TEMPO
Kao
nogometaš, Zinedine Zidane bio je jedan od najvećih ikada. Zizou je tokom svoje
dugotrajne vladavine postao puno više od nogometaša
FOTO: Zidane (Guliver Image/Getty Images)
Kao nogometaš, Zinedine Zidane bio je jedan
od najvećih ikada. Kao simbol koji je utjelovio toliko raznovrsnih aspekata
nogometne igre u jedno, Zizou je tokom svoje dugotrajne vladavine postao puno
više od nogometaša. Bio je personifikacija najpopularnijeg sporta na svijetu,
njegova avangarda, ikona koja je nadišla granice sporta i na koncu, čovjek koji
je unatoč mnogobrojnim manama, ostao voljen kao rijetko koji nogometaš prije i
poslije njega.
S loptom u nogama bio je pjesnik
S loptom u nogama Zidane je bio pjesnik
koji je oko sebe okupio armiju sljedbenika, a ta njegova mračna, zamamna i
buntovnička strana koja je svako toliko uspijevala nadići staloženost i mirnoću,
osigurala mu je kultni status koji je u jednom trenutku, protokom vremena,
dosegao epske proporcije.
Godine 2005. bio je tema ambicioznog i
skupog dokumentarca dvojice filmaša Douglasa Gordona i Philippea Parrenasa koji
su postavili sedamnaest sinkroniziranih kamera oko stadiona Santiago Bernabéu
dok je Zidane igrao za Real. Kamere su bile usredotočene na bivšu Juventusovu
zvijezdu u svakom trenutku. Rezultat cijele ideje bila je 91-minutna nogometna
bajka posvećena genijalnosti jednog igrača. Zidanea kao junaka i kao legende.
Oda koja je slavila Zidaneov kult u njegovoj punoj snazi.
Takav je Zidane bio kao igrač. Elegantan i
graciozan poput Rudolfa Nurejeva, trčao je racionalno i nikad se uzalud nije
umarao. Znao je da s jednim pravim potezom može nadomjestiti hektolitre
nepotrebno prolivenog znoja, a takvih je matnih i genijalnih poteza u svojoj
kolekciji imao na bacanje. Ono što u Realu danas igra Luka Modrić, prije dvaju
desetljeća izumio je upravo Zizou. Kontrola, osjećaj za prostor i ritam,
konzistentnost, inteligencija, racionalnost – talent. Kao igrač, Zidane je
revolucionirao nogomet kao rijetko tko.
Kao trener… Tu sad dolazimo do određenih
problema. Doista, kakav je Zinedine Zidane kao trener? Koji je njegov trenerski
trademark, ima li on uopće izgrađen stil, kakva je njegova vizija igre i ideje
koje nogometne filozofije Francuz poštuje – napadačke, obrambene, neke treće…?
FOTO: (Guliver Image/Getty Images)
Kao igrač bio je genij, a kao trener?
Mnogi će reći da Zidane kao trener uopće
nema svoj identitet, prepoznatljivost koja ga je krasila kao igrača. Real pod
Zidaneom ne igra nešto naročito lijep nogomet, to je činjenica. Madriđani nisu
uvjerljivi, igraju nekako na silu i silni bodovi i trijumfi više su plod
improvizacije i monstruozne individualne kvalitete koju Zizou ima u
svlačionici, nego organiziranog sustava, precizno osmišljenih taktičkih
uzoraka, uigranih mehanizama i trenerskih trikova koji rade razliku između
dobrog i lošeg stručnjaka.
Sve je to tačno, međutim iza Zizoua stoje
rezultati, a oni su jedino pravo mjerilo kvalitete nečijeg rada. U svega godinu
i pol dana koje je proveo na klupi Kraljeva, Zidane krupnim koracima grabi
prema nogometnoj povijesti i nogometnoj kući slavnih. Naravno, onoj trenerskoj,
kao igrač odavno je njen stanar.
Slavljem u finalu Lige prvaka lani protiv
Atletica, Zinedine Zidane postao je tek četvrti strateg u povijesti, nakon
Miguela Muñoza, Guusa Hiddinka i Pepa Guardiole koji je u svojoj debitantskog
sezoni osvojio naslov prvaka Europe. Nevjerojatan je podatak da je Zidane, ako
izuzmemo mizerni staž u drugoj momčadi Madriđana, trenerom jednog prvoligaša postao
tek u januaru 2016. godine.
