KOLUMNA
Devedesetih godina bila je popularna šala:
‘Katar je mala država u Perzijskom zaljevu, a glavni grad joj je Al Jazeera’
Piše: Graham E. Fuller, thebosniatimes.ba
Mala zaljevska država Katar danas je pod
surovom opsadom gotovo svih na Bliskom istoku, i predstavljaju je kao državu
koja „podržava terorizam“. Amerika je pala na ovu priču. Šta se ovdje zaista
dešava?
Devedesetih godina prošlog stoljeća, bio je
popularan ovaj vic: “Katar je mala država u Perzijskom zaljevu, a glavni grad
joj je Al Jazeera“.
Iz ovog vica se, na neki način, i danas
puno može zaključiti. Upravo je pojavljivanje novog satelitskog kanala Al
Jazeere 1996. godine, dovelo stvarni glavni grad Katara Dohu, na čelo političke
svijesti na Bliskom istoku; taj događaj je zauvijek promijenio arapske medije.
Al Jazeera je uništila dosadne i ukočene državne medije širom regije. Zapanjila
je, privukla i pridobila arapske gledatelje pomoću zanimljivih, slobodno
vođenih programa u kojima je obrađivan širok spektar tema koje su nekada bile
tabu, a sada su se prikazivale na televiziji, što je bilo šokantno. Gledatelji
su bili prikovani za svoje ekrane zbog novog fenomena uzbudljive profesionalne
televizije u arapskom svijetu i to na arapskom jeziku. Ovaj kanal je donio usijane
debate uživo i novi pogled na teme o kojima su svi razmišljali: islam,
islamizam, demokratija, arapski nacionalizam, prava žena, sloboda govora,
zapadnjačko radikalno razmišljanje, zapadnjački imperijalizam, patnja
Palestinaca, i izvještavanje o zapadnjačkim ratovima koji se vode u arapskom
svijetu. Na Al Jazeeri su čak povremeno gostovali izraelski analitičari,
komentarišući važna pitanja. Al Jazeera je sponzorisala iznimno popularne
programe s pitanjima gledalaca uživo, na kojima su popularni vjerski stručnjaci
dijelili praktične savjete u vezi stvarnih problema u svakodnevnom životu i u
ljubavi.
Optužbe na račun Al Jazeere
Možda još značajnije je to što je Al
Jazeera poremetila ekskluzivni monopol na vijesti na arapskom na relaciji
BBC-Glas Amerike; sada su Arapi imali vijesti prezentovane iz perspektive
muslimanskog svijeta. Reakcija vođstva širom arapskog svijeta bila je
predvidivo apoplektična. Tradicionalni diktatorski režimi izgubili su kontrolu
nad svojim medijima zbog novog informativnog kanala iz Katara. Možda je najveća
čast Al Jazeeri bila to što ju je osudio doslovno svaki arapski režim. Izvan
Bliskog istoka, Washington je bio posebno ljut jer je Al
Jazeera detaljno izvještavala o američkim
ratovima u regiji, uključujući prikazivanje prizora pokolja i uništenja koje su
američki mediji ocijenili kao isuviše uznemirujuće za svoje građane. Urede Al
Jazeere je „greškom“ dvaput bombardovao SAD, prvo u Afganistanu, a onda u
Bagdadu.
Uistinu, Al Jazeera je mnogo kritizirala
američke politike, odražavajući široko rasprostranjeno mišljenje javnosti u
regiji. Zauzvrat su ovaj kanal optužili da je propagandni ured Muslimanske
braće – dobar dio prezentera imao je veze sa Braćom – iako nikad nisu
zagovarali nasilje. U isto vrijeme Al Jazeeru su optužili da promovira arapske
nacionalističke, sekularne, pa čak i marksističke poglede. Sve ove kritike
sadržavale su elemente istine, opet odražavajući raznolikost stanovišta i javnog
mnijenja u arapskom svijetu.
