KOLUMNA
U stvarnosti, ova svađa ima male ili nikakve veze sa borbom
protiv terorizma
Piše: Marwan Bishara, thebosniatimes.ba
Nedavne izjave i objave na Twitteru američkog predsjednika
Donalda Trumpa u vezi Bliskog istoka podjednako su zaintrigirale američke
prijatelje i neprijatelje jer sadrže prijetnje daljnjom eskalacijom regionalnih
sukoba.
Prošle godine je rekao da će „tražiti harmoniju“ na Bliskom
istoku kao glavnokomandujući u SAD-u.
Međutim, nakon njegove prve posjete ovoj regiji tenzije su
počele rasti, pogotovo u Zaljevu. Sada Trumpova česta promjena mišljenja
prijeti stabilnosti na ovom području, na kojem se nalazi oko 50 posto svjetskih
energetskih zaliha.
S jedne strane, nakon što je SAD dugo tvrdio da Saudijska
Arabija mrzi Ameriku i da stoji iza napada od 11. septembra, američki
predsjednik sada ovu kraljevinu vidi kao kolijevku regionalne sigurnosti i
umjerenosti, najboljeg prijatelja i najprečeg saveznika Amerike u „ratu protiv
terorizma“.
S druge strane, manje od dvije sedmice nakon što je u svom
govoru u Rijadu nazvao Katar „ključnim strateškim partnerom“, hvaleći se kako
mu je prodao „prekrasno“ američko oružje, Trump je odjednom počeo pričati
protiv Katara, optuživši Dohu da podržava terorizam.
Da bi konfuzija bila veća, Trump je potom ponudio da
posreduje između Saudijske Arabije i Katara i zatražio je od svog državnog
sekretara da smiri situaciju i pozove na uzdržanost, što je ovaj uradio uz puno
takta u pažljivo sročenoj javnoj izjavi.
Ali nije prošlo ni sat vremena od toga, a Trump je optužio
Katar za historijsku podršku terorizmu visokog nivoa i narušio mu
vanjskopolitički establišment u tom procesu.
Sve ovo povlači za osobom pitanje: Zašto? Zašto dramatični
zaokret prema Saudijskoj Arabiji i konfuzija prema Kataru? I koje su
implikacije za regiju?
Zagonetna vanjska politika
Neki su za najnoviju promjenu stava administracije okrivili
konstantnu vanjskopolitičku konfuziju u Trumpovoj Bijeloj kući. Drugi su uočili
saučesništvo između predsjednika i državnog sekretara, sugerišući da
primjenjuju taktiku „dobar policajac-loš policajac“ sa Katarom.
U Kataru su, kao u zaljevskoj Ženevi, održani brojni mirovni
pregovori među raznim sukobljenim stranama, bilo da se radi o Palestincima,
Libancima, Sudancima, Afganistancima, Libijcima ili drugima.
Što se Trumpa tiče, on tvrdi da je zauzeo stav protiv Katara
nakon sastanaka u regiji, gdje su mu šefovi bliskoistočnih država rekli da
Katar podržava terorizam.
Ali šta su Saudijci, Emiraćani, Egipćani i Bahreinci mogli
reći što CIA, State Department ili Pentagon nisu već znali ili mogli podijeliti
s predsjednikom prije njegovog optimističnog sastanka sa katarskim emirom
Tamimom bin Hamadom Al Thanijem?
Katar, ipak, ima investicije u SAD-u vrijedne 30 milijardi
dolara i izdvaja se kao država u kojoj je najveća američka vojna baza na
Bliskom istoku, iz koje polazi veći dio „rata protiv terorizma“ u Siriji, Iraku
i Afganistanu. Osim toga, većina lažnih optužbi protiv Katara je ili
argumentovano nepouzdana, izmišljena ili sasvim lažna.
Primjera radi, Četvorka optužuje Katar da podržava talibane
jer je otvorio ured za afganistanske pobunjenike, a zapravo je to uradio na
zahtjev američke administracije kako bi posredovao u mirovnim pregovorima.
Katar je također optužen da podržava neke od antirežimskih
grupa u Siriji, ali to radi i značajan broj njegovih partnera u Zaljevu.
