CIVILIZACIJA
Šta je podstaklo Hatšepsut da drevnim Egiptom vlada kao
faraon, dok je njen pastorak ostao u sjenci? Njena mumija, kao i istina o njoj,
izlaze na vidjelo. Tekst Žena faraon je objavljen u National Geographic Srbija
u aprilu 2009. godine
FOTO: (Shutterstock)
Na vrhovima njenih prstiju bilo je nečeg neobično dirljivog.
Ljepota njenog tijela je nestala. Tkanina koja joj je bila zbrčkana oko vrata djelovala
je poput neprikladnog modnog detalja. Njena usta, s gornjom usnom položenom
preko donje, ličila su na jezivi nabor. (Poticala je iz čuvene loze s
malokluzijom isturenih gornjih zuba.) Očne duplje su joj bile ispunjene
neprozirnocrnom smolom, a nozdrve čvrsto zapušene urolanim platnenim tuferima.
Lijevo uho utonulo u lobanju, a glava skoro sasvim bez kose.
Nagnuo sam se prema otvorenoj vitrini u kairskom Egipatskom
muzeju i zagledao se u to što je najvjerovatnije bilo tijelo žene – faraona
Hatšepsut, neobične žene koja je vladala Egiptom od 1479. do 1458. g. p.n.e., a
danas je poznata manje po tome što je vladala u zlatno doba egipatske XVIII
dinastije, koliko po tome što je imala smjelosti da sebe prikazuje kao
muškarca. U vazduhu nije bilo omamljujućeg mirisa mira – vrste tamjana, tek
nekakav oštar, kiselkast zadah koji kao da su stvorili vijekovi njenog boravka
u krečnjačkoj pećini. Nije bilo nimalo lako poistovetiti tu ispruženu „stvar“ s
velikom vladarkom koja je živjela prije toliko godina i o kojoj je zapisano da
je „gledati u nju bilo ljepše od svega“. Jedino što je na njoj djelovalo
ljudsko bio je odsjaj kostiju vrhova njenih prstiju s kojih se mumifikovano
meso odavno povuklo, stvarajući utisak doteranih noktiju i prizivajući time ne
samo našu praiskonsku taštinu već i našu tananu međusobnu povezanost, naš
zajednički kratki i prolazni doživljaj svijeta.
Otkriće izgubljene mumije Hatšepsut bilo je udarna vijest prije
dva ljeta, ali čitava priča izranjala je polako, korak po korak, poput
forenzičke drame više nalik „Istražiteljima“ nego „Otimačima izgubljenog
kovčega“. I zaista je potraga za Hatšepsut pokazala u kojoj mjeri se špahtle i
četkice kao najčešće korištene arheološke alatke nadopunjuju skenerima za
kompjutersku tomografiju (CT) i PCR aparatima sa gradijentnom temperaturom.
Godine 1903. čuveni arheolog Hauard Karter je pronašao
sarkofag koji pripada Hatšepsut u dvadesetoj grobnici otkrivenoj u Dolini
kraljeva – KV20. Taj sarkofag, jedan od tri koja je Hatšepsut bila pripremila,
bio je prazan. Naučnici nisu znali gdje je njena mumija, i da li je uopšte uspjela
da preživi kampanju uklanjanja svih tragova njene vlasti koju je za vrijeme
svoje vladavine sprovodio njen suvladar i konačni nasljednik Tutmes III, kad su
skoro sve predstave nje kao kralja sistematski bile dletima obijane sa hramova,
spomenika i obeliska. Potragu, koja je izgleda konačno riješila zagonetku,
započeo je 2005. godine Zahi Havas, vođa Projekta egipatskih mumija i generalni
sekretar Vrhovnog savjeta za starine. Havas i tim naučnika su se usredsredili
na mumiju koju su zvali KV60a, a koja je bila otkrivena prije više od sto
godina, ali nije smatrana dovoljno značajnom da bi bila pomjerena s poda jedne
od manje važnih grobnica u Dolini kraljeva. KV60a krstarila je kroz vječnost
lišena čak i najobičnijeg kovčega, a kamoli svite figurina koja bi pripomagala
pri njenim kraljevskim dužnostima. Nije čak imala ni šta da obuče – nikakvih
ukrasa za glavu, nakita, zlatnih sandala ili zlatnih navlaka za prste na rukama
i nogama, ništa od blaga kakvim je bio snabdijeven faraon Tutankamon, koji je u
poređenju s Hatšepsut praktično bio niko i ništa.
