ANALITIKA
Marine Le Pen se u potrazi za intelektualnim okvirima svoje
politike okreće opskurnim filozofima, čije su se ideje zasnivale prije svega na
etnonacionalističkoj viziji ujedinjene Evrope
FOTO: Le Pen (Charly Triballeau—AFP/Getty Images)
Od rezultata predstojećih predsjedničkih izbora u Francuskoj
ne zavisi samo sudbina te zemlje, već i čitave Evrope. Ili, barem, jedne njene
ideje, oličene u institucijama i zakonima Evropske unije.
Marine Le Pen, vođa desničarskog Nacionalnog fronta, svoju
kampanju zasnovala je na ideji rekonstituisanja Francuske kao suverene zemlje.
Na konferenciji za štampu koju je održala krajem prošlog mjeseca, na temu
spoljne politike izjavila je, što nije nikakvo iznenađenje, da je “došlo vrijeme
da raskrstimo s Evropskom unijom”.
No, da li to znači da se Le Penova odriče i drugih koncepata
ujedinjene Evrope? U ideološkom skladištu njene partije, može se naći plan
drugačijeg poretka na Starom kontinentu, izašao iz pera predstavnika francuskog
pokreta “Nove desnice” ( Nouvelle Droite). Iako se radi o autorima koji nikada
nisu držali istaknute partijske funkcije, njihov uticaj na ideološku evoluciju
stranke je nesporan. Odbacujući vrijednosti prosvjetiteljstva na kojima se
zasniva današnja EU, oni su predložili drugačiji koncept, zasnovan na idejama
rase i etnosa.
Među ljudima čije je političko kretanje orbitiralo oko
“crnog Sunca” etno-nacionalizma, malo ko je našao bizarniji put od Jean
Thiriarta. Iako je bio mladi samoproklamovani ljevičar, ovaj Belgijanac se
priključio nacističkim okupacionim snagama kao dio kolaboracionističkog
pokreta.
Nakon što je odslužio zatvorsku kaznu u poslijeratnom
periodu, politički se aktivira tokom šezdesetih godina 20. vijeka, osnivajući
“Mladu Evropu” organizaciju koja stupa u bliske veze s francuskim paravojnim
krugovima koji su se protivili nezavisnosti Alžira.
U svom kapitalnom djelu pod naslovom “Imperija od 400
miliona ljudi: Evropa”, Thiriart se zalaže za centralističku panevropsku
partiju koja bi sprovela ujedinjenje starog kontinenta. Pozivajući se na
postojanje jedne i nedjeljive rase na prostoru od Narvika do Kejptauna, i od
Bresta do Bukurešta, on, kao i većina drugih predstavnika Nove desnice, glavnog
neprijatelja Evrope nije vidio u komunističkoj Rusiji, već u kapitalističkoj
Americi, zbog čega je težio stvaranju jednog anti-imperijalističkog
anti-američkog fronta.
Thiriart se, tražeći saveznike u borbi protiv Amerike, na
kraju okrenuo i arapskim zemljama. Karijeru je započeo u društvu bijelih
suprematista, a završio je u društvu arapskih nacionalista. Nadao se stvaranju
internacionalnih brigada koje bi se borile ne samo protiv SAD, već i protiv
Izraela, njihovog “partnera u zločinu”. Neposredno pred smrt koja će ga
zadesiti 1992. pisao je o još jačem imperativu borbe protiv SAD nakon raspada
Sovjetskog Saveza.
Thiriart je uvijek bio udaljen od centra dešavanja na
evropskoj Novoj desnici, što se ne može reći za njegovog kolegu Alain de
Benoista. Prema mišljenju ovog autora, tradicionalna podjela ideološkog spektra
na ljevicu i desnicu odavno je prevaziđena. U svojoj knjizi pod naslovom Pogled
s desna (Vu de droite) Benoist koncept desnice objašnjava kao “stav koji
uvažava raznolikost svijeta, priznaje nužne nejednakosti koje su njegova posljedica,
a homogenizaciju čovječanstva koja se odvijala tokom posljednjih 2000 godina
smatra zlom”.
