ANALITIKA
Institucije Pete republike, koje su saradnici generala Šarla
de Gola uspostavili zarad svrgavanja partijskog režima, koji je on smatrao
odgovornim za guranje Francuske u ponor 1940, dovele su do generalu
neprihvatljive „scene protivriječnosti u pozorištu impotencije”
FOTO: Ilustracija (THEO HAGGAI – Iz serije “Francuska u
bojama”)
Ne čini li se dalekim ono vrijeme kada su Žan-Kristof
Kambadelis, generalni sekretar Socijalističke partije (PS), i Nikola Sarkozi,
predsjednik Saveza za narodni pokret (UMP, preimenovanog 2015. u Republikance)
između 2014. i 2016. obećavali da će u svoje organizacije privući 500.000
aktivista? Kandidati na predsjedničkim izborima danas jedva da se usuđuju da
spomenu svoje veze s partijama koje iza njih stoje. Sva sredstva za prevazilaženje
partija već su na raspolaganju: građanski pokreti, skupovi, otvoreni primariji.
Nakon akcije dijeljenja letaka na stanici Mec,
socijalistički aktivisti okupili su se u jednom kafeu i s nestrpljenjem čekali
rezultate primarija. Oblasni sekretar Žozef Feraro objasnio je situaciju:
„Aktivisti su Fransoa Olandu dali jasan mandat. On ga je, međutim, ignorisao. U
partiji već dugo nema diskusije i discipline.” Primariji „nam omogućavaju
da svedemo račune”. Pobjednik, Benoa Amon, insistirao je na tome da želi
da „zaobiđe aparatus” i predstavljao se kao neko ko nije „partijski čovjek”.
Za razliku od Džeremija Korbina, lidera britanske Laburističke partije, Amon
nema razrađeni društveni pokret koji bi mu poslužio kao oslonac. Aktivističke
mreže PS-a pretrpjele su brodolom. Njegova pobjeda zato nije dovela do talasa
novih učlanjenja.
Od studije Roberta Mihelsa o partijskoj oligarhiji, do
pamfleta Simon Vejl protiv „valjaonice” političkog aparatusa (1), kritika
partijskih institucija seže u daleku prošlost. Na dan obilježavanja društvenih
pokreta iz 1968. godine, 22. marta 2010, Danijel Kon-Bendit, tada kopredsjedavajući
Zelenih u Evropskom parlamentu, predložio je na forumu objavljenom u
Libérationu prevazilaženje „forme partije” putem „političke zadruge”,
na tragu „antiautoritarne kulture… ekološke misli”. „Ni partijska
mašina, ni partijsko preduzeće”; zadruga bi mu omogućila da povrati „osjećaj
posvećenosti”. Štaviše, kao autor djela Pour supprimer les partis
politiques!? (Ukloniti političke partije?!) (2), namjeravao je da osnuje
„organizaciju za diseminaciju, koja traga za idejama, prenosi ih i uzgaja
pomoću drugih dijelova društvenog tijela”. Njegova zadruga vrednovala bi
poroznost strukture i neravnomjernost angažmana.
Ova zamišljena forma odavala je jedan poseban senzibilitet.
„Ekolog je homo academicus”, ističe Vanesa Žerom, sociološkinja i
aktivistkinja Klamara. „To objašnjava značajne podudarnosti između
aktivističkog i akademskog diskursa.” Ekolozi su prekvalifikovani i stoga
spremno odbacuju rigidnost partijskih struktura, koje dovode do „demagogije
organizacije u kojoj se svaki aktivista unapređuje u red teoretičara”,
smatra Natali Etjuan (3).
