KOLUMNA
Zločini su počinjeni u sklopu udruženog zločinačkog
poduhvata i u mreži zločina tadašnjih snaga bosanskih Srba i Republike Srbije,
koji su dijelili zajednički cilj pravljenja teritorija Velike Srbije
Piše: Anida Ključanin,thebosniatimes.ba
Oduvijek su se, kako bi se ljudima moglo lakše upravljati, stvarala
i izmišljala božanstva, religije i mitovi. I dok su danas monoteističke
religije sastavni dio života skoro svih društava, dio običaja i prakse,
nesporna je činjenica da su u ime mnogih religija, iako sve u svojoj biti
pripovijedaju mir, počinjeni različiti zločini. Ljudima je lakše upravljati i
„natjerati“ ih da čine dobro, ali i loše, kada je tu strah od nečeg višeg,
imaginarnog, nedokučivog.
Mit Gazimestana
Mnogi ratovi su vođeni u ime religija. Rat – agresija na
teritoriju Bosne i Hercegovine u periodu 1992 -1995 nije bio religijski rat
niti rat počinjen iz mržnje; bila je to politički smišljena strategija
pripajanja dijela tuđeg teritorija metodom činjenja ratnih zločina i čišćenja
teritorija od pripadnika drugih etničkih skupina. Ipak, na terenu se susreću i
religijski elementi i elementi mržnje (u prilogu čemu govori sama brutalnost i sveprisutni
sadizam u načinu izvršenja mnogih zločina).
Ulaziti u psihologiju tadašnjeg (ali i sadašnjeg društva
kako su mnogi od tadašnjih aktera i dalje na životu) nije poželjno jer neće
dati odgovore na pitanje koja i sama kriminologija kao nauka od svog postanka
traži: da li su akteri tih nedjela rođeni kao takvi ili su takvima, uslijed
djelovanja različitih socioloških faktora postali; da li je potrebno postojanje
određenih bioloških faktora koji bi pogodovali nastanku zločinca ili je tu puka
indoktrinacija u pitanju? Da li su u pojedinima uvijek čučali zločinački umovi
i čekali pravo vrijeme (a pogodnije vrijeme od rata kada su skoro sve norme i
zakoni derogirani i kada se zna da u pravilu ne postoji metod pozivanja na
odgovornost, ne postoji) ili je to plod višegodišnjeg pa i višestoljetnog
„ispiranja mozga“, ubrizgavanja ideje o potrebi borbe protiv neprijatelja,
produkt mitova, a čemu pogoduje visok stepen nepismenosti stanovništva ili
kombinacija svega navedenog?
Mit o Kosovskoj bitki jedan je od onih mitova koji je
odigrao svoju ulogu u ratu u Bosni i Hercegovini, čak 600 godina poslije. Na dan
28. juna, Srpska pravoslavna crkva obilježava Vidovdan, praznik posvećen Kosovskom
boju. Dan je to međutim za koji se, ukoliko se osvrnemo nazad, veže nekoliko
značajnih historijskih događanja a svi u svojoj sadržini imaju borbu protiv
neprijatelja, okupatora i borbu za srpstvo, odnosno dan je to, kako su i jučer
(28. juna 2017. godine) izvijestili neki srbijanski mediji, posvećen knezu
Lazaru i boju na Kosovu, događaju od kojeg je „borba za oslobođenje zemlje od
Turaka ukorenjena je u srpsku tradiciju“. Tako je Gavrilo Princip atentat na
austrijskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i trudnu Sofiju izvršio
upravo na ovaj dan – 28. juna 1914. godine; Slobodan Milošević je 28. juna
1989. godine, na 600. godišnjicu ove bitke, na Gazimestanu održao ostrašćeni
nacionalistički govor, događaj koji mnogi historičari označavaju početkom rata,
a kom prilikom se proglasio „vođom svih Srba“ i pozvao u nove bitke; u okviru
ovih novih bitki mnogi zločini su počinjeni uoči ili na dan Vidovdana, kom
prilikom su počinioci isticali da to čine upravo iz tog razloga. Tako u ovom
periodu 1992. godine u brojnim logorima dolazi do likvidacije logoraša, a u
istom cilju likvidacije civila vršene su i „na terenu“. „Živa lomača“ u
Višegradu, ona u naselju Bikavac, zločin
je počinjen uoči Vidovdana, na dan 27. juna 1992. godine kada su živi spaljeni
civili (među njima starci, žene i djeca) prethodno zatočeni u jednu od kuća
naselju (sličan zločin u Višegradu počinjen je 14. juna 1992. godine u
Pionirskoj ulici kada su na isti način, spaljivanjem, likvidirani civili). O
ovim zločinima javnost je upoznata i žrtvama ovih živih lomača odaje se dužna
počast (barem sa strane kojoj su pripadale žrtve, dok počinitelji i većina onih
u čije ime je zločin počinjen nastavljaju sa nijekanjem i prigodnim neznanjem).
