeku i današnji populisti nisu fašisti. Ali tada naučene lekcije ne
gube na značaju: sudbina demokratije zavisi od stavova etabliranih elita isto
koliko od izazova koje joj upućuju nezadovoljni autsajderi. Oni koji sarađuju
sa populistima – ili preuzimaju njihove ideje – moraju se pozvati na
odgovornost.
(TBT, Project Syndicate)