I čak uz sve te visokotehnološke metode korištene za rješavanje
slučaja nestanka jedne od najistaknutijih egipatskih osoba, da nije došlo do
sasvim slučajnog otkrića jednog zuba, KV60a mogla je i dalje da ostane da leži
sama u mraku, bez priznanja kraljevskog imena i statusa. Danas se ona čuva kao dragocjenost
u jednoj od dvije Odaje kraljevskih mumija u Egipatskom muzeju, s metalnim
pločicama koje na arapskom i engleskom objavljuju da je to Hatšepsut, žena –
kralj lično, ponovo sjedinjena, poslije toliko vremena, sa svojom širom
porodicom faraona iz perioda Novog carstva.
Šta je podstaklo Hatšepsut da drevnim Egiptom vlada kao
faraon, dok je njen pastorak ostao u sjenci? Njena mumija, kao i istina o njoj,
izlaze na vidjelo.
S obzirom na zaborav koji je zadesio Hatšepsut, teško je sjetiti
se ijednog drugog faraona čije su nade da će ostati zapamćen bile jalovije.
Izgleda da se više bojala anonimnosti nego smrti. Bila je među najistaknutijim
graditeljima jedne od najvećih egipatskih dinastija. Podizala je i obnavljala
hramove i svetilišta od Sinaja do Nubije. Četiri granitna obeliska koja je
podigla u ogromnom hramu velikog boga Amona u Karnaku spadala su među
najveličanstvenije ikada stvorene. Naručila je izradu stotina sopstvenih
skulptura i u kamen uklesala podatke o svojoj lozi, titulama, svojoj prošlosti,
stvarnoj i izmišljenoj, pa čak i o svojim mislima i nadanjima, koje je ponekad povjeravala
u svojoj neobičnoj iskrenosti. Izrazi zabrinutosti koje je Hatšepsut ispisala
na jednom od svojih obeliska u Karnaku još odjekuju skoro simpatičnom
nesigurnošću: „Srce mi zatreperi kad pomislim na to šta će ljudi govoriti. Oni
koji će gledati moje spomenike u godinama koje dolaze i pričati o svemu što sam
činila.
U ranijoj historiji Novog carstva mnogo toga je nepoznato,
ali sasvim je sigurno da je u vrijeme rođenja Hatšepsut Egipat bio u usponu.
Njen mogući djeda Ahmoze, osnivač XVIII dinastije, protjerao je strašne
osvajače Hikse koji su tokom dva vijeka zauzimali sjeverni dio doline Nila.
Kako Ahmozeov sin Amenhotep I nije imao sina koji bi ga naslijedio, vjeruje se
da je princezinim vjenčanjem u kraljevsku lozu uveden zastrašujući general
poznat pod imenom Tutmes.
Hatšepsut je bila najstarija kćerka Tutmesa i njegove Velike
kraljevske supruge, kraljice Ahmoze, koja je vjerovatno bila u bliskom srodstvu
sa kraljem Ahmozeom. Ali Tutmes je također imao sina s drugom kraljicom i taj
sin, Tutmes II, naslijedio je krunu kad je njegov otac „otpočinuo od života“.
Pribjegavši uobičajenoj metodi jačanja kraljevske loze – i to neopterećen
današnjim samoprijekorima u slučaju spavanja sa sopstvenom sestrom – Tutmes II
i Hatšepsut su se vjenčali. Dobili su jednu kćerku; supruga nižeg ranga, Izida,
doneće Tutmesu muškog nasljednika kojeg Hatšepsut nije uspjela da osigura.
Tutmes II nije dugo vladao i kad ga je na onaj svijet
odvela, kako će to CT skeniranje sprovedeno 3500 godina kasnije utvrditi,
srčana bolest, njegov nasljednik Tutmes III još je bio dječak. U skladu sa
običajima, Hatšepsut je preuzela stvarnu vlast zamjenjujući mladog faraona u
svojstvu kraljice – regenta. I tako je započeo jedan od najzamršenijih perioda
u historiji drevnog Egipta.
