INTERVIEW
U mladosti sam sasvim bio u krivu vjerujući da
je komunizam jedini način na koji Latinska Amerika može postati moderna i
prosperitetna. Moja je generacija bila duboko uvjerena u tu socijalističku
utopiju. To je bila golema greška.
FOTO: Llosa (REUTERS)
Dobrim dijelom emocionalno distanciranom ocu,
kojeg prvih deset godina uopće nije bilo u njegovu životu (razvodom braka
posramljena majčina obitelj lagala je dječaku da je umro), a kad se pojavio
sina je uglavnom kinjio, plašio i činio tjeskobnim, Vargas Llosa može zahvaliti
da se okuražio pisati. Jer “Grad i psi”, njegov prvijenac kojega su po Limi
1960-ih palili generali, ne bi nastao da ga otac nije, ne bi li, nadao se, od
literaturom zadojena mekušca napravio macho muškarca, poslao u – vojnu školu. Tamo
je Vargas Llosa, bijelac, odrastao u gornjoj srednjoj klasi, otkrio “pravi
Peru”, brutalnu zemlju sveprisutne diskriminacije, svu materijalnu bijedu,
nedaće cholosa oko njega, predrasude, nasilje, tamo je “dobio” materijal za
prvi roman. I baš je u vojnoj školi, više negoli ikada prije, utočište našao u
knjigama; čitao je puno, k’o na traci pisao ljubavna pisma za one koji to nisu
umjeli a imali su kome, takvi bi mu plaćali cigaretama. Cigarete je dobivao i
za erotske priče; tako motiviran čini prve korake u literaturu.
Ko zna što bi bilo da je, kao kandidat desnog
centra, zagovarajući neoliberalne reforme, neku vrstu andskog tačerizma, 1990.
postao predsjednikom Perua. Kako je jednom kazao prijatelj mu, kubanski pisac
Guillermo Cabrera Infante, “Peru bi dobio, literatura izgubila. A književnost
je vječnost, politika tek povijest.” Pitanje je, doduše, što bi tad Peru dobio
s Vargas Llosinom liberalnom doktrinom slobodnog tržišta, gdje je svako
uplitanje države proglašavano radikalnim etatizmom, makar gori od populista i
kriminalca Fujimorija, od kojeg je tad izgubio izbore, teško da je mogao biti.
Zanima li vas Vargas Llosin ekonomski
liberalizam, bolje rečeno ta priča o transformaciji nekad uvjerena ljevičara i
simpatizera kubanske revolucije u zagovaratelja liberalnog kapitalizma,
uvjerenog, kako piše i u autobiografiji, da je “zbunjujuća mješavina
socijalizma, nacionalizma i populizma upropastila Latinsku Ameriku”, polovicu u
nas neprevedene autobiografije “Riba u vodi” autor je potrošio na to da objasni,
pojednostavljeno rečeno, kako zadrugari, za razliku od veleposjednika, ne znaju
upravljati i kako zemlja, u rukama populista i neukih seljaka, bira
nerazvijenost, baš kao i da piše o tome zašto mu nije pošlo za rukom skupiti
glasove sirotinje za koju je tvrdio da ima recept kako ih izvući iz siromaštva.
Predvidljiva je, moguće i ponešto promašena,
vječita potreba za upoređivanjem Vargasa Llose i García Márqueza. Osim što su
stvarali u isto vrijeme, neke godine proveli prijateljujući oko literature i
politike, sasvim su različiti autori, moguće i ljudi. García Márquez u
Stockholm je 1982. doputovao u zgužvanoj liquiliqui, odijelu latinoameričkih
seljaka; onih nekoliko laureatskih minuta za govornicom iskoristio je da
podsjeti, među ostalim, i na europski kolonijalizam, progovori o bijedi i volji
za napretkom u Latinskoj Americi.
Osamnaest godina kasnije, Vargas Llosa Nobela
je primio u smokingu s pozornice pričajući o – samome sebi.
Iako i dalje fokusirano piše, posljednjih je
godina, nepravedno, možda i češće na stranicama žute štampe negoli u kulturnim
rubrikama. Onaj, moguće najpoznatiji neliterarni okršaj među književnicima u
20. st. do danas je ostao nerazjašnjen; ne zna se je li Vargas Llosa Garcíju
Márqueza na meksičkom trgu dohvatio šakom jer ga je zasmetala njegova
tvrdoglava zadojenost Castrom ili zato što je koketirao s tadašnjom mu ženom.
Istu tu Patriciju, rođakinju s kojom je proveo život, nedavno je, 2015., kratko
nakon zlatnog pira, ostavio ne bi li oženio Isabel Preysler, nekad udanu za
Julia Iglesiasa.