Štaviše, general Joseph Vogel, šef Centralne komande američke vojske napisao je
da je Katar „ključni i odlučujući“ saveznik koji bi mogao mnogo pomoći da se
sklopi održiv sporazum u Siriji.
Političko prisustvo Hamasa u Dohi još je jedna na listi
pritužbi. Ali, odobrivši Hamasu političko prisustvo u svojoj prijestolnici,
Katar je imao ublažavajući efekat na ovaj palestinski pokret otpora. Možda je
značajno prisjetiti se da je Hamas pobijedio na posljednjim parlamentarnim
izborima u Palestini, čije je održavanje omogućila Bushova administracija prije
deset godina.
Ko je od vas bez grijeha…
Američki državni sekretar Rex Tillerson s pravom je tvrdio
da Katar ima „historiju podržavanja grupa koje su u spektru političkog izraza
od aktivizma do nasilja“. Ali ko to ne radi na Bliskom istoku? I Washington ima
isti dosje, i to podug i opširan. Osim tog, nije grijeh podržavati one koji
traže slobodu od okupacije i ugnjetavanja.
Isto važi za optužbe da Katar „cilja izvan svoje
kategorije“, posebno kada to radi u diplomatskoj ravni, u oblastima kao što su
mediji, filantropija i sport. Zar i sićušni UAE i Izrael isto tako ne ciljaju
previsoko na najkontroverznije načine?
A tu je i moja omiljena optužba da Katar „ima i jare i pare“
jer po svoj prilici i finansira Al Jazeeru i osigurava platforme za osobe i
grupe neprijateljske prema SAD-u i Izraelu, dok istovremeno na svom tlu ima
najveću američku vojnu bazu u regiji. Pod pretpostavkom da je to realan
problem, ja kažem: „Ko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.“
Meni se čini da države tradicionalno tako postupaju. Neki to
nazivaju državništvom ili činom balansiranja. Drugi kažu da je to pragmatizam
ili oportunizam. Ali sasvim sigurno nije ništa neobično u međunarodnim odnosima,
posebno kada je riječ o manjim državama koje pokušavaju opstati u teškim
vremenima.
Osim tog, koja od država uključenih u cijelu ovu zbrku ne
pokušava „imati i jare i pare“? Je li to možda Egipat, koji je osudio Hamas i
otvorio indirektni kanal ovoj palestinskoj grupi u Gazi? Emiraćani, koji
optužuju Katar da se miješa u poslove drugih država, a vojno intervenišu u
Libiji, Jemenu i drugim državama? Jesu li to možda Saudijci, koji pričaju o
regionalnoj stabilnosti dok vode nepromišljeni rat u Jemenu? Ili možda SAD koji
podržava Tursku, svoju NATO saveznicu dok istovremeno naoružava njenog
unutrašnjeg neprijatelja PKK-a?
Kako se bilo šta od ovog može uopće porediti sa onim što
Katar radi?
Nema sumnje, Katar je napravio nekoliko grešaka na početku Arapskog
proljeća, ali izgleda i da je izvukao pouku iz ranijih grešaka, posebno iz
ideje da diplomatija nadilazi rat, i da su posredovanje, otvorenost i reforma
najsigurnija i najbolja rješenja u regiji koja postaje sve komplikovanija.
Uzimajući u obzir njegovu sklonost da cijeni novac iznad
principa i svega ostalog, jasno je da su američkog predsjednika ‘potplatili’
njegovi saudijski domaćini tokom posjete ovoj državi.
I Katar opet radi ono u čemu je najbolji. U Kataru su, kao u
zaljevskoj Ženevi, održani brojni mirovni pregovori među raznim sukobljenim
stranama, bilo da se radi o Palestincima, Libancima, Sudancima, Afganistancima,
Libijcima ili drugima; sigurno više nego u bilo kojoj drugoj državi u regiji. I
kakav god utjecaj da ima nad tzv. ekstremističkim grupama, iskoristio ga je da
razriješi, a ne razbukta sukob.
Avaj, izgleda da su neki od agresivnijih katarskih susjeda
zaključili suprotno nakon svojih avantura u Jemenu, kao i u Libiji i Siriji.
Nakon decenija destruktivnih ratova, oni sada zagovaraju otvorenu konfrontaciju
sa Teheranom.
