KOLUMNA
Pristanak zloglasne tužiteljice Edine
Rešidović da radi za „krvave“ pare Hasana Čengića, jednog od najmoćnijih
bošnjačkih tajkuna, uz blagoslov zeta Alije Behmena, tada lijeve ruke Zlatka
Lagumdžije, zakvašena je komunističko-fundamentalistička bošnjačka ideologija
od koje Sarajevo bazdi na furdu!
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Guardianov kolumnist Wadah Khanfar napisao
je da je pokušaj gašenja Al Jazeere ustvari pokušaj gušenja Bliskog istoka i ubijanja
posljednje nade za njegovom stabilnom, demokratskom budućnošću.
„Al Jazeeru, gdje sam radio kao generalni
direktor od 2006. do 2011. godine, nikada nisu voljeli lideri takozvanog
slobodnog svijeta. Njene urede su američke snage u dva navrata bombardirale,
jednom tokom rata u Afganistanu, drugi put tokom rata u Iraku“, ustvrdio je
Khanfar.
Zbog njih Sarajevo bazdi na furdu!
Tokom agresije na Iraa George Bush i Tony
Blair su se navodno porječkali oko toga
da li treba bombardirati sjedište ove medijske kuće u Dohi.
No, najčešći napadi na Al Jazeeru dolaze
od autoritarnih arapskih režima. Uredi Al Jazeere se zatvaraju, novinari hapse
i pritvaraju na osnovu izmišljenih optužbi, a njen signal se blokira.
Možete ili voljeti ili mrziti Al Jazeeru,
ali ne možete negirati da je promijenila izgled medijske scene u arapskom
svijetu.
Zato se zahtjev da se ugasi Al Jazeera može
tumačiti i kao kazna zbog uloge mreže u Arapskom proljeću. Države predvođene
Saudijskom Arabijom, koje su podržavale kontrarevoluciju, osjećale bi se
sigurnijim bez ove televizije.
Njihova greška je što ne uspijevaju
shvatiti da nisu mladi ljudi zbog Al Jazeere demonstrirali za slobodu i
demokratiju na ulicama Tunisa i Kaira.
Njeno izvještavanje je otvorilo umove
generacija mladih arapskih ljudi. Pokazalo im je kako su njihovi glasovi bitni
i dalo im je slobodu i nadu. Po prvi put, kroz Al Jazeeru, ta generacija se
osjetila povezanom sa ostatkom svijeta. Ti mladi ljudi, otvorenih umova i bez
sektaških podjela, bili su srce Arapskog proljeća koje je najsjajniji trenutak
nedavne arapske historije.
Zahtjevi za gašenje mreže, da se ugasi
njeno svjetlo, nisu ništa drugo nego objava rata budućnosti ove regije. Ovo je
smrtno ozbiljna borba. Prastari režim apsolutnih monarha i vojnih diktatora
pruža posljednji otpor silama demokratije i slobode, predvođenih generacijom
koja je odbacila okove korumpiranih, klijentističkih režima.
Zamislite arapski svijet bez Al Jazeere. To
bi bilo tamnije, mnogo tmurnije i, iznad svega, mnogo tiše mjesto.
Naprijed navedene citate nisam stavljao u
znake navoda jer se u poptpunsoti slažem s njima i podržavam ih.
Samo bih ukazao na opće poznatu stvar da je
za Al Jezeeru iz Dohe važilo nepisano pravilo da uopće ne tretira politiku
Katara. Ovo ističen je mislim da je za Al Jezeru iz Sarajeva važilo pravilo da
se „ne miješa u svoj posao“ i da je njeno samo da emitira program kao pledoaye
za dokolicu mnogim besposlenim građanima i građankama. Zato gledaoci „naše“ Al
Jazeere teško mogu povjerovati Guardianovom kolumnisti u razloge i motive
saudijskih zahtjeva za gašenjem Al Jazeere. Naprosto njegovi opisi ne odgovaraju dojmu i predožbi televizije koju oni gledaju. Balkanci gledaju jednu
p(l)išanu televiziju koju niko nema razloga gasiti, a kamo li bombardirati. Zašto bi neka velesila
prekidala jedan od stotine emitiranih dokumentaraca i serijala iz političke
povijesti, kulture i civilizacije? To je dio najprepoznatljivijeg programa
„naše“ Al Jazeere. Dapače, što bi rekao Adil Kulenović, nekadašnji voditelj,
urednik i vlasnik NTV99, a danas uposlenik „naše“ Al Jazeere. Kada bi se u
bosanskim mladim srcima desio bunt ravan onom kakav su pokazali arapski mladići
i djevojke, „naša“ Al Jezeera bi bila
jedna od „ikona“ mržnje prema kojoj bi mladi iskalili svoj bijes jer
simbolizira sve ono što mladi preziru.
