ANALITIKA
Zapadne vođe sigurno mogu tolerirati određen stepen
provokativne retorike među prijateljima. Ali kada veliki broj Evropljana
nazovete nacistima, ili optužite veliki broj istaknutih Amerikanaca za pokušaj
ubistva, bilateralni odnosi dosegnu jedan problematičan nivo sa strateškim
značenjem.
FOTO: Erdogan (Getty Images)
Dan nakon referenduma u Turskoj, dok broj navoda o prevari
raste, a opozicija još uvijek dovodi u pitanje rezultate, američki predsjednik
Donald Trump nazvao je Recepa Tayyipa Erdogana, čestitao mu na pobjedi i
predložio razgovor o kampanji protiv ISIL-a. S jedne strane, ovo nije ništa
novo. Washington često strateške interese stavlja ispred demokratskih ideala i
njeguje odnose s velikim brojem autoritarnih saveznika; zaista, u nekoliko
navrata tokom proteklih 50 godina, Turska je bila jedan od njih. Ali odnos
Washingtona s Turskom nakon referenduma obećava nešto novo i potencijalno
opasnije: nedemokratskog saveznika sasvim odanog vlastitoj populističkoj
retorici.
Nije baš da Erdogan i njegova stranka nikada nisu imali
temelja da se nazivaju demokratima. Proteklih godina su odnosili pobjedu na
slobodnim i pravednim izborima i to protiv nedemokratskih protivnika: vojske,
sekularne birokratije, i posljednje, čini se, Gulenovog pokreta. Ali Erdogan je
ovu prošlost utkao u znatno grandiozniji narativ, onaj u kojem njegov uspjeh
konačno označava revolucionarnu transformaciju moderne Turske u potpunu
demokratiju. Sada, kada je svijet posvjedočio sistematskoj represiji
neistomišljenika pred nedjeljno glasanje, Erdogan insistira da je Turska upravo
održala „najdemokratičnije izbore… ikada viđene i u jednoj zapadnoj zemlji.“
Pitao je turski premijer, zašto bi svijet smatrao referendum u Turskoj išta
manje legitimnim od glasanja za Brexit?
Ova vrsta nerealne retorike učinit će dobre odnose SAD-a i
Turske nemogućim. Ironično, insistirajući tako revnosno da je demokrata,
Erdogan isključuje tradicionalno licemjerje koje je Washingtonu u prošlosti
tako dobro išlo.
Kad je riječ o mnogim, znatno gorim autoritarnim režimima s
kojima SAD surađuju, tu je, uprkos svem licemjerju i pretvaranju, opći dojam da
svi misle slično. Neki od njih, poput Jordana i Saudijske Arabije, ponosno su
monarhijski raspoloženi. Drugi, poput al-Sisijevog Egipta, održavaju izbore i
deklarativno podržavaju demokratske norme, ali se u biti ne oslanjaju na ovu
retoriku kad je riječ o domaćoj i međunarodnoj stvarnosti. A u zemljama koje,
za razliku od Turske, nemaju potvrđene demokratske prošlosti, očekivanja su
sukladno niža. Kao rezultat, bilateralni odnosi se mogu održavati uz stepen
cinične iskrenosti, ušuškane u zajednički vokabular reda, stabilnosti i
zajedničkih interesa.
Za to vrijeme, režimi koji su najodaniji odbrani svojih
demokratskih ideala historijski su revolucionarni ili ljevičarski orijentirani radije
nego američki saveznici. Kad je riječ o Venezueli za vrijeme Huga Cháveza ili
ne tako demokratskoj Njemačkoj Demokratskoj Republici, Washington je osporavao
njihova ideološka prava umjesto da ih prihvati.
Zašto će ovo biti bitno SAD-u i Turskoj, naročito ako
izgleda da su Trump i Erdogan željni surađivati? Problem je u tome što kada SAD
i Turska neizbježno uđu u sukob oko političkih nesuglasica, kao što je bio
slučaj u prošlosti, fundamentalno neslaganje oko legitimiteta turske
demokratije, i različite percepcije osnovnih političkih stvarnosti, učinit će
ova neslaganja osjetljivijim i kompliciranijim za riješiti. Što turske vođe
više pričaju o demokratiji, posmatrači sa Zapada će činiti isto. A ovaj fokus
na demokratiji, umjesto na sigurnosti i stabilnosti, osigurat će kontinuiran
priliv kritika iz Kongresa i američkih medija. To će primorati Erdogana, krhkog
poput vlastitog domaćeg legitimiteta, da održava svoje kontinuirane kritike
Zapadu. Takva, obostrano intenzivnija, retorika na kraju bi mogla izazvati slom
odnosa koje nijedna strana sasvim ne
želi.
Ova dinamika već je počela uzimati svoj danak prije referenduma.
Kako su zapadni mediji sve glasniji u kritiziranju Erdoganovih demokratskih
referenci, Erdogan je tako postao glasniji u vlastitim nastojanjima
diskreditiranja Zapada. Objašnjavanje pristalicama zašto svjetske demokratije
odbijaju prihvatiti Tursku u svoje redove zahtijeva istrajan režim antizapadne
retorike. Tako Erdogan i njegovi aktivisti redovno optužuju Zapad za licemjerje
i promoviraju niz teorija zavjere u kojima zapadne sile pokušavaju potkopati
Tursku koristeći se podlim sredstvima. Pojašnjavajući zašto su evropski
posmatrači osudili referendum, naprimjer, Erdogan je izjavio za CNN da je
„zapadni svijet planirao određene igre s Turskom, a one su propale. Sad imaju
problem sakriti to sve.“ Kada su demonstranti izašli na ulice dovodeći u pitanje
rezultate referenduma, turska vlada je opet vidjela stranu provokaciju. Zapadne
vođe sigurno mogu tolerirati određen stepen provokativne retorike među
prijateljima. Ali kada veliki broj Evropljana nazovete nacistima, ili optužite
veliki broj istaknutih Amerikanaca za pokušaj ubistva, bilateralni odnosi
dosegnu jedan problematičan nivo sa strateškim značenjem.