Katar je, bez sumnje, dugo bio na strani Saudijske Arabije u
protivljenju iranskim sektaškim politikama u regiji, posebno u Iraku i Siriji.
Ali kao većina arapskih i zapadnih nacija, Katar se protivi otvorenom obračunu
sa Iranom u Zaljevu, i odbija ideju o promjeni režima tamo – posebno kada se
uzme u obzir činjenica da Iranci i dalje podržavaju umjerene vlade koje su
često u sukobu sa iranskim ekstremistima i više se brinu za izgradnju vlastite
države nego za prevlast u regiji.
Američki predsjednik je ipak dozvolio Rijadu da poduzme
drakonske mjere protiv Katara čak i nakon što je postalo jasno da su im razlozi
lažni, te da posljedice, namjerne ili ne, vode ka ozbiljnoj eskalaciji i
nestabilnosti u regiji.
Dakle, ako nije zbog ponašanja Katara, zbog čega je onda
izbila kriza i zašto ju je Trump rasplamsao?
Potplaćen, prevaren ili saučesnik?
Postoji jedna stvar koju Trump može zamjerati Kataru, a to
je činjenica da, za razliku od Emiraćana i Saudijaca, koji su uložili u njegovu
imovinu i dali mu velikodušne koncesije, Katar nije dao Trumpu poslovne
podsticaje koji bi mu omogućili da proširi svoj brend u ovoj državi.
Ali takva banalna stvar ne bi zaista mogla biti razlog da
američki predsjednik bude protiv Katara, zar ne? I da se zna, Trump se u toku
svoje kampanje jeste hvalio da voli Saudijce jer su kupili stanove u njegovim
tornjevima u vrijednosti od 40 miliona dolara.
Uzimajući u obzir njegovu sklonost da cijeni novac iznad
principa i svega ostalog, jasno je je da su američkog predsjednika „potplatili“
njegovi saudijski domaćini tokom posjete ovoj državi. Ponudili su Trumpovoj
administraciji stotine milijardi dolara unosnih ugovora o kupovini oružja i
obećali su mu investicije prije nego što su zatražili od svog gosta da ih
podrži protiv njihovog neprijatelja, Katara.
Zaista su Saudijci iskoristili Trumpov kratkovidi pristanak
da povjeri svoju kampanju protiv „islamskog terorizma“ vanjskim saradnicima
kako bi smjestili Kataru. Također su iskoristili ovu priliku da uklone bilo
koje i sve američke optužbe usmjerene prema kraljevstvu u američkom Kongresu i
medijima.
Ali moguće je i da Trump ima svoj plan koji ima veze sa
planovima Saudijaca i Emiraćana. Trump je donio stratešku odluku da promijeni
Obaminu politiku prema Bliskom istoku, pa njegova administracija podržava
Saudijsku Arabiju, Izrael, Egipat i UAE protiv sunitskog ekstremizma i iranskih
klerika.
To je značilo kreiranje pravih uslova za približavanje
između Izraela, UAE-a, Egipta i Saudijske Arabije; tzv. pristup „izvana prema
unutra“ razrješenju, ili prije rastapanju palestinskog pitanja. Činjenica da
ovim nastojanjima upravlja Trumpov neiskusni i radikalno cionistički zet Jared
Kushner, koji održava bliske odnose i sa izraelskim premijerom Benjaminom
Netanyahuom i saudijskim prestolonasljednikom Mohammedom bin Salmanom, sve
govori. Svjedoci smo „bezbožnog trojstva“ koje ide prema uništenju svake nade
za regionalnu stabilnost.
Još gore, umjesto da predvodi već poprilično katastrofalnu
regionalnu koaliciju protiv Irana, Trump je lijeno povjerio ovu novu strategiju
svojim nesmotrenim mlađim saradnicima. To je upravo ono što je njegov
prethodnik Barack Obama odbio. Obama nije dozvolio da ga uvuku u sitne svađe i
regionalne sukobe. On možda jeste bio slab po pitanju Sirije, ali bio je
dovoljno pametan da razdvoji američku strategiju od strategija svojih
regionalnih klijenata, Saudijske Arabije i Izraela.