U pet mjeseci do trofeja koji brojni
velikani nikad nisu dočekali
Francuz je tako u smiješno kratkoj, svega
petomjesečnoj karijeri, osvojio trofej koji je mnogim trenerima ostao tek pusti
san. Velikanima poput Tomislava Ivića, Bobbyja Robsona, Valerija Lobanovskog,
Arsena Wengera, Otta Rehhagela, Franza Beckenbauera pa i Diega Simeonea ako
hoćete, o kojem je posljednjih godina napisano stotine spjevova.
Istovremeno, Zinedine Zidane postao je
nakon milanskog finala tek sedma osoba u povijesti nogometa koja je osvojila
najcjenjenije klupsko natjecanje Starog kontinenta kao igrač i kao trener.
Prije njega to je pošlo za rukom još Španjolcima Miguelu Muñozu i Pepeu
Guardioli, Talijanima Giovanniju Trapattoniju i Carlu Ancelottiju te
Nizozemcima Johanu Cruyffu te Franku Rijkaardu.
U manje od godinu i pol ”neznalica”
Zidane ima priliku srušiti rekod star 60 godina i napraviti nešto što nikad
nitko nije
Uz to, Real je u subotu imao priliku
postati prva momčad otkako se Liga prvaka igra u ovom formatu (od 1993.) kojom
je odbranio naslov prvaka Starog kontinenta. Kako se u ovih 25 godina Lige
prvaka na krov Europe penjalo nekoliko uvijek jednih te istih supermomčadi,
nevjerojatno je to da nijedna nije uspjela obraniti titulu. Eto, Real s
”neznalicom” Zidaneom je to postigao prvi put. Također, Real je u posljednjih
devet godina osvojio samo jednu Primeru. Sa Zidaneom je stigla i druga. Nadmaši
li Zizou u subotu u Cardiffu Allegrija, mogao bi se pohvaliti da je Kraljevskom
klubu vratio slavu nenadmašnih 1950-ih, kad je Real godinama dominirao
španjolskim i europskim nogometom i kad je 1957/58., upisan posljednji doublet
(Primera/Kup prvaka). Nova dvostruka kruna i kako smo već kazali, prva obrana
Lige prvaka bila bi gotovo pa filmska priča.
Sreća bila njegova vjerna pratilja
Je li onda Zidane zaista nepodnošljivi
srećković? Možda su u pravu oni koji ga tako tituliraju jer kako drugačije,
dovraga, objasniti činjenicu da je sve ovo u manje od dvije godine postigao
čovjek koji ne posjeduje trenerski gen i čija igra nema identitet? A navodno,
prema nekima, sreća je u dobroj mjeri oblikovala i njegovu igračku karijeru.
Zidane je donio Francuzima svjetsku titulu
kad je Brazilu, u finalu 1998., zabio dva gola glavom. Nakon kornera. Sreća,
naravno, jer što je pobogu igrač njegova kalibra uopće radio u srcu kaznenog
prostora Seleçaa, gurajući se sa svojim i protivničkim stoperima? U redu, jedan
gol postignut glavom, ali dva, to je čista sreća, što drugo? Na koncu, kad je
Zizou prije i poslije zabio gol glavom?
Dva gola glavom Brazilu za svjetski naslov,
volej kojeg bi potegao samo luđak ili genij za europski i penali za prvi
trenerski pokal s ”klempavim ušima”. Što je to nego sreća?
Svoj jedini klupski naslov prvaka Europe
Zidane je kao igrač uzeo protiv Bayera 2002., kad je cijeli Hampden Park
zanijemio gledajući velikog Francuza kako zabija najljepši gol u povijesti
natjecanja. Svijeća koju je poslao s lijevog boka Roberto Carlos putovala je
prema Zidaneu cijelu vječnost i tu svijeću malo tko bi se usudio prasnuti iz
voleja. Zidane se usudio i pogodio je, a takve golove mogu zabiti samo
genijalci, luđaci ili totalni srećkovići. Na koncu, u onom mitskom finalu SP-a
2006. koje je zbog ikonskog sukoba s Marcom Materazzijem postalo opće mjesto
nogometne povijesti, Zizou je zabio za vodstvo Francuza iz penala, panenkom.
Koliko bi se igrača usudilo to učiniti u finalu SP-a, dok su oči u oči s
vjerojatno najboljim vratarom svih vremena Gianluigijem Buffonom? K tome, lopta
se od grede odbila tek nekoliko centimetara iza gol linije. Naravno, to je bila
sreća, kao što je sreća bila ključni faktor prošlogodišnjeg finala protiv
Atletica jer je Zidane do svoje prve velike trenerske titule došao tek nakon
ruleta s bijele točke.