Hatšepsut je u početku djelovala u korist svog bratanca –
pastorka, pažljivo poštujući pravila po kojima su prethodne kraljice vodile
političke poslove tokom stasavanja maloljetnih nasljednika. Ali poslije izvjesnog
vremena pojavili su se znaci koji su ukazivali na to da bi Hatšepsutino
regentstvo moglo da bude drugačije. Stariji reljefi je prikazuju kako obavlja
kraljevske dužnosti poput prinošenja žrtvenih darova bogovima ili zapovijesti o
podizanju obeliska načinjenih u kamenolomima crvenog granita u Asuanu. Poslije
samo nekoliko godina preuzela je ulogu „kralja“ Egipta, vrhovnu moć u toj
zemlji. Svom pastorku – koji je do tada vjerovatno već bio sasvim sposoban da
preuzme prijesto – namijenila je tek drugu ulogu po važnosti. Hatšepsut je na
taj način nastavila da vlada i vladala je 21 godinu.
Šta je podstaklo Hatšepsut na tako radikalno kršenje
običajne uloge kraljice – regenta? Društvena ili vojna kriza? Dinastijska
politika? Amonov božanski nalog? Želja za vlašću? „Nešto je nagnalo Hatšepsut
da promijeni način na koji je sebe prikazivala na javnim spomenicima, ali mi ne
znamo šta je to bilo“, kaže Piter Dorman, ugledni egiptolog i predsjednik
Američkog univerziteta u Bejrutu. „Jedna od najtežih stvari koju bi trebalo
odgonetnuti su njeni motivi.“ Možda je krvno srodstvo imalo neke veze sa tim.
Na jednom kenotafu u kamenolomima pješčara Gebel el Silsile, njen glavni
nadzornik i arhitekta Senenmut o njoj govori kao o „prvorođenoj kraljevoj
kćeri“, što je svojstvo koje naglašava njeno porijeklo kao glavnog nasljednika
Tutmesa I, ispred svojstva glavne kraljevske supruge Tutmesa II. Ne treba
zaboraviti da je Hatšepsut imala pravu plavu krv, povezanu s faraonom Ahmozeom,
dok je njen suprug – brat bio samo potomak usvojenog kralja. Egipćani su vjerovali
u božanstvenost faraona; samo je Hatšepsut, ali ne i njen pastorak, posjedovala
biološku vezu s božanskim kraljevstvom.
Šta je podstaklo Hatšepsut da drevnim Egiptom vlada kao
faraon, dok je njen pastorak ostao u sjenci? Njena mumija, kao i istina o njoj,
izlaze na vidjelo.
Ipak, postojao je taj mali problem vezan za pol. Kraljevska
čast se prenosila sa oca na sina, a ne na kćer; postojalo je religijsko uvjerenje
da žena ne može primjereno da obavlja ulogu kralja. Savladavanje te prepreke
mora da je zahtijevalo veliku oštroumnost žene – kralja. Kad joj je suprug
umro, titula koju je Hatšepsut isticala nije bila ona Kraljeve supruge, već
Božanske Amonove supruge, imenovanje za koje neki vjeruju da joj je otvorilo
put do prijestola. Hatšepsut u zapisima nikad nije skrivala svoj pol; natpisi o
njoj često sadrže ženske nastavke. Ali izgleda da je u prvim godinama vladavine
tragala za načinima spajanja predstava kraljice i kralja, kao da će vizuelni
kompromis riješiti protivrječnosti žene na vlasti. Na jednoj sjedećoj skulpturi
od crvenog granita, Hatšepsut je prikazana s nedvosmisleno ženskim tijelom, ali
i s prugastom nemes – maramom na glavi ukrašenom kobrom – ureusom, obilježjima
kralja. Na nekim reljefima u hramovima, Hatšepsut je prikazana odjevena u
tradicionalnu usku haljinu do gležnjeva, ali u širokom raskoraku u pozi kralja.