Ukratko, Obama nije davao američku moć ovim bljutavim i
neiskusnim regionalnim igračima, što bi bilo iznimno opasno, ako ne i sasvim
ubojito po SAD.
To bi moglo objasniti zašto iskusni muškarci i žene u
američkom State Departmentu i Pentagonu nisu, poput predsjednika, potpuno
podržali Rijad i upozorili su da se ne pije piće iz Abu Dhabija.
Sekretar Tillerson je zaista bio „zbunjen“ iznenadnom
eskalacijom i preuzeo je inicijativu od Bijele kuće da izgrdi Saudijsku Arabiju
i UAE zbog odugovlačenja i neozbiljnog ponašanja kada je u pitanju
artikulisanje pritužbi i predstavljanje njihovih zahtjeva Kataru. On je također
doveo u pitanje motive krize, tvrdeći da su proizveli krizu sa Katarom kako bi
izravnali stare račune koji nemaju nikakve veze sa terorizmom ili sigurnošću.
Tillerson, koji je ranije bio generalni direktor ExxonMobila
i ima mnogo iskustva u zaljevskoj regiji, insistirao je da zahtjevi Katara
moraju biti „razumni i izvodivi“ kako bi brzo okončali ovu krizu i izbjegli
ugrožavanje većih američkih interesa.
Zanimljivo je dodati da je, budući da je Tillerson javno
prekorio Saudijsku Arabiju i UAE zbog odugovlačenja, predsjednik Trump (do
sada) šutio i dozvolio je svojim kvalifikovanijim vanjskopolitičkim
stručnjacima da se bave krizom oprezno i zrelo.
Bijela kuća je naizgled ponovo sasvim promijenila stav
prošle sedmice, izjavivši kako je zaljevska kriza „porodični problem“, a ne
međunarodna kriza zbog podrške terorizmu.
Čekajte malo! Porodična svađa? Stvarno?! Šta je onda sa
optužbama protiv Katara zbog „historijskog nivoa podrške terorizmu“ i davanja
zelenog svjetla liderima u Saudijskoj Arabiji i Emiratima da se ponašaju
nesmotreno? Da li je zaista moguće klasifikovati ovu krizu kao „porodični
problem“ nakon što je Četvorka iskoristila Trumpovu budalaštinu da opkoli
Katar, podijeli GCC, i gurne regiju u krizu?
Apsurdni zahtjevi
Kada je konačno dostavljena lista zahtjeva Četvorke koje
Katar mora ispuniti kako bi se okončala kriza, ispostavilo se da ona nije ni
razumna ni izvodiva. Zaista, postoji opći konsenzus da zahtjevi na listi od 13
tačaka ni u kom slučaju nisu „odmjereni
i realistični“, da citiram britanskog ministra vanjskih poslova Borisa
Johnsona.
Način na koji je sročen ovaj dokument, njegov ton i
dalekosežna priroda pokazuju potpuno nepoznavanje međunarodnog prava i Povelje
UN-a. Tekst ističe neprikrivenu namjeru Saudijske Arabije i UAE-a da preuzmu
kontrolu nad suverenitetom i nezavisnom vanjskom politikom Katara.
Zahtjev koji sasvim zaudara na licemjerstvo, i, iskreno
glupost, je onaj koji poziva na hitno zatvaranje Al Jazeere.
Jasno je da su pretpostavke kao što je katarska podrška
ISIL-u ili Al-Kaidi neosnovane. Iako SAD insistira na dokazima za optužbe, u
ovom dokumentu nije bilo apsolutno ništa što bi podržalo ove apsurdne tvrdnje.
Četvorka traži da Katar reducira diplomatske odnose sa
Iranom iako je UAE vodeći partner Irana u GCC-u, a i druge članice GCC-a, Oman
i Kuvajt, njeguju snažnije diplomatske veze sa Teheranom nego Katar.
Oni su zahtijevali da Katar privede sve opozicione ličnosti
iz njihovih država, čime se krši međunarodni humanitarni zakon teda Katar
tretira Muslimansku braću kao terorističku organizaciju, a ne kao opozicionu
grupu, kako ih vidi većina ostatka svijeta. Katar, kao i većina zapadnih
nacija, odavno upozorava na opasnosti i implikacije generalizacija i
etiketiranja političkih opozicionih grupa oznakom „terorista“.