Međutim, postoji još jedna lomača o kojoj javnost Bosne i Hercegovine malo zna:
riječ je o živoj lomači počinjenoj na isti dan 27./28. juni 1992., na Vidovan, u
Sanskom Mostu, selo Kljevci. Zašto su počinioci na dva različita kraja Bosne i
Hercegovine izabrali ni manje ni više nego spaljivanje kao način okončanja
života dojučerašnjih komšija koji su najednom poprimili mitska obilježja
neprijatelja Turaka koje treba istrijebiti, da li je to zbog toga spaljivanja
moštiju Svetog Save, 1594. godine od strane Otomanske vlasti (kao vida
kažnjavanja jedne od pobuna srpskog naroda protiv tadašnje vlasti) ili nečeg
drugog, nije poznato. Ipak, na Vidovdan 1992. godine gorile su dvije lomače.
Vidovdan 1992. u selu Kljevci
27. juna 1992. godine, u zoru, naoružani Srbi mještani sela
Kljevci, na čelu sa Karanović Željkom, naređuju komšijama bošnjačke
nacionalnosti da napuste domove, nakon čega razdvajaju žene i djecu od
muškaraca, te muškarcima naređuju da s njima krenu na navodno ispitivanje. 20 muškaraca, starosti od 15 do 75 godina,
biva sprovedeno do kuće udaljene 2 kilometra od sela, gdje ih zadržavaju uz
napomenu da čekaju naređenje od komande. Cijeli 27. juni provode u iščekivanju
presude: Karanović Željko se vraća poslijepodne 28. juna; sudbina prisutnih
bošnjačkih muškaraca je već zapečaćena ali im se ne saopštava – držat će ih se
u neznanju do posljednjeg trenutka. U međuvremenu ih posjećuje i Vlado Vrkeš,
predsjednik SDS Sanski Most, govoreći im da se ne plaše i da je u pitanju samo
rutinska provjera, te da će biti razmijenjeni za Srbe iz Istočne Bosne. Predvečer
Karanović Željko i BALAĆ NIKOLA sprovode Bošnjake, u koloni od po dvojica, na
mjesto egzekucije. Pridružuju im se i braća ĐUKIĆ Jovana MIĆO i RADE. Bivaju
odvedeni na lokalitet Hrustovo – Kasapnica, mjesto koje će poslije postati
njihovom masovnom grobnicom istoimenog naziva. Dolaze pred kuću, gdje je sve
već spremno: kuća je prazna sa izuzetkom šporeta na kom se kuha bijela masa i
čaršafa sa sijenom. Naređuju im da uđu; mlađe muškarce utjeruju unutra, dok
stariji ostaju ispred kuće pokušavajući ubijediti komšije koliko je besmisleno
ono što će upravo počiniti. Milosti nema. Odmah po ulasku u kuću, biva bačena
bomba nakon čega je uslijedila jaka eksplozija. Ovom prilikom dva muškarca
uspijevaju iskočiti kroz prozor (Fatić Besim, jedini preživjeli svjedok ovog
zločina koji će se sakriti u dolini par metara od zločina i gledati ono što će
uslijediti, i Kenjar Muharem koji će nastaviti bježati, međutim kasnije biti uhvaćen,
poslije čega je posljednji put viđen u Policijskoj stanici Sanski Most nakon
čega mu se gubi svaki trag). Nakon bacanja bombe, preostale preživjele
istjeruju iz kuće: „Ruke u vis!“ „Stanite uz zid kuće“. Uslijedila je rafalna
paljba u neprekidnom trajanju od 2-3 minute, a potom tišina i jecaji – pucnji i nakon toga samo tišina. Nakon likvidacije,
egzekutori unose leševe u kuću koju potom pale. U mrkloj noći čulo se samo
pucketanje vatre a plamen se mogao vidjeti izdaleka; kuća sa tijelima ubijenih
gorila je cijelu noć.