Kako su godine prolazile, izgleda da je zaključila da je lakše da u potpunosti
zaobiđe pitanje pola. Prikazivala se isključivo kao muškarac – kralj, s
faraonskim ukrasima za glavu i u faraonskoj šendit – pregači, te s lažnom
faraonskom bradom – bez ikakvih ženskih obilježja. Mnoge od skulptura sa njenom
predstavom, slike i natpisi izgledaju kao sastavni dio pažljivo smišljene
propagandne kampanje sa ciljem da se podrži legitimnost njene vladavine u ulozi
kralja – i opravda njen prijestup. Reljefi u Hatšepsutinom hramu mrtvih
ispredaju priču o njenom stupanju na prijesto kao o ispunjenju božanskog plana
i obznanjuju da je njen otac, Tutmes I, ne samo namjeravao da ona bude kralj
već i da je bio u mogućnosti da prisustvuje njenom krunisanju. Na tim
predstavama veliki bog Amon je prikazan kako se pred Hatšepsutinom majkom
pojavljuje prerušen u Tutmesa I. On zapovijeda Knumu, bogu stvaranja s glavom
ovna, koji oblikuje glinu čovječanstva na svom grnčarskom vitlu: „Idi i učini
je boljom od svih bogova: oblikuj za mene tu moju kćer koju sam začeo.“
Za razliku od većine preduzimača, Knum se odmah prihvata
posla, odgovarajući: „Njen lik će biti uzvišeniji od bogova, u njenom
veličanstvenom dostojanstvu kralja…“
Na Knumovom grnčarskom točku, mala Hatšepsut je nedvosmisleno
prikazana kao dječak.
O tome koja je mogla da bude ciljna grupa ovakve propagande
još se raspravlja. Teško je zamisliti da je Hatšepsut morala da ojačava svoj
legitimitet pred moćnim saveznicima kao što su vrhovni sveštenici Amona ili
članovi elite poput Senenmuta. Kome je, dakle, ona namijenila te svoje priče?
Bogovima? Budućnosti? National Geographicu?
Jedan od odgovora na to pitanje moguće je pronaći u
natpisima gdje Hatšepsut spominje vivka, čestu nilsku močvarnu pticu koja je
starim Egipćanima bila poznata pod nazivom rekit. U hijeroglifskim tekstovima
se riječ „rekit“ obično prevodi kao „obični ljudi“. Taj izraz se često
pojavljuje na natpisima Novog carstva, ali je prije nekoliko godina Kenet
Grifin, sada na Univerzitetu Svonsi u Velsu, primjetio da ga je Hatšepsut češće
koristila od ostalih faraona XVIII dinastije. „Izgledalo je kao da njeni
natpisi ukazuju na neku ličnu povezanost s rekit – pticom kakva je u tim
vremenima bila bez premca“, kaže on. Hatšepsut je često posesivno govorila o „mom
rekitu“ i tražila odobrenja od rekita – kao da je ta neobična vladarka bila
prikriveni populista. Kad Hatšepsutino srce zatreperi pri pomisli na ono šta će
„ljudi“ govoriti, ljudi koje je ona imala na umu su možda bili obični poput
vivaka na Nilu, rekita. Poslije njene smrti, oko 1458. g. p.n.e, njen pastorak
je proživio svoj život kao jedan od velikih faraona egipatske historije. Tutmes
III je bio graditelj spomenika kao i njegova maćeha, ali i ratnik bez premca,
takozvani „Napoleon drevnog Egipta“. U rasponu od 19 godina predvodio je 17
vojnih pohoda na Levant, uključujući tu i pobjedu protiv Kanaanaca kod Megida u
današnjem Izraelu o kojoj se i danas uči na vojnim akademijama. Imao je mnogo
žena, od kojih mu je jedna podarila nasljednika, Amenhotepa II. Tutmes III je
također pronašao vrijeme da uvede piletinu na egipatsku trpezu.
U kasnijem periodu svog života, kad drugi ljudi pronalaze
zadovoljstvo u prepuštanju uspomenama na protekle pustolovine, Tutmes III je
pronašao još jednu zabavu. Odlučio je da iz historije sistematski izbriše svoju
maćehu – kralja.