Umjesto da, poput većine svojih političkih prijatelja,
podrži Amonovu kandidaturu, Kon-Bendit se na kraju odlučio za podršku Emanuelu
Makronu i njegovom pokretu En marche!. Otkad je u maju 2016. pokrenuo kampanju
od vrata do vrata kako bi se uspostavila „dijagnoza” stanja u državi, ovaj
„građanski pokret” nekadašnjeg Olandovog ministra ekonomije okuplja se oko
online platforme s više od 200.000 pristalica. Šef omladinskog ogranka u
Mozelu, dvadesetdevetogodišnji Ludovik Mendes, pojašnjava: „Naše odjeljenje
broji 1.300 aktivista i dvadesetak komiteta. Danas smo jača snaga od
PS-a.” Platforma omogućava i prikupljanje donacija. Pokret je tokom
decembra 2016. prikupio 3,6 miliona eura od 13.500 donatora. Prosječna donacija
iznosila je 266 eura – naspram 23 eura u slučaju pokreta Nepokorene Francuske
na čijem je čelu ljevičarski kandidat Žan-Lik Melanšon, ili 27 dolara Bernija
Sandersa tokom primarija u SAD.
Nestrpljiv da odstupi od „diktata partija”, Makron je
internet predstavio kao garanta modernosti i transparentnosti. Aktivisti
pokreta En marche! smatraju da tehnologija favorizuje „agilno” i
„horizontalno” funkcionisanje i da je u stanju da privuče one koji su se
do sada klonili politike. Sociološkinja Anais Tevjo, naprotiv, ističe cenzorsku
logiku u samom srcu ovakvih organizacija: „Cyber aktivisti posjeduju veći
ekonomski i kulturni kapital od onih koji nisu online”, objašnjava ona.
„Uvođenje didžitala samo je ojačalo pristupne barijere.”
Unutar Makronovog pokreta, menadžeri zauzimaju veliki broj
kadrovskih pozicija (u Mozelu je oko polovine odgovornih lica u lokalnim
komitetima vršilo ili i dalje vrši neku šefovsku funkciju). „Za razliku od
drugih partija”, kaže Mendes, „u pokretu En marche! veoma je malo
studenata Sciences Poa i izabranih zvaničnika.” Ovaj nekadašnji upravnik
preduzeća za ekološko čišćenje smatra da će ta jedinstvenost omogućiti
obnavljanje sistema vladanja i napuštanje profesionalnog bavljenja politikom:
„Preduzetnici su tradicionalno odsutni iz političkih organizacija. Kao slobodni
ljudi koji donose slobodne odluke, oni unose svoje iskustvo, osjećaj za
organizovanje i način upravljanja.”
I svoj imaginarijum, moglo bi se dodati. „Tim za
atmosferu”, „helpers”, „challenges”, „benchmarking”,
„output”: korporativna kultura i poslovni jezik oblikuju odnos aktivista
En marche! prema politici. Nakon hvalospjeva „inovativnosti” i
„fluidnosti”, Mendes, na čijem je Twitter nalogu velikim slovima ispisano
„Uvodi novine. Vjeruj u sebe. Guraj dalje”, nastavlja: „Novinari nas često
porede sa startapom i tu ne griješe mnogo. Naš pokret je nov, dinamičan,
mlad.” Preporuka: „Ako hoćemo da se izborimo s apstinencijom, moramo
liberalizovati partije.”
Iako dobija pomoć od preduzeća, na koja partije delegiraju
sve značajniji dio aktivističkih zadataka, En marche! svoj rapidan rast duguje
aktivističkim mrežama starih organizacija. Čitave sekcije socijalističkih
federacija uletjele su u ovaj pokret. Osim toga, veliki broj lokalnih
zvaničnika iako na parlamentarnim izborima podržava PS, sada je iza Makrona. U
njegov tabor prešao je i sam predsjednik Nacionalnog biroa PS-a za članstvo.
Ovaj pokret, inače, obožava da se šepuri. Bernar Kušner, Fransoa Bajru, Rober
Hju, Fransoa de Ruži i brojni drugi, poput trupe bez reda i resursa, tumaraju
selima prateći bivšeg bankara.
