KOLUMNA
U Evropi je liberalizam postao blisko povezan s
globalizacijom, monetarizmom i gubitkom nacionalnog suvereniteta u korist
međunarodnih institucija
Piše: Janusz Bugajski, thebosniatimes.ba
Termini “liberalna” i “neliberalna”
demokracija postali su stalne tačke u našem političkom vokabularu. No umjesto
da prosvijetle i obogate naše razumijevanje sadašnje politike, fraze su
poslužile kao pomoć protivnicima demokratije koji se prikrivaju kao demokrati.
Dvije su negativne posljedice pokušaja da se demokratski sistemi
ideološki određuju “liberalnima” ili nekim drugim epitetima. Prvo,
zamućuje koncept liberalizma i miješa ga sa specifičnim ideologijama ili
politikama – bilo europskim laissez faire liberalizmom ili
ljevičarsko-socijalnim američkim liberalizmom. I drugo, omogućava različitim
nedemokratskim snagama da tvrde da su oni također demokrati koji samo određuju
vlastitu verziju demokracije.
U svojoj originalnoj inkarnaciji iz 19. stoljeća liberalizam
je bio gotovo sinonim za demokraciju i bio je u oštroj opoziciji svim oblicima
tiranije. U nastajućim liberalnim sustavima volja naroda bila je predstavljana
kroz nadmetanje stranaka na redovitim izborima unutar ustavnog i zakonskog
okvira. No vremena su se promijenila od doba kad su cvale zapadne demokracije i
liberalizam je dobio različite nove konotacije. U SAD-u termin nosi teško breme
jer se povezuje s ljevičarskim krilom Demokratske stranke. Povezan je s
izrazitom intervencijom vlade u ekonomiju, distributivnom ekonomijom, širokim
sustavom socijalne zaštite i podrškom za individualne spolne slobode. U Evropi
je liberalizam postao blisko povezan s globalizacijom, monetarizmom i gubitkom
nacionalnog suvereniteta u korist međunarodnih institucija.
Kao rezultat ovih promjena definicije, antiliberali su
postali ponosni na termin “neliberalna demokracija” ili čak
“antiliberalna demokracija”. Zapravo, što ih se snažnije napada kao
“neliberale”, to postaju osioniji. Neki neliberali preferiraju još
veću posebnost pa se definiraju kao “konzervativni demokrati” ili
“patriotski demokrati” u oštroj suprotstavljenosti “liberalnim
demokratima”. Iako su većina konzervativaca i patriota demokrati i poštuju
Ustav i vladavinu prava, neki populistički političari nastoje ograničiti
političku i ideološku konkurenciju te tako iskićuju krinku onoga što se čini
demokratskom alternativom. U recentnom primjeru institucije EU optužile su
mađarsku i poljsku vladu zbog različitih restriktivnih mjera, poput uplitanja u
pravosudni sustav i opstrukcije medija. Ali, umjesto da naglase da je
podrivanje sustava provjere i uravnoteženja nedemokratsko, previše analitičara
je istaknulo da je “neliberalno”. Ljevičarska “politička
korektnost” također je pridonijela jačanju protudemokratskih populista.
Radikalni populisti hrabre javni bijes protiv onoga što se opisuje kao
uskraćivanje slobode izričaja u čemu ljevičarski ili liberalni establishment
ograničava javni rječnik. Trumpova kampanja poigravala se takvim percepcijama
kako bi stekla podršku među konzervativnim i biračima radničke klase tijekom
predsjedničkih izbora. Međutim, osuda “političke korektnosti” pomaže
rasistima i ksenofobima da tvrde kako antidemokratski liberalizam ne bi trebao
njihove predrasude stavljati izvan zakona. Dodatni je izvor konfuzije i
konflikta, posebno u SAD-u, etiketa “progresivnosti” koju je
prihvatio ljevičarski sektor Demokratske stranke. Ne samo da je takva
samodefinicija arogantna i odbacuje druge političke pozicije – smatrajući da je
u suprotnosti sa svima drugima koji su “regresivni” – ona je okaljana
jer su je koristili komunisti tokom hladnog rata.
Etiketa “progresivnosti” služi podjeli društva i
supstancijalno pomaže radikalnim desničarskim populistima koji se predstavljaju
kao tradicionalisti i konzervativci. Svaka kvalifikacija pojma
“demokracija” također omogućava iskrenim autokratima da se
predstavljaju kao demokrati. Najprimjereniji je dokaz “upravljana
demokracija” Vladimira Putina, termin koji se pojavio nedugo nakon što je
Putin došao na vlast 2000. godine kako bi prikrio njegovu redukciju
demokratskog razvitka.
Moskva ima dugu tradiciju prisvajanja i izobličavanja
zapadnih koncepata. Jedan od najozloglašenijih primjera je teza o
“narodnoj demokratiji”, termin primijenjen za satelite sovjetskog
bloka. Sistem vlasti u tim zemljama nije bio ni demokratski, niti ga je
određivao narod, nego “progresivna” komunistička elita koju je
postavljao Kremlj. Trenutna prijetnja evropskoj demokratiji dolazi od populističkih
radikala. Nažalost, njemački ministar financija Wolfgang Schäuble i drugi
dužnosnici naivno im pomažu tvrdeći da bi EU trebala ojačati svoju ulogu čuvara
“liberalnog svjetskog poretka” jer je SAD prihvatio
“skeptičan” stav prema toj ulozi. Oni se nenamjerno izlažu optužbama
da nameću poseban svjetonazor i političke recepte evropskim nacijama radije
nego da brane temelje demokracije. Putin redovito uskače u liberalne i
globalističke rasprave bilo napadajući Washington zbog njegovih jasnih pokušaja
da stvori “jednopolarni” svijet, bilo grdeći Bruxelles zbog nametanja
nepopularnog liberalizma. Moskovska je poruka da su “liberalne demokratije”
samo jedna varijanta demokracije i da će Rusija braniti alternative suprotne
američkoj ili europskoj globalizaciji. No, ruska “suverena demokratija”
pokazuje se kroz ograničenu političku opoziciju, susretljiv parlament,
kontrolirane medije i policijsku represiju protiv prosvjednika. U doba
ideološke konfuzije i terminološke simplifikacije bilo kakva definicijska
kvalifikacija demokracije mora se tretirati s ozbiljnom sumnjom i skepsom.
Prije svega, izvorni demokrati moraju izbjegavati da ih se uvuče u semantički
košmar gdje se gotovo bilo koji sustav može predstavljati kao demokratija i
steći valjanost unatoč svom omalovažavanju temeljnih demokratskih principa.
(TBT, Washington Mail)