28. juna 1992. godine ubijeni su:
Alibabić (Husein) Sahid (rođen 1928.); Jamaković (Derviš) Vahid
(1936.); Kalabić (Safet) Tehvid (1975.); Kenjar (Safet) Asim (1953); Kenjar
(Huso) Dževad (1961); Kenjar (Huso) Nedžad (1973); Kenjar (Hase) Hasan (1938);
Kenjar (Hasan) Hasan (1944.); Kenjar (Hasan) Husein (1975); Kenjar (Meho)
Husein (1918); Kenjar (Hasan) Ilijaz (1958); Kenjar (Smajo) Irfan (1976);
Kenjar (Safet) Mehmed (1958); Kenjar (Safet) Midhat (1962); Kenjar (Nazif)
Muhamed (1931); Kenjar (Husein) Muhamed (1968); Zukić (Ismet) Izet (1971); Zukić (Rifet) Senad (1969).
Poslije završetka rata pronalaze njihove skeletne ostatke:
od svakog od njih ostat će samo mala hrpa ugljenisanih kostiju.
Njihovi direktni egzekturi su: KARANOVIĆ ŽELJKO sin Dušana, BALAĆ
NIKOLA, ĐUKIĆ (Jovana) MIĆO i Đukić (Jovana) RADE; svi iz Kljevaca. Zločin je
počinjen sa znanjem i uz odobrenje komande u Kljevcima kojom je komandovao MIJATOVIĆ
MILORAD, te okupatorske vlasti tadašnje Srpske opštine Sanski Most – na čelu sa
Vladom Vrkešom i Nedeljkom Rašulom (načelnikom opštine u to vrijeme). Zločin je
počinjen u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata i u mreži zločina tadašnjih
snaga bosanskih Srba i Republike Srbije, koji su dijelili zajednički cilj
pravljenja teritorija Velike Srbije, uklanjanjem drugih etničkih skupina svim
raspoloživim sredstvima. Puki egzekutori, u ovom slučaju Karanović, Balać i
braća Đukić bili su dio tog plana, ali u vidu usijanih glava koji su prethodno
pomno smišljene planove sprovodili u djelo.
Pomenuti zločinci, kao i brojni drugi koji danas sasvim
normalno žive među nama, oni koji su odrastali uz mitove o Kosovskom boju i
potrebi osvete za zločine počinjene nad Srbima u prethodnim ratovima, a koji su
se „preko noći“ okrenuli protiv komšija vidjevši u njima najednom Turke koje
treba trijebiti, dokaz su da je prethodno društvo, kao i ovo danas, bolesno. Kada
bi se danas načinilo kvalitetno istraživanje, sigurno je da bi se došlo do
saznanja da je broj oboljelih od PTSP-a i drugih oblika poremećaja, drastičan;
unazad najmanje 3 generacije, pa i one rođene nakon ovog perioda, nose teret minulog
rata. Društvo (cjelokupno; bosanskohercegovačko) nije zacijelilo na pravilan
način: mnogi oni koji su zarad vlastitih interesa, proteklih 20 godina oporavak
od ovakvog jednog događaja sveli na projekte i trodnevne konferencije po
planinama i 25 kilometra obale našeg mora, imali su i imaju svoj danak u tome.
Na stručan način nije se pristupilo niti naučnom izučavanju ovog problema niti
žrtvama, njihovim porodicama i njihovom ozdravljenju, niti pomirenju
cjelokupnog društva, niti kažnjavanju odgovornih (u konkretnom slučaju, za
zločin počinjen u Kasapnici niko nije odgovarao a od direktnih egzekutora u
životu je danas samo Đukić Rade). Umjesto toga nacionalistička retorika i
patetika preuzele su primat. Zahvaljujući inim „stručnjacima“ i „borcima“ koji su
djelovali i nastavljaju djelovanje u takvom pravcu, zlo u Bosni i Hercegovini
niti u regiji, nije pobijeđeno; ono miruje dok ovce smještene u torove prigodne
boje, spremno čekaju kada će, indoktrinirani pričama i mitovima, braniti
„svoje“ od „njihovog“, da li će to biti odbrana srpstva i spaljivanje za
Vidovdan ili odbrana bošnjaštva ili hrvatstva kao osveta za ove zločine, manje
je bitno. Zbog neadekvatnog pristupa danas ovoj tematici, pandorina kutija će neminovno
biti otvorena, zlo još jednom pušteno da hara 4-5 godina, a potom će se,
ponovno, nekih 40-50 godina prepustiti podij nadriljekarima koji će nas
liječiti, učiti suživotu i toleranciji, dok oni u čije ime se budemo borili,
„naši“, budu uživali u plodovima mukotrpnog rada – jer navesti ljudska bića da
druga bića, uz prigodnu zamjenu uloga s vremena na vrijeme, pale, sakate,
siluju, zatvaraju i ubijaju svakih 50 godina, nije nimalo lak posao.
(TBT)