„Danas prava podjela nije na ljevicu i desnicu”, cijeni
Rišar Feron, poslanik socijalista za Finister i generalni sekretar En marche!,
„već na konzervativce i progresiviste.” Tragom Bila Klintona, Tonija Blera
i Matea Rencija, Makron pokušava da u Francuskoj prokrči „treći put”
promovisanja demokratije neutralizovane konsenzusom. „U PS sam ušao s 18
godina. Odlazio sam na sastanke i razgovore”, nastavlja Feron, skupštinski
izvjestilac Makronovog zakona. „U to doba još je bilo radničke klase i
metalurških radnika. Danas između gazde i zaposlenih vlada drugarski odnos.
Imaju zajednički interes. Istina je da Zola nije umro i da će u biznisu uvijek
moći da se nađu trgovci robljem, ali klasni sukob više nije očigledan.”
Melanšon se ne bi saglasio. Stojeći naslonjen na bini, u
crnom kaputu i crvenoj kravati, govori pred stotinak ljudi koji nisu uspjeli da
se uguraju u opštinsko pozorište Turkoana. „Moćnici uvijek hoće da imaju
poslednju riječ. Tako nas impresioniraju, sijanjem straha. Tako što su ljudi u
strahu. Iz tog straha im prepuštamo svijet rada. Iz straha od toga šta će biti
sutra, od gubljenja posla, nemanja plate.” Početkom januara, ovaj kandidat
organizovao je „izbijanje” Nepokorene Francuske. Nekoliko nedjelja prije
toga, jedna kasirka iz grupe u Ošanu (veliki lanac supermarketa, prim. prev.) doživjela
je spontani pobačaj na radnom mjestu usljed loših uslova na radu: „Rekli su mi:
‘Zola se time ne bi bavio'”, nastavlja Melanšon. „Ja se ne bavim Zolom.
Život je taj koji se bavio Zolom.”
S 290.000 potpisa i 2.800 grupa podrške, Nepokorena
Francuska postala je jedna od vodećih organizovanih političkih grupacija u
zemlji. Ukoliko je format njegove kampanje na neki način sličan onom koji ima
En marche!, Melanšon vodi računa o tome da istakne jasne razlike u odnosu na
svog protivnika: „Mislim da poređenje ima smisla ukoliko posezanje za ovakvom
platformom definišemo kao alternativu tradicionalnoj partijskoj formi”,
napisao je na svom blogu (4). „Međutim ove dvije platforme nemaju isti odnos
prema društvu.” Opremljen Facebook stranicom i Youtube kanalom s preko
230.000 pratilaca, Melanšon dodaje: „Makronov sistem dosta sarađuje sa
zvaničnim medijima… Mi radimo volonterski i mahom mimo zvaničnih
kanala.”
Središnje mjesto platforme oslanja se na Melanšonovo
tumačenje mehanizama građanskih revolucija u Latinskoj Americi. Kada je svijet,
prema njegovom mišljenju, ušao u „eru naroda”, partije su izgubile svrhu.
„Svi ti latinoamerički pokreti krajnje su zavisni od ličnosti koja izražava
težnje datog trenutka”, kako je zapazio u knjizi intervjua. „Ali jednom
kada pobijedi na izborima, on pobjeđuje praktično bez učešća organizacije i
partije. Tako njegova uloga ostaje zauvijek u središtu… Ovo je organska
slabost tih revolucija (5).” Slabost koja se mora adresirati.
Nastala kao odgovor na unutrašnje protivrječnosti Lijevog
fronta (FdG), Nepokorena Francuska razlikuje se od partijskog kartela. Nastavši
iz kampanje protiv Evropskog ustava 2005, FdG je trebalo da omogući
uspostavljanje jedne takve „partije bez zidova (6)”, kao što su Die Linke
u Njemačkoj i Siriza u Grčkoj.