Al Jazeerino jedino nepisano pravilo je
bilo da ne izvještava o samom Kataru. Ovo zasigurno jeste oblik domaće cenzure,
ali to je malo kome od gledatelja smetalo kada je ostatak svijeta bio pokriven.
Fenomen Al Jazeere predstavlja značajan
kontekst za razumijevanje trenutnog i oštrog zvaničnog sukoba protiv Katara
koji su poveli mnogi arapski režimi – ali ne i arapski građani. Danas je
ušutkivanje Al Jazeere jedan od ključnih zahtjeva arapske koalicije protiv
Katara koju predvodi Saudijska Arabija.
Podrška katarske države Al Jazeeri je samo
jedan indikator odvažne nezavisnosti ove male zaljevske države. Osim tog,
obrnuto proporcionalan utjecaj Katara u odnosu na njegovu površinu moguć je i
zbog ogromnog bogatstva ove države: Katar dijeli ogromno gasno polje Južni Pars
sa Iranom – što znači da Katar ima treće po veličini rezerve prirodnog gasa na
svijetu.
Katarski diplomatski doseg također je veoma
raznolik, počevši sa Izraelom. Katar je održao brojne sastanke visokog nivoa sa
izraelskim zvaničnicima, a u Dohi je postojao izraelski trgovinski ured nekih
13 godina dok nije došlo do tenzija zbog izraelskog destruktivnog rata u Gazi
2008. Katar je radio na posredovanju između Izraela i izabrane vlade Hamasa u
Gazi, i velikodušno je trošio novac da popravi uslove života u Gazi. Katar
blisko sarađuje sa Hamasom – uspješnom političkom strankom kao i sa pokretom
otpora protiv Izraela.
Dosljedni dobri odnosi
Daleko važnija je činjenica da Katar
dosljedno održava dobre odnose sa Iranom – dijelom zbog zajedničkog gasnog
polja. Pa ipak, Katarani nisu šiiti, oni slijede vehabijski islam, koji
predstavlja dominantnu sektu u Saudijskoj Arabiji. Ali katarska verzija
vehabizma je opuštenija – i dalje teološki stroga ali u praksi fleksibilnija,
otvorena za kina, djelimično miješanje spolova; žene voze automobile i natječu
se za lokalne političke pozicije, kršćanske crkve su otvorene, alkohol je
dostupan na nekim javnim mjestima, i moderne umjetničke galerije doprinose dinamičnom
javnom životu. U Kataru se nalazi više od dvanaest ispostava američkih
univerziteta koji su otvorili kampuse u Dohi – uključujući Georgetown, Carnegie
Mellon i Texas A&M. Sve je ovo u suprotnosti sa općom strogom kulturnom
pustinjom Rijada.
Pa ipak, iz saudijske perspektive
najozbiljnija greška Katara su dobri odnosi sa Iranom. Iako Katar nije
demokratija, kao monarhija politički je daleko slobodniji od Saudijske Arabije,
Bahreina ili UAE-a. (I Oman i Kuvajt su u pogledu politike slobodniji od Katara
i također održavaju dobre odnose sa Iranom. Nisu se pridružili saudijskom
savezu protiv Katara.)
I da upotpunimo ovu kontradiktornu sliku, u
Dohi se nalazi najveća američka vojna baza na Bliskom istoku u Al-‘Udaydu, dok
istovremeno održava dobre odnose sa Rusijom.
Zašto je Katar uključen u sve ove različite
diplomatske inicijative? Jedan od razloga je da postane poznat kao država –
zbog vitalnih egzistencijalnih razloga. Katar je mali poluotok koji se
nastavlja na Saudijsku Arabiju na Arabijskom poluotoku; fizički je njegova
sigurnosna situacija ugrožena. Rijad bi vjerovatno mogao u vojnom smislu
pregaziti ovu državu za dan. Zato je Katar riješen da uspostavi snažnu mrežu
međunarodnih veza, što ovoj državi omogućava da prikupi međunarodnu podršku
kako bi zaštitila svoju nezavisnost pred saudijskom dominacijom ili
ekspanzionizmom. Upravo sada Katar koristi te veze.