Kad je Zahi Havas odlučio da pronađe Njeno veličanstvo
kralja Hatšepsut, bio je prilično siguran u jednu stvar: da gola mumija
pronađena kako leži na podu jedne od manje važnih grobnica nije ona. „Kad sam
počeo da tragam za Hatšepsut, nisam ni pomišljao da ću otkriti da je ona baš ta
mumija“, kaže Havas. Kao prvo, na njoj nije bilo nikakvih očiglednih
kraljevskih obilježja; bila je debela i, kako je Havas napisao u jednom članku
objavljenom u časopisu KMT, imala je „velike viseće dojke“ kakve bi se prije očekivale
kod njene dojilje.
Nekoliko mjeseci ranije Havas je posjetio Hatšepsutinu
grobnicu, KV20, tragajući za dokazima o njenom približnom konačnom boravištu.
Sa šeširom na glavi koji je postao njegov zaštitni znak, Havas se spustio u 200
metara duboku grobnicu, jednu od najopasnijih u Dolini kraljeva. Tunel koji je
vodio kroz trošni škriljac i krečnjak zaudarao je na izmet slijepih miševa. Kad
ga je 1903. godine Hauard Karter raščišćavao, nazvao je to „jednim od
najtegobnijih poslova koje sam ikada nadgledao“. U grobnici je Karter pronašao
dva sarkofaga na kojima je bilo ispisano Hatšepsutino ime, nekoliko krečnjačkih
panelovanih zidova i jednu kanopsku posudu, ali ne i mumiju.
Karter je došao do još jednog otkrića u drugoj obližnjoj
grobnici – grobnici KV60, manje važnoj građevini čiji je ulaz bio usječen u
hodničkom prilazu grobnici KV19. Karter je u KV60 pronašao „dvije prilično
ogoljene ženske mumije i nekoliko mumifikovanih gusaka“. Jedna mumija se
nalazila u kovčegu, dok je druga bila na podu. Karter je uzeo guske i zatvorio
grobnicu. Tri godine kasnije jedan drugi arheolog odnio je mumiju u kovčegu u
Egipatski muzej. Natpis na kovčegu je kasnije povezan sa Hatšepsutinom
sluškinjom. Mumija na podu je ostavljena da leži onako kako su je na to mjesto
vjerovatno odložili sveštenici prilikom resahranjivanja u vrijeme XXI
dinastije, oko 1000. g. p.n.e.
Tokom godina egiptolozi su izgubili trag ulaza u KV60 i
mumija s poda grobnice je praktično nestala. To se promijenilo u junu 1989.
godine, kad je Donald Rajan, egiptolog i predavač na Pacifičkom luteranskom
univerzitetu u Takomi, država Vašington, došao da istraži nekoliko malih
neukrašenih grobnica u dolini. Na nagovor uticajnog egiptologa Elizabet Tomas,
koja je naslutila da bi u KV60 mogla da se nalazi Hatšepsutina mumija, Rajan je
i tu grobnicu obuhvatio u svojoj molbi za dobijanje dozvole za istraživanja.
Stigavši prvog dana prekasno za bilo kakvo započinjanje radova, Rajan je
odlučio da malo prošeta po lokalitetu kako bi razmjestio neki alat. Nabasao je
na ulaz u KV19 i palo mu je na pamet da malo metlom počisti prilaz, misleći da
bi tu negdje mogla biti KV60. Čistio je unazad od vrata u KV19. Poslije pola
sata pronašao je pukotinu u kamenom hodniku. Otvor u kamenu otkrio je niz
stepenica. Nedjelju dana kasnije, uz zvuke Betovenove Patetične sonate koji su
dopirali iz njegovog kasetofona, on i lokalni nadzornik za starine ušli su u
„izgubljenu“ grobnicu.
„Bilo je sablasno“, prisjeća se. „Do tada još nisam bio
pronašao nijednu mumiju. Nadzornik i ja smo ulazili vrlo oprezno. Na podu je
ležala žena. O bože!“ Mumija je ležala u grobnici u koju su u davna vremena
provalili razbojnici. Lijeva ruka joj je bila savijena preko grudi u položaju
za koji neki misle da je bio uobičajen kod sahranjivanja egipatskih kraljica
XVIII dinastije. Rajan je počeo da bilježi ono na šta je naišao. „Pronašli smo
smrskani dio posmrtne maske s kovčega i mrvice zlata koje je s nje bilo
sastrugano“, prisjeća se. „Nismo mogli da znamo koliko toga je Hauard Karter
pomjerio, pa smo lokalitet dokumentovali kao netaknut.“ U bočnoj odaji Rajan je
pronašao veliku hrpu zavoja, mumifikovanu kravlju nogu i naslaganu gomilu
„mumifikovane hrane“, umotanih zavežljaja sa hranom ostavljenih pokojniku za
dugo putovanje kroz vječnost.