Ipak, FdG nije uspio da se uspostavi kao trajna i nezavisna
snaga. Naravno, Nepokorena Francuska ima zakonski status partije i zauzima
ulogu namijenjenu klasičnim političkim organizacijama – ima svoje kandidate, a
svoje aktiviste obučava na narodnim univerzitetima. Međutim, uređena je na
takav način da partijski mehanizmi ne mogu da je sputavaju. Melanšon
pojašnjava: „Ni od koga se ne zahtijeva da ima partijsku knjižicu – može je
imati, ne treba se stideti članstva u partiji, ali sam pokret Nepokorena
Francuska nije partija (7).” On, zapravo, umjesto članova okuplja
potpisnike i funkcioniše na bazi donacija, a ne članarina. Zasada nema ni
statut, ni predstavnička tijela, ni unutrašnje struje. Njegov program Budućnost
zajedništva u dobroj mjeri nastao je doprinosima pripadnika pokreta, ali
politička linija i strateška orijentacija nisu bile predmet rasprave ili glasanja
unutar pokreta.
Melanšon je pokušao da izbriše postojanje partija,
uključujući i one njemu bliske. Odstupilo se od nekih obilježja
karakterističnih za radničke partije; recimo, rijetko kad se pjeva
Internacionala. Partije, ipak, i dalje čine kičmu pokreta. Nepokorenu
Francusku, objašnjava Erik Kokrel, koordinator Partije ljevice (PG), „na dosta
načina pokreću i održavaju aktivisti naše organizacije. Bez nje je ne bi bilo,
bez podrške u logistici i ljudstvu, kao i finansijske pomoći u iznosu od
nekoliko stotina hiljada eura.” Od vođstva pokreta pa sve do grupa podrške
na lokalnom nivou, partijski aktivisti iznose većinu organizacionih dužnosti.
Njihov odnos spram Nepokorene Francuske mogao bi se ipak ispostaviti kao
komplikovan. Novi članovi, koji se ponekad nerado učlanjuju u organizacije, u
Nepokorenoj Francuskoj pronalaze izvjestan vid slobode, ali iako prepoznaju do
kakvog omasovljenja ona dovodi u poređenju s klasičnim partijskim okvirom,
mnogi aktivisti pribojavaju se prateće atomizacije. Oni smatraju da bi
raspuštanje partija unutar pokreta i dovođenje u pitanje izraza „ljevica”
nosilo rizik ideološkog i organizacionog razoružavanja.
Društveni pokreti nastajali su još od maja 1968. kao
prostori drugačijeg pristupa bavljenju politikom u odnosu na partije. Svjesni
tog problema, oni u ime otvorenosti konstantno regrutuju one koji dolaze iz
samih pokreta. I obratno, slijedi i to da društveni pokreti ponekad koriste
partije za širenje svojih ideja. Uključujući i partije desnice.
„Htjeli mi to ili ne, obuzeti smo politikom”,
objašnjava nam Madlen de Žeze, portparolka tradicionalističkog udruženja Zdrav
razum (SC). „Tako da pred sobom imamo dva moguća pristupa: pustit ćemo čamac da
plovi, ili ćemo preuzeti kormilo.” Ona je SC osnovala 2014. Nakon
pristupanja UMP-u u cilju „mijenjanja njegove federalističke linije”, SC namjerava
da Republikance iskoristi kako bi „stavio tačku na kulturnu hegemoniju ljevice”.
Njegovi osnivači, svi proistekli iz Protesta za sve (Manif a tous, inicijativa
protiv homoseksualnih brakova, pokrenuta 2012), kritični su spram
konzervativnih partija jer nisu sprovele „civilizacijski projekat” i
prečesto se zadovoljavaju „administrativnom upravom”.
Poput Partije čajanke unutar Republikanske partije
Sjedinjenih Država, SC je revitalizovao desnicu i omogućio joj da se ponovo
poveže sa tradicionalističkim bataljonima. „Mi smo prava aktivistička
snaga”, smatra Žezeova. Za većinu od 9.000 članova SC ovo je prvi
politički angažman; oni „nisu po partijskim kuloarima kovali planove za
sopstvenu karijeru”. Ističe ih aktivizam. „Mi smo znatno mlađi od
Republikanaca, a aktivističko znanje stekli smo tokom društvenih pokreta iz
2013, što je rijetkost za grupe na desnici.” Tokom primarija u novembru
2016, SC je podržao Fransoa Fijona. Potom je 5. marta organizovao veliki skup
njegovih simpatizera na Trgu Trokadero u Parizu, što mu je omogućilo da održi
nadmoć nad partijskim rukovodstvom koje je bilo odlučno da pronađe kandidata
manje ukaljanog finansijskim aferama. Osim toga, SC je plasirao ideju da
desnica može da postane masovni pokret, zastupljenu kako na biralištima, tako i
na ulicama.