Ne bismo trebali zaboraviti da je Saudijska
Arabija regionalni hegemon na poluotoku. Dvaput je u dva stoljeća vidjela kako
vehabijske vjerske sile nadiru širom Zaljeva; mogla bi tražiti da uspostavi
stratešku kontrolu nad cijelim poluotokom kao dio vehabijske/saudijske
manifestne sudbine. Naravno, nije mudro javno izražavati takve strahove, ali
svijest o tome nije ništa manje stvarna.
Zaista, Katar nije jedina država koju muče
takvi strahovi. Bahrein je sada doslovno postao saudijska pokrajina, budući da
Rijad podržava njegovu represivnu sunitsku monarhiju koja pokušava ostati na
vlasti putem okrutnog ugnjetavanja većinske šiitske populacije. Čak i UAE –
koji začuđujuće podržava Rijad u ovoj katarskoj krizi – obično pokušava izbjeći
situacije u kojima pod pritiskom biva uvučen u saudijske regionalne sigurnosne
sheme koje predstavljaju prijetnju za sigurnost Emirata. Ipak, jedan od
Emirata, Dubai, održava tihe ali srdačne radne veze sa Iranom. A druge dvije
zaljevske države, Oman i Kuvajt, daleko su otvorenije nezavisne od saudijskog
pritiska.
Ovo su neki od brojnih razloga zbog kojih
je Rijad početkom mjeseca konačno objavio potpunu i kaznenu blokadu Katara,
zatvorivši kopnene, pomorske i zračne puteve u znak protivljenja neprihvatljivo
nezavisnim metodama Katara.
Surovi potez
Značajan broj drugih režima podržava
saudijsku koaliciju, uglavnom zato što su kupljeni: Egipat (koji svakako ne
voli Muslimansku braću), Libija, jemenska vlada u egzilu i drugi – svi dužni
Rijadu.
Surovost ovih poteza protiv Katara je
neuobičajena za Zaljev, ali odražava poteze ambicioznog i impulsivnog Muhammada
bin Salmana, sina saudijskog kralja. Saudijska mantra je naravno da za sve
regionalne probleme okrive Iran i šiizam. U stvarnosti, međutim, religija
gotovo da uopšte nema veze sa saudijsko-iranskim sukobom, dok geopolitika ima
velike veze s tim.
Ipak postoji i neka vrsta borbe oko islama.
Ne, ne radi se o šiitima naspram sunita. Katar je sunitska država, kao i
Saudijska Arabija. Kao i Hamas. Ali Katar u suštini doživljava Muslimansku
braću kao ključnog predstavnika budućnosti umjerenog političkog islama u
regiji. Zaista, Muslimanska braća su relativno moderan islamistički pokret. U
suštini je nenasilan, nije džihadistički, izbjegava sektaške podjele na sunite
i šiite, i prihvata principe demokratske politike i političkih stranaka; ima
modernistička i tradicionalistička krila. Pa ipak, ako čitate US MSM, teško da
ćete čuti išta od ovog jer Izrael ne voli Muslimansku braću.
Ima dosta realizma u katarskom stanovištu.
Pokreti u političkom islamu zapravo pokrivaju čitav spektar: diktatorski
naspram demokratskih, tradicionalistički naspram modernističkih tolerantni
naspram netolerantnih, nasilni naspram nenasilnih, pragmatični naspram
ideoloških. Oni su u stanju stalne evolucije u zavisnosti od lokalnih uslova.
Jedno je sigurno – politički islam neće uskoro nestati. Predugo je ukorijenjen
u muslimansku kulturu da ne bi imao utjecaja na političku misao. Ključno
pitanje je koje oblike će uzeti i koje će lekcije naučiti iz današnjeg svijeta.
