TEMPO
Nikada nisam okrenuo Miljanićev broj, niti sam ga bilo šta
pitao. Tek desetak godina kasnije, kada smo obojica gostovali na jednom
španskom radiju, Miljan je u jednom trenutku, u etar rekao: ogriješio sam se o
Dragana!
FOTO: Džajić (Nedeljnik)
“To je malo duža priča, pa ću morati da krenem od
turnira u Badahozu, na špansko-portugalskoj granici, na kome su učestvovali
Real, Sporting iz Lisabona, Granada i Crvena zvezda. Putovali smo od Pule do
Sevilje autobusom čitavu noć, u Badahoz nismo stigli ni na otvaranje ni na
utakmicu koju su odigrali Real i Granada. I pored tih poteškoća savladali smo
Sporting sa 6:1. Odigrao sam briljantno iako se nisam upisao u listu strijelaca,
ali sam asistirao, a Filipović je postigao čak četiri gola glavom. Priznajem,
ovacije poslije utakmice su me učinile sretnim, osjećao sam se nebeski”,
počeo je priču Dragan Džajić u intervjuu za “Novosti”, o svojoj vezi
sa Real Madridom koja se nikada nije ostvarila.
“Odmah poslije utakmice stupili su u kontakt sa Zvezdom
a onda je uslijedilo finale. Pobijedili smo Real Madrid sa 2:1, postigao sam
mnogo lijep gol. Onda su me pozvali da igram na ‘omenahe’, kako Španci zovu
revijalnu utakmicu, na oproštaju velikog Franciska Genta, možda najboljeg lijevog
krila svih vremena.
Pismo je u Zvezdu stiglo poslije tri-četiri meseca, a u
međuvremenu su me jako boljela leđa. Trebalo je da igramo sa Arsenalom i ja sam
čekao doktora Ercegovca da mi da injekciju. Zagubio se u nekoj gužvi i stigao
je na minut prije utakmice, primio sam injekciju, pobijedili smo sa 1:0, a ja
nisam mogao da se pomjerim iz svlačionice. A trebalo je da odmah putujem u
Madrid. Moje ‘ne’ nije važilo jer me je Miljanić nagovorio, maltene, natjerao
da odemo na madridsku feštu!
Upravo me je Gento sačekao po dolasku u Madrid, poklonio mi
sat ‘roleks’, a dobio sam i nešto novca. Gento je započeo meč, a onda, u petom
minutu je izašao iz igre, a ja sam ga zamijenio. On je skinuo dres sa brojem
11, dao ga meni, podigao mi ruku uvis. Nevjerovatan osjećaj, a ja sam jedva
istrčao na teren poslije dugotrajne masaže. I pružio sam dobru partiju. Sve što
se tada događalo je govorilo da je samo pitanje dana kada ću potpisati za Real
Madrid”, sjeća se Džajić.
Međutim, tada je svoje prste u cijelu priču umiješao veliki
trener Miljan Čiča Miljanić.
“Miljan Miljanić je ostao a ja sam morao da se vratim.
Nedugo zatim otišao sam u JNA, a Miljan je trebalo da se dogovara sa Realom.
Potom su došli ljudi iz Atletiko Madrida i htjeli da odmah potpišem za njih,
bez obzira na to što će morati da me čekaju i što sam u međuvremenu slomio
nogu. Prenio sam to Miljanu, koji je bio jasan: ne potpisuj ništa za Atletiko
jer sam se ja sve dogovorio sa Realom. Čak mi je i izdiktirao kako će izgledati
napad: Amansio, Velaskez, Santiljana, Roberto Martinez i ja.
Real je ipak Real, a tu je i Miljan koji me zna od malih
nogu, računao sam da će mi uz njega sve biti lakše. I zahvalio sam se
Atletiku”, rekao je Džajić.
Očekivani poziv, ipak, nije došao.
“Nisam znao o čemu se radi. Nastavio sam da igram kao
da se ništa nije dogodilo… Nikada nisam okrenuo Miljanićev broj, niti sam ga
bilo šta pitao. Tek desetak godina kasnije, kada smo obojica gostovali na
jednom španskom radiju, Miljan je u jednom trenutku, u etar rekao: ogriješio
sam se o Dragana! I pokušao da to objasni time što se plašio da dva Jugoslovena,
dakle on i ja, budu zajedno u jednom klubu. Nikada mu ništa nisam zamjerio niti
pokušao da tražim neka druga, jasnija objašnjenja. Jednostavno, za mene je
Miljan najbolji trener s kojim sam radio, poštovao sam ga i cijenio. A ovo što
pričam, poslije toliko godina, jedina je istina”, ispričao je Dragan
Džajić.
(TBT)