Unutar Republikanaca SC je zadržao političku i finansijsku
nezavisnost. Pored toga, posjeduje i sopstvenu aktivističku organizaciju.
Maksimilijan Erc, rukovodeći udruženjem u Grand Estu, na sljedeći se način
obratio grupi od dvadesetak simpatizera okupljenih u zavučenoj sali jednog otmjenog
restorana u Mecu: „Mi nismo pariski pokret. Hoćemo da se povežemo s realnošću,
ali, kako bismo to postigli, moramo baciti mrežu što je bliže moguće. Nakon
Nansija i Remsa i ovde smo formirali tim, jer naša snaga leži u puštanju korijena
na lokalu.” Pored njega sjedi Pjer de Solju, odnedavno referent SC-a za
Nansi. „Bio sam odgovoran za Protest za sve u svom gradu. Tokom lokalnih izbora
Loren Enar, kandidat za gradonačelnika, posjetio me je i ponudio mi da postanem
njegov savjetnik za obrazovanje. Godinu dana od početka mog mandata, učlanio
sam se u Republikance i Zdrav razum.”
Među 16 učesnika sastanka koji su za stolom, većina nije
bila deo Protesta za sve. Aktivirali su se tokom primarija, podstaknuti
zajedničkom željom da „revolucionizuju politiku”. Kako bi obuzdao žar
okupljenih, tri mjeseca prije nego što će se Fijon naći na optuženičkoj klupi,
Erc ih je upozorio: „Slijedi nam neminovno razočaranje. Zasigurno ćemo morati
da progutamo neke žabe. Možemo mi da imamo svoja ubjeđenja, ali kada glava
porodice udari šakom o sto, svi moraju da slušaju.” Ubrizgavanjem seta
ideja naslijeđenih iz antiprosvetiteljske filozofije, ovaj pokret već je uspio
da preuredi političko polje desnice.
Ekstremna desnica, međutim, ne namjerava da se povuče.
Stefani Binjon, autorka djela La Chasteté ou le chaos? (Čednost ili haos?) (Via
Romana, 2016) i predsednika Terre et famille (Zemlja i porodica), te je večeri
učestvovala u prijateljskom razgovoru s Gabrijelom Kluzel, novinarkom sitea
Boulevard Voltaire, i Sesil Edel iz udruženja Choisir la vie (Izabrati život).
Prihvativši poziv Souveraineté, identité et libertésa (SIEL, Suverenitet,
identitet i slobode), udruženja bliskog Nacionalnom frontu (FN), njih tri sjedjele
su na bini jedna do druge. Te večeri, stotinu ljudi okupljenih pod skutima
Jovanke Orleanke došlo je da oda počast „ženama patriotama”. „SIEL je
veoma mlada partija”, objašnjava nam njen predsjednik, Karim Ušik. „Marin
Le Pen nam je 2012. dala zadatak: željela je strukturu sposobnu da prikupi
glasače desnice koji nisu htjeli da se priključe FN-u. Taj zadatak povjerila je
nama. Naša uloga je da zadržimo ljude u tom predsoblju.”
SIEL je u novembru 2016. napustio „Okupljanje Mornarskoplava”,
koje je osnovala Marin Le Pen, kritikujući „nedostatak interne
demokratije”, i dao se na izgradnju desnog saveza unutar kog će služiti
kao most između Republikanaca i FN-a (8).