Četiri države također traže od Katara da zatvori skromnu
tursku vojnu bazu koja je u Kataru nešto više od dvije godine, bez obaveze da
zatvori američku bazu. Kako je ovo logičan zahtjev kada se uzme u obzir da se
francuska vojna baza nalazi u UAE-u, a u Bahreinu američka pomorska baza?
Ali zahtjev koji sasvim zaudara na licemjerstvo, i, iskreno
glupost, je onaj koji poziva na hitno zatvaranje Al Jazeere, njenih podružnica
i svih drugih medijskih podružnica koje direktno ili indirektno podržava Katar.
Ovi zahtjevi odražavaju netoleranciju Saudijske Arabije,
Emirata, Egipta i Bahreina prema različitim mišljenjima i slobodi medija. Ove
države pokušavaju utišati ugledne medije, a sami finansiraju i podržavaju
propagandne medije koji su poznati po govoru mržnje i sektaštvu.
Srećom, ovaj zahtjev su odbile i osudile ugledne medijske
organizacije, kao što su New York Times i Guardian, kao i međunarodne
organizacije za ljudska prava.
I na kraju, ali ne manje važno, zahtjev da Katar ispuni svih
13 uslova za 10 dana, i da pristane na mjesečne izvještaje o ispunjavanju,
ističe očiglednu činjenicu da Četvorka nije spremna da riješi krizu osim ako
Katar u potpunosti preda svoj suverenitet.
Oni neće stati dok ne izbrišu sve tragove Arapskog proljeća
i ideje koje su ovi ustanci dali Arapima, to jeste pravdu i slobodu govora.
Nakon svega ovog ne možete se ne zapitati: Zašto Četvorka
tako žarko želi da ugasi Al Jazeeru i nezavisnu vanjsku politiku Katara?
Još jedan veliki sukob u Zaljevu?
Kada je Tillerson konačno dao ocjenu liste zahtjeva prošli
vikend, rekao je da je neke zahtjeve teško ispuniti, a da drugi mogu poslužiti
kao baza za dugoročni dijalog. Ali to je samo diplomatski način da se kaže kako
zahtjevi nisu izvodivi, odmjereni ili realistični.
Sada Četvorka prijeti Kataru „razvodom“ ukoliko brzo i
potpuno ne ispuni njihove zahtjeve, što jasno pokazuje da ova kriza nije
jednostavna „porodična svađa“ ili raskol uzrokovan time što Katar navodno
podržava terorizam.
U stvarnosti, ova svađa ima male ili nikakve veze sa borbom
protiv terorizma. Ova četiri režima odgovorna su za smrt desetaka hiljada
ljudi, i drže desetke hiljada političkih zatvorenika. Oni neće stati dok ne
izbrišu sve tragove Arapskog proljeća i ideje koje su ovi ustanci dali Arapima,
to jeste pravdu i slobodu govora. Ovi snovi mogu „zaraziti“ narode Zaljeva i
ostatak arapskog svijeta.
Oni insistiraju na zatvaranju svih foruma koji daju glas
idejama Arapskog proljeća, uključujući Al Jazeeru, i na okončanju katarske
pomoći ili podrške bilo kome ili bilo kojoj grupi koja je preživjela
kontrarevoluciju u Egiptu i ostatku arapskog svijeta.
Nažalost, uprkos njihovoj tamnoj, represivnoj i
reakcionarnoj prirodi, ove mjere zapravo nadopunjavaju podršku Bijele kuće
arapskim „plaćenicima, diktatorima i moćnicima“ na račun njihovih naroda kako
bi unaprijedili Trumpov proizraelski, antiiranski i antiislamistički plan u
regiji.
Ukoliko američki i evropski vanjskopolitički establišment ne
spriječi Trumpa da poduzme dodatne nepromišljene korake, mogli bismo krenuti
prema još većem regionalnom haosu i konfliktu.
Ipak, negativne posljedice još jednog velikog sukoba u
Zaljevu jednako će pogoršati sigurnosnu situaciju i na Zapadu i u arapskom
svijetu. JEDNAKO.
(TBT, AJB)