U Hrvatskoj će ove godine biti objavljena dva
romana Vargasa Llose. Jedan sasvim recentan, drugi iz ranije faze njegove
karijere. ”Cinco Esquinas”, koji će stići za Interliber, na španskom objavljen
2016., opisuje kako je Fujimorijeva diktatura koristila novinarstvo skandala i
žutu štampu kao moćno političko oružje ne bi li denuncirala, u moralnom pogledu
uništila ugled političkih neistomišljenika i protivnika. S druge strane,
pokazuje i kako novinarstvo, odjednom, postaje platforma za građansku odbranu i
oslobođenje društva.
S prvim danima jula iz štampe izlazi hrvatski
prijevod u opusu peruanskog književnika bitnog romana “Teta Julia i piskaralo”
(Maja Tančik, Vuković & Runjić), u njemu je dobro vidljiv autorov smisao za
humor, a inspiriran je, među ostalim, piščevim brakom iz mladosti, iz vremena
kad se kao 18-godišnjak oženio 14 godina starijom Bolivijkom, rođakinjom Juliom
Urquidi Illanes, koja ga je naposljetku zbog dijelova spomenutog romana dala i
sudski goniti.
Ima tačno četrdeset godina da je objavljeno
prvo izdanje “Tete Julije i piskarala”. Što vama danas, s vremenske distance,
znači taj roman?
– Taj sam roman napisao jer sam u glavi puno
godina čuvao sjećanje na čovjeka kojeg sam upoznao dok sam, u studentsko doba,
bio mladi novinar na radiopostaji u Peruu. Pisao je, radio romane, radio serije
koje su u to doba bile silno popularne širom Latinske Amerike. Pazite, to je
vrijeme prije televizije. Taj lik je bio posebna vrsta čovjeka. Ne samo da je
pisao sapunice, već je u njima glumio, a i režirao ih. Ono što mu se
naposljetku dogodilo bilo je u isti čas tragično i komično. U nekom trenutku,
jer je radio tako puno, počeo bi zaboravljati priče ili bi se te priče
pomiješale u njegovoj glavi. To su, jasno, otkrili slušatelji, zvali su radio.
Dakle, od te priče je počeo čitav roman. A
onda se na to nakalemila i moja lična priča, jer i ona je bila neka vrsta soap
opere pa se odlično uklopila, taj moj prvi brak i skandal koji je donio u moju
širu obitelj. Nisam pisac fantazija, realist sam, pa nisam bježao staviti i
soap opera priču iz realnog života u roman, makar to bila i moja vlastita.
Tako ste vi, tačno onako kako kaže Flaubert u
onoj njegovoj da je “literatura način života”, a pisac uvijek senzibiliziran
prepoznati priču u događajima oko sebe… tako ste vi, dijelom sebe,
prikupljali i bilježili taj “sirovi materijal” čak i u braku.
– Ne bih se vraćao na taj brak. Ali, svi su se
moji romani, više ili manje, rodili iz nečeg što mi se dogodilo ili se dogodilo
drugima oko mene. U memoriji ostanu slike, s vremenom jedna od tih slika,
malo-pomalo, preraste u opsesiju i postane sirovi materijal za roman. Ne znam
kad tačno i kako neko iskustvo, slika, “uspomena” postane toliko silno
persuazivna, gotovo pa opsesija pa da moram napisati roman oko nje. Nije to
samo s romanima, tako je i s kratkim pričama, dramama, esejima koje pišem.
Vodite li i dalje onaj život disciplinirana
pisca koji ujutro piše od kuće, a poslijepodne isti rukopis uređuje za stolom
kakve kafane ili u biblioteci?
– Da, pišem svaki dan, radim baš svaki dan. To
ne znači da i napredujem svaki dan, ali imam veliku potrebu raditi svaki dan,
jer kad to ne bih činio, imam osjećaj da bi “stabilnost” mojih priča bila
ugrožena. Da bi sve to kolabiralo i da bi mi onda bilo jako teško pohvatati
konce. Ono što je Flaubert rekao, a što ste i vi spomenuli, da je “bavljenje
književnošću način života”, to se tačno meni dogodilo. U toj se njegovoj
rečenici ogleda moj život. Jer, moj način postojanja jest da pišem. Moram
pisati svaki dan, to meni daje red, kontinuitet i na određeni način unosi mir u
moj život.
Što vam najteže pada u tom procesu stvaranja?
– Možda je to u neku ruku i dalje – nedostatak
samopouzdanja. To što pišem dugo, što sam objavio puno, dobio nagrade ne znači
da mi je pomoglo ojačati spisateljsko samopouzdanje. Kod mene je obrnuto – to
mi je pojačalo nesigurnost. Danas pišem s manje samopouzdanja negoli na
početku. Zato i radim puno, jer samo radeći puno mogu se boriti protiv tog
viška nesigurnosti koji dijelom dolazi od povećane samokritičnosti, a možda i
od viška ambicije.
