BLISKI ISTOK
U velikoj reportaži koju je objavio CNN, njihov čuveni
dopisnik Ben Wedeman razgovarao je s nekolicinom stanovnika Mosula koji su
izgubili sve i nakon oslobođenja su prisiljeni na odlazak iz svog grada
FOTO: (Suhaib Salem / REUTERS)
Bitka za Mosul, u koju su prije nekoliko mjeseci krenuli
irački vojnici uz zračnu i logističku podršku Amerikanaca i njihovi saveznika,
prometnula se u možda i najkrvaviji obračun s Islamskom državom, koja je taj
irački velegrad prije nekoliko godina pregazila u samo par dana. Kako se
Iračani probijaju kvart po kvart, a pripadnici ISIS-a se nalaze u sve čvršćem
obruču, tako iz oslobođenih područja stižu sve potresnije priče preživjelih
civila i uznemirujuće fotografije uništenog velegrada.
U velikoj reportaži koju je objavio CNN, njihov čuveni
dopisnik Ben Wedeman razgovarao je s nekolicinom stanovnika Mosula koji su
izgubili sve i nakon oslobođenja su prisiljeni na odlazak iz svog grada. Među
njima je i mladić Sufian, tinejdžer ili možda u ranim 20-im godinama, kojega je
zatekao kako stoji u objektu koji je nekoć bio luksuzna vila, a sada je tek
betonski kostur izbušen mecima i granatama. Sakrio se ondje od kiše u društvu
još nekoliko mladaca slične dobi, a svi su čekali da nad njima provjeru obave
pripadnici iračkih službi, koji češljaju područje u potrazi za ISIS-ovcima ili
njihovim simpatizerima.
– Kad sam mu stisnuo ruku, bila je topla i nježna. Koža
ispod njegove brade bila je bljedunjava baš kao i kod većine ljudi koji bježe
iz Mosula, a koji su tjednima bili u zatvorenim prostorima, nerijetko u mračnim
podrumima, dok su vani divljale borbe, napisao je Wedeman.
U nastavku prenosimo ostatak njegove priče.
Pozdravio sam Sufiana na arapski, a on mi je uzvratio na
engleski.
– Zdravo, kako ste?, rekao mi je, nervozno se osmjehujući,
ispod oka gledajući iračke obavještajce u blizini.
– Govoriš engleski?, pitam ga.
– Pa mogu se sporazumjeti, odgovara.
Iznad nas bruje borbeni helikopteri, povremeno se čuje kako
ispaljuju projektile ili iz strojnica pucaju na stari grad. Zvuci pucnjave i
artiljerijske paljbe odjekuju iz daljine, nekoliko blokova od nas.
Pokušavamo nagovoriti iračke vojnike da nas puste naprijed
pa ostavljam Sufiana i hodam prema grupi obavještajaca. Moj producent Kareem
Khadder pokušava ih odobrovoljiti. S njima nije lako, sumnjičavost im je
profesija. Kareem im nudi cigarete, zbija šale u nadi da će upaliti. Znao sam
da će to potrajati pa sam s mojom snimateljicom Mary Rogers odšetao niz blatnu
cestu kako bismo pogledali na što sliči Tayaran, uništeni kvart sjeverno od
jednako uništenog Mosulovog aerodroma.
Okrenem se i opet ugledam Sufiana, muči se pokušavajući
gurati majku u invalidskim kolicima kroz kaljužu.
– Prava katastrofa, kaže mi, sav zadihan.
– Sve smo izgubili: srca, uvjerenja, imovinu. Više ne
pripadamo tu. Samo želimo mir.
– Hoćeš li se vratiti?, pitam ga.
– Ne, ne mogu. Više ne. Ne mogu. Prestravljen sam. Ubit će
nas…
Stajem kako bih ih pustio da prođu i na arapski kažem: Sve
će biti dobro, ako Bog da.
– Imamo Isusa. Idemo k njemu, odgovara mi.
– Što vam je to Sufian rekao, pita me njegov djed na
arapski, koji mi je prišao podupirući se o štap.
Nisam mu odgovorio. Nisam mogao dokučiti zašto bi netko s
tipičnim sunitskim imenom, kao što to ime Sufian jest, rekao nešto tako. Je li
na to mislio kada je spomenuo da je izgubio sva uvjerenja?
U međuvremenu, Kareemov šarm je urodio plodom. Obavještajci
su se počeli smijati njegovim forama, zovu nas da se svi zajedno fotografiramo.
Spremni su nas pustiti dublje u grad. To bi nam bio drugi pokušaj tog dana.
Nešto ranije, vozili smo se s iračkim policijskim specijalcima do parka u
blizini Muzeja Mosula, no kako smo mu prilazili tako je naše vozilo dobrano
protresla velika eksplozija. Udar je bio toliko jak da su limene rolete s
obližnjih dućana otpale.
Kad smo izašli iz vozila, vidjeli smo oblak crnog dima kako
se diže u zrak oko 150 metara od nas. Vozila hitne pomoći su jurila naprijed.
Vojnici su bili na rubu. Pored nas je projurio kamionet iz suprotnog smjera, u
prikolici je vozio nekoliko ranjenih vojnika. Kasnije smo čuli da je
eksplodirao ISIS-ov bager, čiji je vozač aktivirao eksploziv. Veći broj vojnika
je poginuo ili je ranjen.
