KOLUMNA
Ne mora uopće biti tačna usporedba Sebije Izetbegović sa
Mirom Markovićem, ali to asocira i pokazuje da je politički ambijent u kojem
tavore Bošnjaci u odnosu na druge narode, davno prevaziđen čak i na Balkanu!
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Sve što smo čuli od Bakira Izetbegovića sa nekoliko tribina
koje je održao na stranačkim i (pred)iftarskim ramazanskim skupovima dovoljno
pokazuje da on ne namjerava ništa mijenjati u svojoj politici. On ostaje odan
svojoj demagogiji kako su on i njegova stranka do sada uradili mnogo za ovu
državu i ovaj narod, te da je i sada mnogo bolje stanje nego što se narodu
čini. Čak uporno ubjeđuje mase da se obistinjava njegovo obećanje o otvaranju
100 hiljada mjesta itd. Odaje ga samo „govor tijela“ jer djeluje umorno i
zabrinuto. Junači se samo na demagoškim parolama kako on i njegova stranka neće
dozvoliti nikakvo otcjepljenje niti daljnje podjele, a zainatio se da svom
koalicionom partneru Fahrudinu Radončiću neće dozvoliti da bude izabran za bošnjačkog
člana Predsjedništva BiH.
SDA nema alternativu?!
Prema ovakvim pogledima SDA bi trebala biti opet vodeća
politička „snaga“ u Bosni i Hercegovini i ako se to slučajno ne desi krivica će
se sigurno pripisati narodu. Ni to što beznađe i depresija metastazira baš kod
Bošnjaka i što njegova jalova politika frustrira naciju, kao da Izetbegovića
baš puno brine jer se uzda u dosadašnju spasonosnu krilaticu da za Bošnjake „SDA
nema alternativu“. Međutim, nekoliko je činilaca koji ukazuju da je upravo
ovako jalova Izetbegovićeva politika ohrabrila opoziciju koja svakim danom sve
jasnije i glasnije prijeti rušenjem režima. Također, opozicija se okrupnjava.
Sudeći po prijateljskim odnosima lidera SDP-a Nermina Nikšića i DF-a Željka
Komšića, koji se ogledaju kroz zajedničke javne nastupe, ujedinjenje ovih
stranaka je već gotova stvar. Vrlo je simpatično da je lider GS- a Reuf Bajrović
obznanio da je došlo do fuzije njegovog GS-a sa LDS-om čime su se stekli uvjeti
pristupu saveza evropskih lidera. Ovaj potez je vrlo pohvalan sa stanovišta
poboljšanja imidža Sarajeva i stoga će sigurno ova opcija imati punu podršku predstavnika
EU, pa i regiona.
Doda li se svemu ovome upornost koju iskazuju načelnici
općina okupljenih oko Nezavisne liste, kao i grupa odmetnutih parlamentaraca sa
Senadom Šepićem, više je nego jasno da se stvara vrlo ozbiljna alternativa
SDA-u.
Radončićev SBB se može izostaviti u ovoj analizi jer je još
uvijek formalno u koaliciji sa SDA-om, ali i za to što, zar nije ovo paradoks
svih paradoksa ?!, Izetbegović iskazuje najveći strah od ove stranke i njenog
lidera. Osim personalnih animoziteta koji traumatiziraju bošnjačku političku
scenu, za pretpostaviti je da se Izetbegović najviše boji činjenice što
Radončića favoriziraju lideri iz susjedstva. On to sve pojednostavljuje i
optužuje Radončića da šuruje sa Draganom Čovićem pa i Miloradom Dodikom.
Međutim, kako stvari sada stoje, ni Dodik ni Čović nisu ništa u boljoj poziciji
od samog Izetbegovića kad je u pitanju podrška iz susjedstva, a posebno
međunarodne zajednice. U vrlo ozbiljnim krugovima se procjenjuje da će Dodik
biti politički eliminiran u narednim izborima na način da će biti procesuiran –
i to ne zbog kriminala, već zbog provođenja nelegalnog referenduma! Čović i
njegov HDZ zaista nemaju alternativu u hrvatskom korpusu! Ali, ukoliko se
odstrani Dodik iz političkog života BiH, on će ostati „riba na suhom“. Uz to dokazi
za njegov kriminal koje je nevidljiva ruka sklonila kako ne bi bili predočeni
na sudu, ne mora značiti da su i uništeni. Naprotiv, ti dokazi su samo
sklonjeni i mogu se aktivirati svakog trenutka.
Geopolitičke turbulencije na Bliskom istoku, koje su eskalirale
krizom u Kataru, izravno se mogu odraziti i na vanjsku politiku Bakira
Izetbegovića kao bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, zato što se tu radi o
ideološko-sektaškom sukobu selefističko-saudijske i šiitsko-iranske
provenijencije. Strah od ovog sukoba u BiH bio je privremeno otklonjen tako što
su zapadne zemlje bile prepustile Turskoj, odnosno Erdoganovoj AK Partiji
uticaj na Balkan, a posebno na Bosnu i Hercegovinu. Odnosi Izetbegovića prema
Erdoganu bili su toliko poltronski da je njegova stranka (SDA) postala franšiza
AK Partije, na način kao što je Al Jazeera Balkans puka franšiza Al Jazeere
Arabic iz Dohe.
