KOLUMNA
Na kakav god otpor Mohammed bin Salman nailazi danas, zasad
mu uspijeva ostvarivanje ciljeva. Tu je i zabrinutost da se sve dešava prebrzo
i odjednom.
Piše: Kim Ghattas, thebosniatimes.ba
Suparništvo između Saudijske Arabije i Irana proždire Bliski
istok preko posredničkih ratova od Jemena do Sirija – i sada u diplomatskoj krizi
s Katarom. Ali njihova borba je također jedan od narativa, rat riječima koji je
dobacio do obala SAD-a i koji bijesni u glavnom gradu nacije.
Nedavni niz fotografija Donalda Trumpa u Riyadu – obasutog
saudijskiom luksuzom, s rukama na svijetlećem globusu – i radosnih Iranaca na
ulicama Teherana koji slave ponovni izbor predsjednika Hassana Rouhanija
izazvao je pravu eksploziju reakcija na Twitteru i osvrta koji su kroz nekoliko
dana branili ili napadali Irance i Saudijce.
Kao odgovor na proslavu rezultata iranskih izbora na
Twitteru Ali Shibabi – nekadašnji saudijski bankar koji je nedavno osnovao
fondaciju Arabija u Washington DC-u – je uzvratio: „Iran je imao revoluciju,
ubio stotine hiljada svojih ljudi, ‘izbore’ na pozicije koje nemaju nikakvih
ovlasti dok vlada Vrhovni vođa.“
Reagirajući na fotografije Trumpa kako pored saudijskog
kralja Salmana uz ples maše njegovim mačem, kolumnistica Washington Posta Anne
Applebaum opisala je scenu kao „perverzni muški“ ritual, a Amy Hawthorne iz
oganizacije Projekt demokratije na Bliskom istoku je napisala na Twitteru:
„Lično, slike sa proslave izbora u Iranu danas smatram atraktivnijim od muških,
kraljevskih scena iz Saudijske Arabije.“
Naravno, dosta je toga što se u objema zemljama može
kritizirati. Ali posmatrači situacije u Zaljevu iz Washingtona su utaboreni na
svojim pozicijama, s malo prostora za sumnje – odslikavajući duboku
podijeljenost u samoj regiji.
Spin se u SAD-u također provodi i na suptilnije načine. Kada
su u Washingtonu organizirane izložbe i događaji vezani za veličanstvenu
iransku umjetnost i film, na primjer, prijatelji koji su uglavnom naklonjeni
arapskim zaljevskim zemljama požalili su mi se da je to tek propaganda kojom
Iranci popravljaju svoju reputaciju u SAD-u. Ili kada se iranski ministar
vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif više puta nađe u New York Times,
uključujući i odmah nakon Trumpove posjete Saudijskoj Arabiji, saudijski
prijatelji i diplomate vide medijsku pristranost, a tu je otvaranje ka Iranu
bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame i njegova primijetna netrpljetivost
prema Saudijcima.
Kao odgovor na to, Saudijci su u SAD počeli obasipati svojim
novcem, zvaničnicima, umjetnošću i stručnjacima. U posljendjih nekoliko
mjeseci, Washington je bio domaćin nekoliko događaja – od razgovora o kulturi
sa saudijskom kustosicom Mona Khazindar, prvom ženom na čelu arapskog svjetskog
instituta u Pariz, do jednodnevne konferencije „Transformacija Saudijske
Arabije“ na kojoj je predstavljen društveni i ekonomski razvoj u Kraljevini, a
pod pokroviteljstvom Instituta arapskih zaljevskih zemalja u Washingtonu.
Rasprava o tome ko bi bbio bolji američki saveznik,
Saudijska Arabija ili Iran, uglavnom se fokusira na to koja je zemlja u boljoj
poziciji da predvodi borbu protiv ekstremizma. Zarif nikada ne propušta priliku
podsjetiti svijet da su 15 od 19 napadača 9/11 bili Saudijci. Iranska
revolucionarna garda (IRGC) je čak optužila Saudijsku Arabiju za dvostruke
napade u Teheranu prošle sedmice. Saudijci, za to vrijeme, ne oklijevaju
istaknuti iransku podršku šiitskim milicijama u Iraku i oružanim grupama poput Hezbollaha,
pa čak i bombardiranje baze američke mornarice u Beirutu 1983.
Saudijska poruka ima odjeka među američkim političarima.
Jedan pregovarač nuklearnog sporazuma kazao mi je da je kad se god našao u
istoj prostoriji sa nasmijanim i prefinjenim Zarifom, zamislio bi, negdje u
ćošku, opasnog Qassema Soleimanija, predvodnika jedinice Quds IRGC-a, koji
upravlja šiitskim milicijama u Iraku i Siriji – kao podsjetnik na sramotnu
ulogu Irana u regiji.
Saudijci su također jako posvećeni njegovanju vlastite reputacije.
Njihov je cilj razdvojiti poimanje vehabizma – riječi često korištene za
opisivanje stroge verzije selefizma u Kraljevini – od esktremizma. Njihovi
predstavnici su nedavno agresivno pomjerili ovu granicu putem članaka i
događaja poput jednog u organizaciji fondacije Arabija 7. juna: „Vehabizam i
terorizam: da li je Saudijska Arabija uzrok požara ili ona koja ga gasi?“
Rasprava se u velikoj mjeri okrenula u korist Saudijske Arabije kao vatrogasca.