Nažalost, zapadnjački liberalizam ima tek plitke korijene u muslimanskom
svijetu.
Katar je u suštini odabrao progresivni
islamizam u budućnosti regije. Zato je podržao pokret Muslimanska braća jer ih
vidi kao autentični, demokratski, u suštini nenasilan način da se uđe u
politički i izborni poredak. Katar je pokazao naklonost prema Arapskom proljeću
koje su Saudijska Arabija i UAE prezreli. Blago islamistička vlada AKP-a u
Turskoj dijeli slične simpatije prema Muslimanskoj braći. Oni su se nadali da
će, ako Assadov režim bude zbačen, Muslimanska braća, kao član sirijske
opozicije tokom dugih decenija, doći do izražaja. Pa ipak, daleko radikalniji i
nasilniji pokreti kao što su Al-Kaida i ISIL u vojnom smislu su došli do
izražaja u sirijskom haosu.
Nažalost, dosta država u regiji – Katar,
Saudijska Arabija, UAE i Turska između ostalih – su sve do jedne flertovale sa
pomoći ovim više nasilnim – i djelotvornijim – džihadističkim grupama kako bi
zbacile Assada s vlasti. Saudijska optužba da „Katar podržava terorizam“ u
osnovi je licemjerna; ova optužba se jednako odnosi na sve ove države,
ponajviše na samu Saudijsku Arabiju koja globalno sponzoriše iznimno
netolerantan islam. Podrška Katara (u suštini) nenasilnoj, demokratskijoj
Muslimanskoj braći ljuti diktatore koji strahuju da će ih uvođenje bilo koje
demokratske prakse koštati njihovih tronova. Egipat im se pridružuje u ovom
strahu.
Zanimljivo je da Iran također sa
simpatijama gleda na sunitsku Muslimansku braću kao relativno progresivnu
političku silu za promjenu u regiji.
Ujedinjeni Arapski Emirati skreću pažnju na
još jedno dugogodišnje teritorijalno pitanje ovdje: tri mala otoka u Zaljevu
sada u iranskom posjedu. Zapravo ovo je doslovno jedino teritorijalno pitanje
koje uključuje Iran bilo gdje. Kada su Britanci povukli svoje čete iz Zaljeva,
a prije nego što je nastao UAE, 1971. iranski šah je zaplijenio ova tri otoka
za Iran; danas UAE još tvrdi da polaže prava na te otoke. Bez obzira na
implikacije ovog slučaja, on ne sugeriše obrazac iranske teritorijalne
agresije, koja je doslovno bila nepoznata više od 200 godina.
Saudijska Arabija neće postići svoj cilj
uspostavljanja „bliskoistočnog NATO-a“ protiv Irana; neće čak uspjeti ni u
stvaranju trajnog regionalnog saveza. Ali implikacije ovog ishitrenog pokušaja
da se izolira i sruši Katar su ozbiljne sa brojnim eksternim posljedicama. Na
kraju će sve tri države vjerovatno odstupiti u sklopu nekog kompromisa koji će
im sačuvati obraz – kao što to obično biva u razmiricama u Zaljevu.
Ali niko ne treba misliti da drama u vezi
Katara predstavlja „borbu protiv terorizma“ ili „borbu protiv šiizma“. Ovdje je
na kocki samoočuvanje diktatorskih vladara. Međutim, izgleda da je i Washington
pao na saudijsko viđenje bliskoistočne politike. Katar nekako vidi drugačiju
budućnost za Zaljev – možda i malo prosvjetljeniju.
SAD-u bi odgovaralo da ostane neutralan u
ovoj kompleksnoj borbi koju je uglavnom isprovocirala Saudijska Arabija svojim
pokazivanjem snage. Washington isto tako ne bi trebao dozvoliti da Katar bude
potčinjen. Slamanje Katara je veoma loš i nazadan instrument kojim se provodi
upitna igra zastrašivanja Irana.
(TBT, grahamefuller.com)