Što je duže Rajan proučavao tu mumiju, sve više mu je
izgledalo da je riječ o nekoj važnoj osobi. „Bila je izuzetno dobro
mumifikovana“, kaže. „I bila je u kraljevskom položaju. Pomislio sam: zašto? Pa
to je neka kraljica! Da nije Hatšepsut? Možda. Ali nije bilo ničega što bi
povezalo tu mumiju s nekom određenom osobom.“
U svakom slučaju, izgledalo je nepristojno ostaviti to tijelo,
ma kome ono pripadalo, da leži tako golo na podu okruženo hrpom dronjaka. Prije
nego što je zatvorio grobnicu, Rajan i njegov kolega malo su sredili grobnu
odaju. U obližnjoj stolarskoj radnji naručili su da se izradi jednostavan
kovčeg. Položili su nepoznatu damu u njen novi ležaj i zatvorili poklopac.
Dugotrajni period Hatšepsutine anonimnosti primicao se kraju.
Historičari su dugo Hatšepsut pripisivali ulogu zle maćehe
mladog Tutmesa III. Dokaz o njenoj navodnoj okrutnosti bio je čin posthumne
osvete kojom se njen pastorak okomio na njene statue i brisao njeno kraljevsko
ime s javnih spomenika. I zaista, Tutmes III je toliko temeljno obavio posao
uništavanja ikonografije „kralja Hatšepsut“, koliko je i temeljno potukao
Kanaance kod Megida. U Karnaku su njene predstave i kartuš s njenim imenom
oklesani sa zidova svetilišta; tekstovi na njenim obeliscima pokriveni su
kamenom (čime se nenamjerno doprinijelo njihovom očuvanju).
U Deir el Bahriju, mjestu njenog najsjajnijeg arhitektonskog
dostignuća, njene statue su izlomljene i bačene u jamu pred njenim hramom
mrtvih. Poznat pod nazivom Džeser džeseru, Svetinja nad svetinjama, taj hram smješten
na zapadnoj obali Nila nasuprot modernom Luksoru nalazi se u uvali okružen
liticama boje lavlje grive koje uokviruju žutosmeđe kamenje hrama na način na
koji nemes marama uokviruje faraonsko lice.
Sa svoja tri niza stubova, svojim trijemovima i prostranim
terasama koje su međusobno povezane rampama, s pristupnim putem oko kojeg su
nekad bile nanizane danas nestale sfinge i jezerca u obliku slova T u kojima je
rastao papirus i stabla mironosne biljke koja su pravila hladovinu, Džeser
džeseru spada među najveličanstvenije hramove koji su ikad podignuti. Taj hram
je bio osmišljen (možda ga je isplanirao Senenmut) da bude središte kulta
Hatšepsut.
Prikazi nje kao kraljice ostali su netaknuti, ali sve ono gdje
je sebe prikazivala kao samog kralja, radnici njenog pastorka su svojim dletima
izbrisali, pažljivim i preciznim vandalizmom. „To uništavanje nije bilo
emotivna odluka; ono je bilo politička odluka“, kaže Zbignjev Šafraski,
direktor poljske arheološke misije u Egiptu koja se pogrebnim hramom Hatšepsut
bavi još od 1961. godine.