Ogromna većina gledatelja ni ne sluti ko su ljudi koji stoje iza „naše“ Al Jazeere i o
kakvim se drvensuzima radi.
Ako bi se ipak našla neka, makar bila i
skrivena kamera, pa se zarotirala jednim švenkom objetivom okrenutim unutra i
snimila dokumentarac o ljudima koji su stvrorili i vode ovaj regionalni
medijski gigant, sa elementarno poštenim i objektivnim pristupom, mnogima bi se
ogadio imidž televizije kao i sam program.
Kao što je poznato projekat instaliranja Al
Jazeera Balkans realizirala je mreža ljudi koje je okupio Hasan Čengić tokom
rata kroz humanitarnu organizaciju TWRA. Sama činjenica da po zakonu pravo na
većinsko vlasništvo nad medijima u BiH ne može imati strani državljanin, pa ni
strana država, Čengić ili grupa ljudi iz nejgove mreže morala bi imati
većinsko vlasništvo, bar 51 posto u odnosu na Al Jezeru iz Dohe.
Prokjetom su rukovodili izravno Faris
Nanić, bivši direktor zagrabačkog ogranka TWRA i Fahira Fejzić, supruga Hasana
Čengića. Operacionalizaciju u smislu kupovine frenkvecije od NTV99 do
registracije firme izvršili su malezijski ratni studenti Edhem Fočo i Amer Bukvić kao Čengićevi stipendisti.
Vlasnik NTV 99 bio je Adil Kulenović. Ova televizija, kao i sam vlasnik, imali
su imidiž posljednjeg bastiona komunističkog agiptropa. Zbog toga je bila
omražena i slabo gledana te je i u poslovnom smislu imala enormno velike
dugove. Al Jazeera je (ot)kupila, fenkvenciju i dugove. Do ove transakcije došlo
je zahvaljujući Aliji Behmenu, intimusu Adila Kulenovića, inače tadašnjem
SDP-ovom premijeru Vlade FBiH. Kulenović nije bio jedini vlasnik televizije
koja je nastala na ratnim donacijama u ime podrške opstanku multikulturalnog
duha Sarajeva, pa se grupa (su)vlasnika bila pobunila i bila tužila Kulenovića
za prevaru. Ništa to nije „pilo vode“ kad je (sve)moćna advokatica, a nekada
zloglasna tužiteljica Edina Rešidović, inače svastika Alije Behmena, uzela
slučaj u svoje ruke. Ovo je u ideološkom smislu bio najgroteskniji transfer
obavljen u Sarajevu nakon rata. Naime,
Rešidović je bila tužiteljica Čengiću na Procesu ‘83 kada je ovaj bio osuđen na
deset godina zatvora. Pristanak zloglasne tužiteljice da radi za „krvave“ pare jednog
od najmoćnijih bošnjačkih tajkuna, uz blagoslov zeta Alije Behmena, tada lijeve
ruke Zlatka Lagumdžije, jer desna mu je bio Damir Hadžić, zakvašena je komunističko-fundamentalistička
bošnjačka ideologija od koje Sarajevo bazdi na furdu!