Sigurno je da je sreća bila velika
prijateljica Zinedinea Zidanea u njegovoj nestvarnoj karijeri, to nije sporno,
ali postoje ljudi – istina malo ih je – koji sreću znaju izazvati i uvjeriti ju
bude u njihovoj službi. Neki ljudi poput Zinedinea Zidanea rođeni su “pod
sretnom zvijezdom” i uspjesi im dolaze prirodno.
Ipak, postoje točno određeni i sasvim
opipljivi razlozi koji nemaju nikakve veze s tarotom ni ezoterijom, koji
objašnjavaju zbog čega je Zidane uspio napraviti super posao s Realom.
Sreća je Zidaneu pomogla, ali ništa od
svega ovog ne bi bilo da Francuz nije znao povući neke genijalne poteze
Najprije, fantastično je posložio odnose u
kraljevskoj svlačionici prepunoj taština, zbog kojih su bivši treneri koji nisu
znali tako dobro plivati u kavezu s piranjama, redovito gubili glave. Realova
momčad prepuna je veličina, golemih ega, a onda i posljedično nezadovoljstava.
Zizou je svojom karizmom, ali i drugačijim pristupom uspio zagušiti nervozu u
vječno nervoznoj svlačionici, znao je homogenizirati ekipu i stvoriti kemiju u
momčadi. U tom segmentu Francuz je napravio možda i ključan posao.
Dok je u navali igrao s trozupcem BBC, igra
mu je patila, posebice u veznom redu. Iskoristio je ozljedu neprilagođenog
Balea, da bi izmislio Isca, koji je postao Realov Franko Andrijašević. Isco je
sredio vezni red, bio je karika koja je povezala vezu s napadom i pokazao se
kao tajno oružje s kojim je na kraju Zidane slavio.
Zizou je puno riskirao
Zidane je cijelu sezonu stalno rotirao
momčad, kidajući tako živce i navijačima, ali i igračima kojima nije bilo baš
po volji često odmarati. U ovoj sezoni Francuz je koristio čak 26 igrača, od
toga njih 23 barem su jednom istrčali na teren. Nerijetko je osvajao je ključne
bodove u La Ligi protiv ozbiljnih rivala skoro s B sastavom. Puno je riskirao,
to je istina, ali je postigao to da se i igrači iz drugog plana, poput Isca i
Matea Kovačića, osjećaju kao dio pobjedničke družine. Time je ubio dvije muhe
jednim udarcem. Dobio je zadovoljne zamjene koji u svakom trenutku mogu
adekvatno zamijeniti ozlijeđene i umorne te odmornu udarnu momčad koja je u
finišu sezone furiozno prva protrčala kroz ciljnu ravninu.
Uspio je u dobroj mjeri zagušiti golemu
Ronaldovu egocentričnost i uvjeriti ga da odustane od mahnitih utrka s Messijem
te ganjanja individualnih rekorda. Uspio je u nemogućem – tašti Portugalac
posve se prilagodio momčadi i nije inzistirao da se ona prilagodi njemu.
Ronaldo je ove sezone zabio najmanje golova otkako je u Madridu, dosta je
utakmica odmarao, ali je konac sezone odigrao goropadno i impresivno, kako u
Primeri, tako u Ligi prvaka.
Ćudljivi predsjednik Kraljeva, Florentino
Perez, opsjednut blještavilom i glamurom, nikako nije mogao progutati
atipičnog, pa čak i prljavog čovjeka od zadatka Brazilca Casemira. Perezova
riječ je u Realu svetinja i puno veća trenerska imena od Zizoua u trenutku su
nestajala kad bi se suprostavili big bossu. Zidane je uvjerio Pereza da mu je
Casemiro prijeko potreban i tu je bitku dobio. Učinak Brazilca u drugom dijelu
sezone dokaz je da je Francuz bio prokleto u pravu.
Nakon nesretnog poraza na Bernabeuu protiv
Barcelone, mnogi su smatrali da je Real izgubio utrku s Kataloncima, ponajviše
na psihološkom planu. Zidane se s tim nije slagao i u zadnjih pet kola Enriqueu
nije ostavio na grama šanse.
Na korak do vječnosti
O Zidaneovoj stručnosti mogli bismo do
sutra polemizirati, ali činjenica je da je postigao strašnu stvar i čistim
pragmatizmom, nogometnom i socijalnom inteligencijom, došao je do pozicije na
kojoj se sad nalazi. Na korak do vječnosti.
Nakon svega što smo vidjeli od Zidanea,
moramo se s pravom zapitati je li sreća eksplozija kozmičke slučajnosti ili
vrlina s kojom se rađaju oni koji pišu povijest.
(TBT, Index.hr)