Od vremena kad su istraživači raščistili ruševine tog
pretežno zakopanog hrama krajem 1890-ih, tajanstvenost Hatšepsut postajala je
sve izrazitija: kakvoj li je vrsti vladara pripadala? Brojnim egiptolozima,
koji su žurno prihvatili ideju da je nasrtaj Tutmesa III na uspomenu na
Hatšepsut predstavljao čin osvete izazvan njenim besramnim prisvajanjem njegove
kraljevske moći, odgovor na to pitanje činio se sam po sebi očiglednim. Vilijam
Hejz, kustos egipatske umjetnosti u Metropoliten muzeju i rukovodilac
iskopavanja u Deir el Bahriju 1920-ih i 1930-ih godina, 1953. je napisao: „Nije
dugo prošlo… prije nego što se ta uobražena, ambiciozna i bezobzirna žena
pokazala u pravom svjetlu.“
Kad su 1960-ih godina arheolozi otkrili dokaz koji je ukazivao
na to da je proganjanje „kralja Hatšepsut“ započelo najmanje 20 godina poslije
njene smrti, sapunica o goropadnom pastorku koji se sveti svojoj bezobzirnoj
maćehi pala je u vodu. Logičniji scenario zasnovan je na mogućnosti da je
Tutmes III htio da ojača legitimitet prava na nasljedstvo svog sina Amenhotepa
II s obzirom na suparničke pretenzije ostalih članova porodice. A Hatšepsut,
najprije kuđena zbog okrutne ambicije, postaje poštovana zbog svoje političke
spretnosti. „Niko ne može da zna kakva je zaista bila“, kaže Ketrin Rorig,
sadašnji kustos istog onog odjeljenja na čijem čelu je nekad bio Hejz. „Vladala
je 20 godina jer je bila sposobna da učini da stvari funkcionišu. Mislim da je
bila vrlo lukava i da je znala kako da okrene ljude jedne protiv drugih – a da
nikog ne ubije, ili da sama bude ubijena.“
Skoro pune dvije decenije pošto je Donald Rajan ponovo
otkrio lokaciju KV60, Zahi Havas je zatražio od kustosā Egipatskog muzeja da se
prikupe sve neidentifikovane moguće kraljevske ženske mumije iz XVIII dinastije,
uključujući tu i ona dva tijela – jedno mršavo, drugo debelo – koja su bila
pronađena u KV60. Mršava mumija izvučena je iz skladišta u muzejskom
potkrovlju; ona debela, KV60a, koja je ostala u grobnici u kojoj je i
pronađena, dovezena je iz Doline kraljeva. Tokom četvoromjesečnog perioda
krajem 2006. i početkom 2007. godine mumije su prolazile kroz CT-skener koji je
arheolozima omogućio da ih detaljno pregledaju i procijene njihovu starost i
uzroke smrti.
Rezultati CT-skeniranja četiri mumije – kandidata nisu
doveli do nekog određenog zaključka. Tada je Havasu pala na pamet još jedna
ideja. U velikoj skrivnici kraljevskih mumija u Deir el Bahriju 1881. godine
pronađena je neka drvena kutija s izrezbarenim Hatšepsutinim kartušom; vjerovalo
se da se u njoj nalazi njena jetra. Pošto su tu škrinju provukli kroz skener,
istraživači su se iznenadili kada su u njoj otkrili jedan zub. Timski zubar je
ustanovio da je riječ o drugom kutnjaku kojem je nedostajao dio korijena. Kad
je Ašraf Selim, profesor radiologije na Univerzitetu u Kairu ponovo pregledao
snimke vilica četiri mumije, u gornjoj vilici desno one debele mumije iz KV60
nalazio se korijen bez zuba. „Izmjerio sam taj korijen u mumiji i onaj zub i
otkrili smo da se međusobno slažu“, kaže Selim.
Da ne bude nesporazuma, naučnici su pouzdano mogli da utvrde
samo da zub iz kutije pripada onoj mumiji. Sama identifikacija se temelji na
pretpostavci da natpis na kutiji ispravno ukazuje na njen sadržaj i da je taj
sadržaj nekada bio vitalni dio slavne žene – faraona. A ta kutija s upisanim
Hatšepsutinim kartušom zapravo i nije tipična kanopska posuda u kakvima se
pronalaze mumifikovani organi. Napravljena je od drveta, a ne od kamena i mogla
je da služi kao kutija za nakit ili ulje ili za neke sitnije dragocjenosti.
„Neki bi mogli da kažu da baš i nismo pronašli apsolutni
dokaz“, kaže Selim. „I ja bih se sa tim složio.“ Pa ipak, pita Havas, šta znači
ako neka škrinja, koja se povezuje s Hatšepsut i koja je pronađena u skrovištu
kraljevskih mumija, sadrži u sebi zub koji se savršeno uklapa u rupu u osmijehu
mumije pronađene neposredno uz omiljenu njegovateljicu velikog egipatskog
ženskog faraona? I kakvim se to čudom zub našao baš tamo samo da bi povezao
Hatšepsutin kartuš sa mumijom. „Da ga balsamer nije uzeo i stavio unutra
zajedno s jetrom, mi danas ne bismo znali šta se dogodilo s Hatšepsut“, kaže
Havas.