Tri mjeseca smo dogovarali ovaj intervju, za
to ste vrijeme putovali po barem tri kontinenta. Zar i putujući pišete svaki
dan?
– Ako, naprimjer, ne mogu pisati jer putujem,
onda patim. Dobijem dojam da mi je život ometan, gotovo prekinut, da se odvija
na način na koji ne bi trebao. I zato, kad god mogu, moram raditi svaki dan.
Pisanje mi je veliko zadovoljstvo, način na koji ja uživam u životu.
Iako imam 81 godinu, i dalje sam silno
znatiželjna osoba, jednako zainteresiran za stvari koje ne znam i voljan učiti.
Pokušavam učiti svaki dan. To što sam kao pisac i dalje jako aktivan za mene
nije pritisak… Štaviše, to je bitan dio moje sreće u životu.
Kad se osvrnete unatrag, koje su najveće
greške što ste ih napravili? O nekima ste pisali vrlo ekstenzivno u autobiografiji
“Riba u vodi”.
– Ha-ha. Napravio sam ja puno grešaka. Ali,
mislim da bi to bilo bolje pitati moje neprijatelje, a njih je jako puno. Bili
bi sretni da vam podastru precizan i dug odgovor na to pitanje. U mladosti sam
sasvim bio u krivu vjerujući da je komunizam jedini način na koji Latinska
Amerika može postati moderna i prosperitetna. Golema greška. Moja je generacija
bila duboko uvjerena u tu socijalističku utopiju. Nismo vjerovali u demokratiju,
mislili smo da je revolucija ono što nam treba da prevladamo nerazvijenost,
siromaštvo, nepravdu. Tek poslije smo shvatili da je tip društva koji želimo
čak i više nepravedan nego društvo koje smo tada imali. Kako sam kasnije bolje
upoznavao demokratske kulture, educirao se, razmišljao, gledao oko sebe, tako
sam promijenio mišljenje. Svi radimo greške u životu. No, najgora je greška ne
učiti iz greške.
Kad će Martin Gerald objaviti vašu biografiju
i kako vam je bilo raditi s njim? Nakon one koju je objavio o Garcíji Márquezu,
ne sumnjam da će biti zanimljivo čitati i što piše o vama.
– Nemam pojma kad će završiti. Ali, iskreno se
nadam da će mu trebati još puno, puno godina. Ne radujem se toj knjizi. Ne
želim vidjeti tu biografiju. Gerald je vrlo ozbiljan istraživač i bojim se da
će u toj knjizi biti sasvim gadnih otkrića. (smijeh) Šalim se…
Mlađe generacije pisaca Latinske Amerike sve
manje zanima politika. Zašto?
– U moje je vrijeme bilo nezamislivo biti
pisac i biti potpuno nezainteresiran za politiku, vjerovatno zato što smo
živjeli pod diktaturama. Danas politiku vide kao nešto prljavo što ne bi trebao
miješati s umjetnošću. Takav stav sebi mogu priuštiti zato što demokratija i
ekonomska stabilnost jačaju.
Volite isticati da ste bili i ostali novinar.
I danas pišete kolumne. Koji intervju što ste ga vodili kao novinar posebno
pamtite? Onaj s Borgesom?
– Taj svakako pamtim. Nije to bio naš prvi
susret, upoznali smo se u Parizu 1960-ih gdje je on predavao književnost, radio
sam s njih više intervjua za francusku televiziju, ponekad bismo se viđali u
Peruu i drugdje po svijetu.
Jedan sam razgovor s njim radio u Buenos
Airesu, za peruansku televiziju. Mislim da mi je zamjerio neka pitanja, iako
sam zapravo bio jako pažljiv i obazriv. No, na koncu sam nemušto prokomentirao
kako sam iznenađen skromnošću kuće u kojoj živi, jer krov je tamo prokišnjavao,
a zidovi su bili u jako lošem stanju. Kasnije sam shvatio da sam ga time jako
uvrijedio, zapravo to mi je rekao Octavio Paz.
Da ste Latinoamerikanac, a ne samo Peruanac,
osvijestili ste, kao i mnogi vaši kolege latinoamerički umjetnici – u Parizu
1960-ih. Kako danas vidite sebe, gdje pripadate?
– Dok sam živio u Peruu, u mladosti, znao sam
vrlo malo o literaturi Čilea, Kolumbije, Ekvadora… U to je doba Latinska
Amerika bila neka vrsta arhipelaga, barem u smislu kulture, gotovo da i nije
bilo komunikacije između naših latinoameričkih zemalja.
Mnogi od nas morali su doći u Francusku,
sresti jedni druge da bi otkrili da je Latinska Amerika zajednica, da imamo
zajednički nazivnik, iste političke, ekonomske, socijalne, kulturne probleme. U
Parizu sam otkrio da iz susjednih mi zemalja stiže vrlo zanimljiva književnost.