P(l)išana televizija
Čengić je na čelo menadžmenta Al jazeere postavio dvojicu svojih šegrta Edhema Foču i Tarika Đođića, dok je izbor
dvojice novinara/urednika pripao Farisu Naniću i Fahiri Fejzić. Zahvaljujući
njihovoj infantilnoj percepciji i intelektualnom kompleksu prema komunističkim
novinarima sreća je snašla Gorana Milića i Fahrudina Đapu. Koliko god su bizarne biografije ovog
četveroprega one su se izvrsno nadopunile. Kako je Fočo kao nesvršeni student u
Maleziji, zbog jedne nemile afere, morao napustiti tu zemlju preselio se u
Ameriku, a potom u Emirate. Navodno se bavio prodajom riže, ali činjenica da je
bio u „privremenom braku“ sa mnogo starijom gospođom koja je radila za TWRA,
odnosno vlasnika ove agencije Fatiha El Haseneina, jasno ukazuje da je bio
pripadnik Čengićeve mreže u TWRA. Svoj podanički odnos prema Čengiću pokazat će
kad se oženio sa Nađom Lutvikadić, bližom Čengićevom rodicom. Đorđić je tokom
rata vodio također jednu od Čengićevih firmi koje je imao u Istanbulu zbog čega
je imao i sudske afere. To što Đorđić nije završio iza rešeteka samo je jedan
od primjera moći i utjeacaja Čengićeve mreže i na sudsko-tužilačke instance.
Zbog toga je njima dvojici Čengić povjerio finansije.
Goran Milić kao zvijezda i voditelj
beogradskog „Dnevnika“, potom Yutela, bio je završio novinarsku karijeru u
Zagrebu „neshvaćen“ i navodno stoga „odbaćen“ od Tuđmanovog režima. Iz tako
depresivnog stanja i mizernog tretmana kakav je imao u Zagrebu bio se odao
porocima alkoholu i kocki. Sa prestnakom rata bio je dobio šansu kada ga je
međunarodna zajednica postavila za urednika novopokrenute televizije OBN. Nije se
dugo zadržao na toj funkciji jer evropljani nisu bili tako izdašni kao Arapi.
Ali, umjesto na poker aparatu Milićev dobitak života vrtio se na sarajevskom
ruletu. Prihvativši uredničku poziciju na Al Jazeeri Milić je posato najplačeniji
novina u povijesti balkanskih medija!
Đapo je pripadnik posljednje generacije
mladih novinara stasalih ispod komunističkog šinjela. Kao takav primjećen je od
strane Adila Zulfikarpašića izvikanog bošnjačkog bogataša i tajkuna koji ga
(pre)uzima iz redakcije Dana da bi mu ovaj uređivao propali magazin Bosanski
pogledi. Tako će Đapo držeći se Adil-begu za skute završiti kao njegov(o) „Kuče
u ćakšire“ i iz izbjeglištva pisato pogane feljtone protiv Alije Izetbegovića.
Ka dezerter i odbačen od sviju Đapo se skrasio u Zagrebu gdje upoznaje i svog
budućeg suradnika Milića. Đapo se rehabiitirao dolaskom u redakciju Ljiljan
gdje ga Brdar Mensur šalje na hadž i vrbuje u Čengićevu mrežu. Ideološki
proćišćen uživao je novinarski respekt reisa Cerića, pa i Bakira Izetbegovića
kome je bio postao i osobni savjetnik. Međutim, Đapo je vrlo dorbo procijenio
ko da je Čengić jači na bošnjačkom nacionalnom kantaru od Izetbegovića. Zato je napustio Izetbegovićev kabinet i
preselio se u BBI Centar, novu „Ćabu zelenih termiata“, gdje je smješten stio
Al jazera Balkans.
U cijeloj priči su nebitni, i ostat će kao
takvi i u buduće, ma šta se dešavala u Arapskom zaljevu, Fočo, Nanić, Đođić,
Milić, Đapo itd. Bitan je samo Hasan Čengić! A kako sada stvari stoje, nakon
što je izgubio i bankrotirao sa investicijom „Bosmal(ki)“, te morao podnijeti
osatvku na mjesto predsjednika Sabora IZ-e, slijedeći njegov gubitak bit će Al
Jazeera Balkans!
Ono za čim treba žaliti su milioni, valjda
40 miliona godišnje je trošila Al Jazeera, koji su se mogli dati za
stipendiranje studenata i to isključivo za studij na Zapadu, da bi izbjegli kako
privatne faklutet Ibrahima Jusfranića Bime, tako i države, poput FPN na kojem
predaje Čengićeva supruga; danas bismo imali bar četrdeset mladih bosanskih
lavova koji bi mogli voditi državu, a komo li jednu p(l)išanu televiziju!!!
(TBT)