Ušik pristaje da se igra „plavih beretki” samo zato
što, prema njegovim riječima, „sve organizacije desnice dijele jedinstveni i
većinski kulturni prostor”. S čašom cidera u ruci, nastavlja: „Većina
smatra da se Francuska nije rodila 1789, već da korijene vuče iz Ancien
Régimea. I u središte debate stavlja pitanje islamizacije.” Pokazatelja
ideološkog proboja ima napretek: „Urednička postignuća Filipa de Vijera, Erika
Zemura i Patrika Bujsona; uspon nedjeljnika poput Valeurs actuelles; i, iznad
svega, masovnost Marševa za život i Protesta za sve, koji su pokazali da je
francuska desnica koja počiva na vrijednostima u usponu.”
Oslanjajući se na model uspjeha nacionalističke desnice u
zemljama Centralne Evrope, Ušik očekuje političko prestrojavanje. Kaže da je u
stanju da se „nevoljno opkladi” da će se unutrašnje protivrječnosti FN-a prije
ili kasnije razriješiti podrivanjem političke strategije te stranke. „Oko 80%
članova Centralnog komiteta su predstavnici nacionalne desnice. Kadrovi i
aktivisti ove partije nemaju veze s linijom njenog rukovodstva.”
„Ne želim da FN određujem ni kao ljevicu ni kao
desnicu”, podsjeća nas Luj Alio, potpredsjednik partije. „FN nije ni lijevo
ni desno, ili, možda preciznije, rekao bih da je i lijevo i desno.” Taj
slogan „Ni lijevo, ni desno”, koji su 1930-ih formulisali budući lideri
kolaboracije (Žak Dorio, Simon Sabjani), danas vrši dvostruku funkciju gašenja
svakog iskušenja da se desnica ujedini, ali i privlačenja onih koji jednim okom
gledaju prema ljevici. „U vrijeme dok sam bio aktivista Radničke borbe, imao
sam mnogo prijatelja koji su čitali Le monde diplomatique”, uvjerava nas
gradonačelnik Ajanža, Fabris Engelman. Kada je 2014. godine ispred FN-a krenuo
u pohod na lokalnu vlast PS-a, imao je komplikovan, ali savršen profil. Ovaj
zvaničnik jedne od sindikalnih sekcija Generalne konfederacije rada (CGT)
prešao je prvo iz pomenute trockističke organizacije u Novu antikapitalističku
partiju (NPA). Na kraju se pridružio FN-u: „U Ajanžu i okolini takoreći nije ni
bilo FN-a. Front je imao samo jednog neozbiljnog aktivistu, bivšeg legionara s
kojim ne biste hteli da provedete veče. On je bio vječiti kandidat
Fronta.” Engelman, sveprisutan u reportažama o njegovoj partiji,
simbolizuje prestrojavanje dijela svijeta rada u pravcu ekstremne desnice. I
novog odjela koje priželjkuje.
Le Penova poziva na stvaranje „obnovljene, otvorene,
efikasne partije” i pokušava da se oslobodi bremena FN-a, koje je i dalje
teško nositi. Od „nacionalnog okupljanja”, osmišljenog tokom
parlamentarnih izbora 1986. zarad privlačenja dezertera desnice, do „Okupljanja
Mornarskoplava”, pokrenutog u maju 2012, obuke osmišljene prije dvadeset
godina kako bi ublažile ideološke pozicije i ponašanje aktivista do nivoa na
kom su danas, sve je usmjereno na izgradnju formacije kojoj i dalje nedostaju
kadrovi neophodni za sprovođenje vlasti (9).
Na sopstveni način FN ilustruje degeneraciju kolektivnih
organizacija, budući da nad njim monopol drži jedan klan. Iako se u članu 4
Ustava navodi da „političke partije i grupacije doprinose pravu glasa”,
malo njih doprinosi razvoju nezavisnog mišljenja. Većina se zadovoljava ulogom
izborne mašinerije u službi nečijih ličnih avantura. Znakovi vremena: Francuska
je 1990. brojala 20 partija; 2016, bila je 451.
(TBT, LE MONDE,
Istražuje Alan Popelar, Prevela Matija Medenica)