Pokušaj puča u turskoj u julu 2016. stvorio je jaz u
stavovima koji i dalje truje američko-turske odnose. Dok su Turci čistke nakon
puča vidjeli neophodnim za očuvanje demokratske vlade u zemlji, mnogi strani
posmatrači su taj čin vidjeli kao opasan korak ka diktaturi. Povrh svega,
odbijanje Zapada da prihvati Erdoganove tvrdnje da je puč u potpunosti
organizirao i izveo pokret odan Fetullahu Gulenu, koji je trenutno nastanjen u
SAD-u, stvorio je u Ankari još veći bijes i nepovjerenje. Gorljiva posvećenost
turske vlade svom narativu potvrdila je još jednu prepreku produktivnim
odnosima: prije nekoliko mjeseci, grupa američkih novinara pozvana u Ankaru na
putovanje i medijsko druženje u vladinoj organizaciji na kraju je objavila niz
članaka s fokusom na nadnaravno iskustvo i bizarnu propagandu umjesto na pravu
tursku priču. Pitanje Gulenovog izručenja eskalirao je iz pravnog pitanja koje
se moglo riješiti uspostavljenim kanalima u ozbiljan izvor bilateralnih
tenzija. Dok Turska promovira vlastitu verziju pravde protiv Gulenista kao
nužnu odbranu demokratije, Ankara će nesposobnost SAD-a da izruči Gulena
vidjeti kao dokaz američkog neprijateljskog raspoloženja, a ne kao neizbježan
ishod redovnog zakonskog postupka i neovisnog sudstva.
Frustracija oko problema poput ovih također može SAD učiniti
arogantnijima čak i kada Ankara izrazi validnu zabrinutost. Shvatljivo je zašto
je turska javnost bijesna zbog američke suradnje sa sirijskim kurdskim borcima
čiji partneri aktiviraju auto-bombe u Istanbulu i Ankari. Ali turski napori da
ovu ljutnju prenesu u Washington su izgubljeni i diskreditirani usred sve
nerazumnijih objašnjenja zašto su hapšenja kurdskih političara i akademika koji
se bore za mir savršeno legitimna.
Ono što dodatno pogoršava ovo neslaganje je spremnost
Washingtona da doprinese Erdoganovoj demokratskoj retorici kako bi izbjegao
preuzimanje turske odgovornosti u Siriji. Trumpova čestitka Erdoganu mogla bi pridobiti
još malo turske poslušnosti na ovom polju dok Washington napreduje prema
sirijskom gradu Raqqi s Kurdima. Ali sada kada je američka vlada cinično
podržala Erdoganove demokratske reference nadajući se vanjskopolitičkoj
suradnji, svaka naredna kritika, od vlade ili čak američkih medija, smatrat će
se pregovaračkom taktikom, a ne potencijalno iskrenim nastojanjem. A ukoliko
Washington odluči prigodno upotrijebiti ovu kritiku, iznenadno se sjetivši
važnosti demokratije nakon budućeg političkog spora, narativ iz Ankare o Zapadu
bit će samo potvrđen.
Taj narativ je također pojačan zapadnjačkim tumačenjem koji
islam spaja s autoritarizmom, a sekularizam s demokratijom. Činjenica da je,
naprimjer, Trumpov direktor CIA-e Mike Pompeo, izgledao kako slavi tokom
pukušaja puča prošlog ljeta kao kongresmen i kada je vjerovao da se radi o
čisto antiislamističkom slučaju, nije dobar predznak sposobnosti administracije
da ponudi ubjedljivu kritiku na račun Erdoganovog nedemokratskog ponašanja. Baš
kao što su tokom Hladnog rata ljevičarski diktatori tražili samoopravdanje u
licemjernoj podršci Washingtona njihovim desničarskim protivnicima, Turska će
slično iskoristiti američku podršku sekularnim diktatorima poput Sisija.
Turska vlada zaista može pronaći druge izvore opravdanja u
Washingtonu i kod kuće. Daleko je od sigurnog da će Erdogan, suočavajući se s
dugo predviđanom ekonomskom krizom i trajnim kurdskim revoltom, ustvari biti u
mogućnosti donijeti stabilnost Turskoj. Ukoliko ne uspije ostvariti čak ni
autokratsku stabilnost kojom se diktatori vole razmetati, sve pada u vodu.
Ukoliko pak uspije, možda se SAD i Turska mogu vratiti uspostavljenom scenariju
autoritarnih saveznika. Turska se također pokušava predstaviti, i to ne
neuspješno, kao potencijalni saveznik ukoliko SAD krenu ka regionalnom sukobu s
Iranom. I, paradoksalno, postane li Turska autoritarnija i Erdogan se, kao
rezultat toga, bude još manje brinuo o domaćem političkom mišljenju, možda
postane i manje posvećen vlastitoj demokratskoj retorici.
Dotad će američko-turski odnosi ispaštati zbog svojih
posebnih izvora stresa. Erdogan, kako bi dosad već trebalo biti kristalno
jasno, ne namjerava biti ničiji „k**in sin“, a naročito ne washingtonski.
(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)