Ja sam Latinoamerikanac i Peruanac, moj jezik
je španski, latinoamerički, preciznije peruanski, a jezik je za pisca
vjerojatno najvažniji signal identiteta. Ali, smatram sebe i Evropljaninom, ne
samo stoga što imam španski pasoš, uz peruanski, već zato što sam jako vezan uz
evropsku kulturu.
Imaju li Latinoamerikanci općenito osjećaj
zajedništva kakav ste vi i kolege umjetnici osvijestili 1960-ih godina u
Europi? Koliko je on snažan?
– Latinoamerikanizam kao zajednički nazivnik
silno je važan u kulturološkom smislu. Nacionalizmi su na tom kontinentu i
dalje snažni, njih brižljivo njeguju, jer političarima idu na ruku. No kad
uđete u sferu kulture toga nema, ili ga je puno manje. U kulturološkom smislu i
životu mislim da Ekvadorci, Kolumbijci, Peruanci i ostali razumiju da je
Latinska Amerika zajednica u kojoj je ono što nam je zajedničko daleko važnije
ono onoga po čemu se razlikujemo. Zajednički jezik je stvorio neku vrstu
bratstva među našim narodima. Među nama je puno više zajedničkih nazivnika
negoli razlika, a i te razlike nisu nacionalne, već unutar regija u svakoj
zemlji imate razlike, ponekad brojne, uglavnom kulturološke, od jezika pa
dalje…
Dvije su dominantne teme Latinske Amerike –
siromaštvo i nasilje. Puno je na svijetu mjesta jednako očajno siromašnih, ali
gotovo nigdje nije tako visoka stopa kriminala kao u nekima od zemalja Latinske
Amerike. Kako objašnjavate to sveprisutno nasilje? Konačno, baš ste vi u puno
svojih romana opisivali brutalnost i teror.
– Nasilje ima jaku tradiciju u Latinskoj
Americi. S druge strane, mi nemamo neku snažnu tradiciju koegzistencije
različitosti, a to je temeljni sastojak demokratske kulture. Mi pripadamo
objema kulturama – hispanskoj i prethispanskoj, prethispansku kulturu željeli
su sasvim uništiti, tad nam iz Evrope nisu donijeli toleranciju. I to je
proželo latinoameričku kulturu. Nemamo ni tradiciju poštivanja zakona. Ljudi u
Latinskoj Americi jako često misle da oni trebaju uzeti zakon u svoje ruke, a
ne držati se zakona.
U Evropu ste došli 1950-ih i barem pola života
otad naovamo proveli ovdje. Što bi Evropa mogla naučiti od Latinske Amerike?
– U Latinskoj je Americi vidljiva vitalnost i
entuzijazam za novim, a toga je u Europi, takvog stava i atmosfere, sve manje.
Otvorenost i sklonost mašti, fantaziji ono što je konačno puno pomoglo razvoju
latinoameričke literature, u Evropi to kopni, ta inklinacija životu, potrebi da
ste živi; kao da je toga danas u Evropi manje.
Što mislite o katalonskom pokretu za
nezavisnost?
– To je potpuno demagoška doktrina, sasvim anahrona.
U ovom je vremenu važna globalizacija, nestajanje granica, a ne njihovo ponovno
postavljanje, posebno u zemlji koja ima barem 500 godina zajedništva. Ne mislim
da će uspjeti. Španija će sačuvati cjelovitost, ostat će jedna zemlja s puno
različitih kultura, nacionalnosti i etniciteta, jer sve to može dobro
koegzistirati u demokratskom društvu kakvo špansko danas jest. Pokreti za
nezavisnost šire se poput bolesti. Pokreće ih nacionalizam, a nacionalizam je,
vidjeli smo, pokretao najbrutalnije ratove.
Prije dvije sedmice u Americi je, u želji da
upozori na 50 godina izraelske okupacije Zapadne obale i Gaze, izašla knjiga
“Kingdom of Olives and Ash”, u kojoj je objavljen i vaš esej, skupa s esejima
više svjetski poznatih autora. Lani ste boravili među Palestincima, što vas se
posebno dojmilo?
– Priče ljudi koji svaki dan pate zbog
izraelske okupacije, ta živa svjedočanstva. Nisam protiv Izraela, oduvijek
branim pravo Izraela na postojanje. Ali, jako je bitno da prijatelji Izraela, a
ja se osjećam jednim od njih, kritiziraju ono što je apsolutno pogrešno,
okupacijom i nasiljem prema Palestincima Izrael je postao kolonizatorska
zemlja. I zbog budućnosti Izraela je jako bitno boriti se protiv izraelske
okupacije palestinskog naroda.
(TBT, Jutarnji.hr)