Na taj način on izaziva čitav spektar tradicionalnih
političkih snaga Francuske, od konzervativaca, do progresivaca, od degolista do
socijalista. Malobrojni pobornici njegove ideologije, poput Alana Madelina,
koji je bio ministar u jednoj od vlada za vrijeme predsjednika Jacques Chiraca,
uspjeli su da se domognu političkog mainstreama. Drugi su tokom posljednje
decenije dvadesetog vijeka otišli u pravcu Nacionalnog fronta.
Izvornu Evropu Benoist vidi u antičkoj, paganskoj Grčkoj.
Pored kulturološke, njegovu misao karakteriše i rasistička komponenta. Igrajući
se riječima poput igre vatrom, Benoist pažljivo briše liniju razgraničenja
između rase i kulture, vrijednosti i razlika.
FOTO: (Wikipedia)
Političari poput Jean-Marie Le Pena u njemu traže
intelektualni okvir za sopstveni rasistički pogled na svijet. Le Pen se u
intervjuu koji je nedavno dao za jedan ekstremnodesničarski list, založio za
“okretanje Rusiji u cilju spasavanja borejskog, bijelog svijeta”. U toksičnoj
tezi da bijeli Evropljani potiču iz nekog arktičkog drevnog svijeta, Le Pen i Benoist
nisu usamljeni. Mnogi njima slični autori upozoravaju na opasnost od “velike zamjene”,
imigracione prijetnje koja bi izmijenila rasni karakter Evrope.
Javni profil Alaina de Benoista je u najmanju ruku
kontroverzan. Poznati francuski ljevičarski intelektualac, Michel Onfray, rekao
je jednom prilikom da bi radije pročitao “validnu analizu” koju je napisao Benoist,
nego “nevalidnu analizu” iz pera nekog od svojih ljevičarskih kolega, na primjer
Bernard-Henri Lévya. Tadašnji premijer Francuske Manuel Valls, optužio je Onfrayja
za legitimizaciju Nacionalnog fronta. Ovaj mu je odgovorio tvrdnjom da samo “kreten”
može da vrednuje tvrdnju na osnovu ličnosti njenog tvorca, a ne snage argumenta
kojeg nudi.
Onfray kao ljevičar i Benoist kao ekstremni desničar (iako
sam ne prihvata takvu kvalifikaciju) imaju mnogo toga zajedničkog. Obojicu
plaši uzlat vjerskog ekstremizma, a privlači post-religijska, paganska ideja
društva. Obojica u američkom kapitalizmu i njegovoj pop kulturi vide najveće
neprijatelje Evrope. Benoist kaže da “ideologija istog” koja izvire iz SAD
uništava sve na svom putu. Onfray tvrdi da je konzumerizam ono trulo u srcu
Zapada.
Obojica autora se slažu u ocjeni da Zapad broji svoje posljednje
dane. Benoist pesimistično kaže da “svijet ulazi u implozivnu, terminalnu
fazu”.
Pojedini kritičari stav Onfrayja tumače kao mjeru uspjeha
koji je postigao Benoist.
Iako je uspjeh deničarskih autora pojedinačno gledano mali,
za njihove ideje se to ne može reći. Francuski suverenizam, divljenje Putinovoj
Rusiji, insistiranje na nacionalnom identitetu i snažnoj centralizovanoj
državi, sve to je Marine le Pen usvojila i uzdigla na najviši politički nivo.
Iako protivnica Evropske unije, ona se zalaže za savez evropskih nacija. Iako
nikada ne bi upotrijebila “borejski” pojam iz ideološkog arsenala svog oca, ona
dijeli njegovu apokaliptičnu viziju sukoba Istoka i Zapada i u njemu vidi
glavni razlog za buduće evropsko ujedinjenje.
Ono što je počelo na samoj margini društvene misli
šezdesetih godina prošlog vijeka, danas se nalazi u centru političkih zbivanja.
Riječ je o slici ujedinjene Evrope projektovanoj u jednom mračnom ogledalu apokaliptičnog
pesimizma i rasne teorije. Kroz manje od dva mjeseca, francuski birači će
odlučiti o sudbini ove ideje i njenom ustoličenju na nivou nove državne
politike.
(TBT, FP, Newsweek.rs)