CT-skeniranje već mijenja historiju, pobijajući teorije po
kojima je Hatšepsut možda ubio njen posinak. Ona je najvjerovatnije umrla od
infekcije koju je izazvao gnojni apsces, s komplikacijama od uznapredovalog
raka kostiju i vjerovatno dijabetesa. Havas pomišlja da su vrhovni sveštenici
Amona možda prenijeli njeno tijelo u grobnicu njene negovateljice kako bi ga
zaštitili od pljačkaša; posmrtni ostaci mnogih kraljevskih ličnosti iz perioda
Novog carstva skrivani su iz sigurnosnih razloga u tajnim grobnicama. Što se
tiče DNK testova, prva tura je započela u aprilu 2007. godine i nije pokazala
ništa nedvosmisleno. „Kad je riječ o drevnim uzorcima, nikada ne možete da
dobijete potpuno slaganje jer genetske sekvence nisu potpune“, kaže Anželik
Kortals, profesorka biomedicine i forenzičkih nauka na Univerzitetu Stoni Bruk
u Njujorku i jedna od troje savjetnika koji rade sa Egipćanima. „Istražili smo
mitohondrijski DNK mumije za koju se misli da bi mogla da bude Hatšepsut i
njene bake Ahmoze-Nefertari. Vjerovatnoća da ta dva uzorka nisu povezana iznosi
oko 30 do 35 procenata, ali veoma je važno naglasiti da su to tek prvi
rezultati.“ Sljedeći krug testova mogao bi ubrzo da ponudi jasniji zaključak.
Prošlog proljeća fotograf Kenet Garet zamolio je Vafau el
Sadik, direktorku Egipatskog muzeja u Kairu, da pregleda popis Hatšepsutinih dragocjenosti,
nadajući se da će ih snimiti za ovaj članak: Hatšepsutina sfinga od krečnjaka
iz ruševina njenog hrama, drvena kutija koja sadrži zub, Hatšepsutino poprsje
od krečnjaka u odeždi boga podzemlja Ozirisa. Sadikova je stigla i do posljednje
stavke na tom popisu: mumifikovano tijelo same Hatšepsut. „Želite da sklonimo
staklo?“, zapitala je u nevjerici, kao da u toj mumiji, koja je dugo bila
zanemarena, sad ima nečeg neizrecivo dragocjenog. Fotograf je klimnuo.
Direktorka je bila užasnuta. „Ali tu je riječ o svjetskoj historiji!“,
uzviknula je. Na kraju je odlučeno da se skloni jedna staklena ploča s vitrine
u Odaji kraljevskih mumija, jer time svjetska historija neće biti ugrožena.
Zagledan pod namještenim svjetlima u ono što je preostalo od te velike
faraonke, počeo sam da se pitam zbog čega je uopšte bilo toliko važno
dokazivati autentičnost njenog tijela. S jedne strane, šta bi bolje oživjelo
zadivljujuću historiju drevnoga Egipta od jedne stvarne žene očuvane uprkos
prirodi i silama raspadanja. Ona je tu sad, među nama, poput diplomatskog
predstavnika drevnog doba.
S druge strane, šta će nam ona uopšte? Da nema nekakve užasne
morbidnosti u toj radoznalosti koja milione znatiželjnika dovodi u Odaje
kraljevskih mumija stvarajući fetiš od mrtvih članova kraljevskih porodica? Što
sam duže bio zagledan u Hatšepsut, to su me više odbijale te nedokučive oči i
zagušljiva trajnost tog beživotnog mesa. Većina nas živi s vjerom običnih
vivaka koja je potpuno suprotna vjeri faraonā: jer prah si i u prah ćeš se
vratiti. Iznenada mi je sinulo koliko je Hatšepsut još živa u njenim tekstovima
u kojima i poslije toliko milenijuma možete da osjetite drhtaje njenog srca.
(TBT, nationalgeographic.rs, autor: Chip Brown)