U ovom svjetlu se mogu posmatrati i problemi koji su iskrsli
u Rijasetu Islamske zajednice a koji su eskalirali kroz sukob predsjednika
Sabora IZ-e Hasana Čengića i reisa Husejna Kavazovića. Uskraćivanje vize
Čengiću od strane Saudijske Arabije samo je prva (prijeteća !) poruka saudijskog
režima da se Bošnjaci ne bi drznuli stati na stranu Katara, odnosno Irana.
Bakir nije Slobo, ali Seka sliči Miri
I za kraj, kao primjer zaostalosti Izetbegovićeve politike u
odnosu na region može se navesti izbor Ane Brnabić za primjerku Srbije. Ovo je
zaista senzacija i politički najrevolucionarniji potez postkomunistike ere na
Balkanu. Ne samo za to što je riječ o ženi, jer prije toga Kosovari su imali
predsjednicu Atifetu Jahjagu, a Hrvati i danas imaju predsjednicu Kolindu
Grabar-Kitarović, već stoga što se radi o gay osobi čije je porijeklo iz
Hrvatske. Nema toga ko je ostao ravnodušan i da nije iskazao respekt prema ovom
potezu Aleksandra Vučića. Tim prije jer se butum pravoslavni svijet, kako
Srbija tako i Rusija, proteklih godina zgražao na gay populaciju i javno ih
progonio.
Nema sumnje da Bakir Izetbegović u odnosu na Vučića tapka u
prošlom stoljeću. On još pokušava uskratiti pravo Bošnjacima koji nisu rođeni u
Bosni da se mogu kandidirati za člana Predsjedništva BiH, a njegova supruga ima
imidž Mire Marković, nekada najmoćnije žene na Balkanu. Ne mora uopće biti tačna usporedba Sebije
Izetbegović sa Mirom Marković, posebno se ni u kakvom kontekstu ne može
upoređivati Izetbegović sa Miloševićem, ali politički ambijent u kojem tavore
Bošnjaci u odnosu na druge narode, posebno u odnosu na Srbe i Hrvate, davno je
prevaziđen čak i na Balkanu!
Postojala ili ne politička alternativa, ovu i ovakvu
politiku Bošnjaci moraju mijenjati iz temelja. Inače će se dovijeka pisati
knjige „Zašto su muslimani zaostali a drugi napredovali“, kakvu sam krišom čitao
u svojoj mladosti od Šekiba Arslana!
Stoga sam svjesno na ovom portalu objavljivao kritičke
tekstove glede islamskog svijeta, kao i lidera islamskih zemalja, želeći na taj
način ukazati na „shvatanja koja moramo ispraviti“. Da, svjesno sam djelovao
suprotno od ideologa selefizma koji vrše islamizaciju Bošnjaka na osnovu knjige
identičnog naslova. Jer, prema tvrdnjama istraživača, najveći uspjeh
selefističkih daija/propovjednika u rušenju bosanskog nasljeđa tradicionalnog
islama zasniva se na stavovima da su Bošnjaci zbog svojih pogrešnih shvatanja
bili griješni i da ih je stoga Bog kaznio ratnim stradanjima.
Sjećam se hutbe Halila Mehtića koju je održao 1994. godine u
maloj džamiji na Jaliji u Zenici, gdje su klanjali predsjednici Sulejman
Demirel i Alija Izetbegović. Mehtić je imao iste poglede i krivio bošnjački
narod da trpe Božiju kaznu zbog izopačenosti u vrijeme komunizma. Na izlasku iz
džamije neko je prokomentirao da je sreća što predsjednik Demirel nije imao
prevodioca. Ne sjećam se, a zakleo bih se, da je taj neko bio sam Alija, jer
znam njegova shvatanja i poglede. Da navedem jednu angedotu, kojoj sam osvjedočio,
kad su rahmetli Alija i moj brat Džemaludin zapodjenuli raspravu o bošnjačkoj
hrabrosti. „Tako na nas gleda islamski svijet. Da smo najhrabriji narod na
svijetu“, prepričavao je Džemaludin svoje utiske sa nekog skupa u islamskom
svijetu. „Meni drago, Predsjedniče, srce mi ovoliko…“. „Šta ako stvarno jesmo takvi kakvi nas oni
vide?“ nasmijao se rahmetli Alija, pogledavši u mene kao da me pita da li se
slažem sa njegovim stavom. „Pokažemo se takvim Predsjedniče, kad bude ono
stani-pa'ni, zar ne?!“, prokomentirao sam.
(TBT)