Saudijski zvaničnici su postali svjesni da moraju pobijediti
Zarifa u njegovoj igri. Otišli su dalje od kontinuiranog isticanja nedoličnog
ponašanja Irana do isticanja pozitivnije poruke o reformi i saudijskom
kulturnom bogatstvu, koja je odnedavno postala kredibilnija pod mlađahnim
princom Mohammedom bin Salmanom.
Pored borbe protiv ekstremizma, pitanje ispod površine je:
Koja zemlja dugoročno više obećava? ko je od Irana i Saudijske Arabije najviše
u stanju biti „poput nas“ na Zapadu?
Donedavno, čini se da je odgovor američkih političara bio
Iran, koliko god put pred njima izgledao nesavršen. To se privatno moglo čuti
od Obaminih zvaničnika – ako ne javno – dok su pojašanjavali veći kontekst
nuklearnog sporazuma. U zemlji sa predsjedničkim, parlamentarnim i općinskim
izborima, živopisnim civilnim društvom, i stoljećima bogatom historijom,
američki zvaničnici prećutno su sugerirali da bi nuklearni sporzum mogao
dozvoliti proameričkoj populaciji u regiji da lagano prakticira veću prednost
nad autokratskim sistemom.
Ali cinicima u objema administracijama, i Obaminoj i
Trumpovoj – ili kako bi se sami opisali, realistima – granice koje stoje na
putu liberalizacije u Islamskoj Republici prosto je teško prevazići. IRGC se
uvukao u sve aspekte političkog života i ima snažan utjecaj u ekonomiji;
vrhovni vođa ima zadnju riječ u skoro svemu; a ideja „izvoza revolucije“ je
sastavni dio iranskog ustava. Promjene potebne Iranu da bi se preobrazio u
prihvaćenog igrača na međunarodnoj sceni – poput slabljenja kontrole IRGC-a i
da pozicija vrhovnog vođe bude više formalna – jednostavno nisu na vidiku.
Bez obzira na to koliko situacija u Iranu djelovala
deprimirajuće donedavno nije bilo skoro nikakvog nastojanja da se u Saudijskoj
Arabiji gradi liberalnija budućnost. U Kraljevini vlada šerijat uz zakon koji
je usvojen tek 1992. Tu su i stotine prinčeva koji otežavaju sistem, samo su
dva puta održani općinski izbori a civilno društvo je oslabljeno. Utjecaj
religije je sveprisutan i društvo je mnogo konezrvativnije od svojih vladara.
(I, da, žene ne smiju voziti i suočavaju se s nizom zabrana – ali kako su mi
kazale saudijske aktivistkinje, ono što njima zaista treba, osim prava na
vožnju, je sistem koji priznaje prava svih građana.)
U Kraljevini je danas situacija ipak unekoliko drugačija
nego prije par godina. Njezin princ pokušava implementirati plan ekonomskih i
društvenih reformi i kaže da želi zaustaviti trend ekstremnog religijskog
konzervatizma koji je počeo 1979. Saudijski kabinet je prošle godine dramatično
ograničio ovlasti vjerske policije, a Mohammed bin Salman kaže da ima plan za
rješavanje bilo kakvog otpora vjerskih službenika zbog nezadovoljstva
reformama. Zadnjih mjeseci se u Saudijskoj Arabiji održavaju koncerti i
umjetničke izložbe uz brojne prigovore vjerskih službenika ali i desetina
hiljada Saudijaca koji se žale na društvenim mrežama.
Posljednji put kada se zemlja odvažila na opsežan program
modernizacije i reformi, uključujući uvođenje televizije 1960-ih, na kraju je
došlo do ubistva Kralja Faisala 1975.
Na kakav god otpor Mohammed bin Salman nailazi danas, zasad
mu uspijeva ostvarivanje ciljeva. Tu je i zabrinutost da se sve dešava prebrzo
i odjednom, kazao mi je jedan član kraljevske porodice, ali cilj je maksimalna
izloženost – pokušaj okupljanja što većeg broja Saudijaca.
Ali, dok su Saudijci i Iranci zauzeti nadmetanje za američko
priznanje i odobravanje, žestina njihovog suparništva van granica također znači
kulminaciju rata, nasilja i sektaških podjela širom regije. Dok obje strane
pišu osvrte u kojima se poziva na modernizaciju i reforme, dogovaraju koncerte
i izložbe za strance, preko Twittera se sarkastično obračunavaju, Sirija i
Jemen se ravnaju do temelja – a ko zna gdje će odvesti i kriza u Kataru. Ali
barem će Saudijska Arabija uskoro imati Six Flags zabavni park i možemo padati
u nesvijest zbog nekoliko mladih muzičara koji na ulicama Teherana sviraju
Radioheadov „Creep“.
Sramota je što se mladi Saudijci i Iranci barem ne raduju
promjenama koje se dešavaju u zemlji onih drugih. To bi zahtijevalo još jedan
ples s mačem poput onog kojeg je mladi princ Salman jednom izveo tokom posjete
šahu Irana 1978. kada su dvije zemlje bile prijateljski nastrojeni suparnici –
u vremenu i svijetu koje se sada čini tako daleko.
(TBT, Foreign policy, Prevela Jasmina Drljević)