Čovjek koji je bio zadužen za nas, znam samo da se zove
kapetan Firas, odlučio je da smo vidjeli dovoljno. Viknuo je nama i drugim
novinarima da se odmah vratimo u vozilo. Negodovali smo, ali nije nas slušao.
Vratili smo se do ruševina koje su nekoć bile aerodrom. Tamo smo zatekli
stotine civila na putu prema izlazu iz grada. Na čelu kolone bio je Saleh
Jassim, star oko 30 godina, na ramenima je teglio malo tele, a za njim je išlo stado
krava.
Dok su se ostali činili iscrpljenima i dezorijentiranima,
Saleh je na licu imao širok osmijeh. Mahao je, u zrak dizao dva prsta u znak
pobjede.
– Bogu hvala, na sigurnom ste, kažem mu na arapski, a on me
umjesto odgovora poljubi u obraz.
Saleh je s porodicom koračao barem dva sata od njihova doma u
Bab al-Baidhu, kvartu u sklopu starog grada.
– Granatiranje je bilo žestoko. Dva dana nisam oka sklopio,
kaže mi. Krave su, dodaje, susjedove.
FOTO: (REUTERS/Suhaib Salem)
Dok smo snimateljica Mary i ja razgovarali sa Salehom,
producent Kareem je zaustavio policijski kamionet koji je naišao i nagovorio
policajce da nas vrate u grad. I tako smo došli na mjesto na kojem sam sreo
Sufiana.
Ako vam se ova priča počinje činiti razbacanom, to vam je
zato jer je takav i naš boravak u Mosulu. Plan A vrlo brzo se pretvara u Plan
B, a odmah zatim u Plan C i sve tako dok ne ispucamo pola abecede.
Nakon razgovora sa Sufianom i njegovom obitelji, krenuli smo
za našim novopečenim prijateljima, iračkim obavještajcima. Njihov nam je
zapovjednik obećao da će nas pustiti da prođemo autom dublje u grad, ali onda
je negdje otišao. Dok smo ga čekali, vidjeli smo sedmoricu vojnika kako vode
dvojicu muškaraca kojima su glave prekrivene majicama.
– To su da'eshovci, kaže nam jedan vojnik. Misli na ISIL.
– Kako znaš da su to osumnjičeni ISIL-ovci?, pitam jednog
obavještajca.
– Nisu osumnjičeni, to jesu ISIL-ovci, uzvraća mi.
– Ali kako znaš?
– Imamo doušnike, kaže.
– Nadam se da će vidjeti svog boga, viče jedan od vojnika.
Dok je grupa prolazila pored nas, ugledao sam crvene ožiljke
i otiske crnih čizama na leđima jednog od dvojice zatočenika. Već su vidjeli
svog boga… Ili, da budem precizniji, tek su ga počeli gledati.
Zapovjednik kojeg smo čekali nije se pojavio pa smo na kraju
krenuli za grupom policajaca u jednu polusagrađenu zgradu iz koje se, kako su
nam rekli, vidi al-Hadba, nakošeni minaret odmah pored velike džamije al-Nuri.
Upravo je ondje Abu Bakr al-Bagdadi imao svoj prvi i jedini potvrđeni javni
istup 4. srpnja 2014. godine, nekoliko dana nakon proglašenja uspostave njegova
samozvanog kalifata. S trećeg smo kata imali panoramski pogled na stari grad.
– Pazi! Ima snajperista!, upozorio nas je jedan policajac.
Al-Hadba je od nas bio udaljen samo dva kilometra. Njemu s
lijeva u nebesa se uzdizao stup gustog crnog dima. Opet pucnjava, novi niz
eksplozija.
Na širokoj aveniji koja se pružala ispod nas vidimo
osmeročlanu obitelj – dvojicu dječaka, četvoricu muškaraca i dvije žene – kako
prolaze gotovo trčeći. Jedna od žena, sa zelenim pokrivalom na glavi, mahala je
štapom s nataknutom bijelom krpom kako bi dala do znanja da nisu borci.
– Dođi ovamo, pokazat ću ti mrtvog ISIL-ovca, pozvao nas je
jedan od vojnika.
Slijedili smo ga niz stube pa dalje kroz dvorište i preko
zemljanog nasipa na ulicu.
– Moramo pretrčati cestu jedan po jedan. Gore je snajperist,
upozorio nas je.
Kad smo se okupili na drugoj strani, iznenada se začuo fijuk
projektila. Svi smo se bacili na tlo, a sekundu ili dvije kasnije udario je
negdje u blizini.
– Brzo, moramo ići, možda stiže još jedan, upozorio nas je
vojnik.
Pred nama se ukazao spaljeni, uništeni policijski terenac.
Odmah pored njega bio je izgorjeli automobil, vjerojatno je bio auto-bomba.
Zdesna je bio leš, tijelo odjeveno u maskirnu vojnu odoru. Po smradu, čini se
da je tamo već danima. Pored njega je crni pijetao, obilazi ga i trijumfalno
kukuriče.
Sve okolo je uništeno. Na tlu komadi betona, stakla,
savijenog metala, dronjci i čahure metaka. Dalje niz ulicu čuje se rafalna
paljba. Još jedna eksplozija.
Eto što je ostalo od nekadašnjeg velegrada Mosula.
(TBT, Jutarnji.hr)