REPORTAŽA
Kako je bitka za preuzimanje Mosula po svoj prilici zapala u
ćorsokak, Jezidi koji su 2014. godine pobjegli iz sjeverozapadnog Iraka
kolebaju se oko povratka u domovinu. Budući da ih ISIL proganja, smatrajući
pripadnike te kurdske manjine jereticima koje treba porobiti ili ubiti…
FOTO: Profimedia
Sindžar, na sjeverozapadu Iraka, i dalje je dijelom napušten
grad. S dolaskom Islamske države (ISIL) augusta 2014. godine, 80.000 ljudi pobjeglo
je, a nakon što su kurdske snage 13. novembra 2015. povratile grad, samo
pedeset porodica odlučilo je da se vrati. Grupica boraca sporo korača ispod
podnevnog sunca. Kad vjetar zaklopara ostacima metalnih zastora na izlozima,
dronjavim od bombardovanja, nastaje buka, kao da grad pohode namučene duše.
Naoružani muškarci ulaze i izlaze iz škole, pretvorene u generalštab, ili sjede
na podu čekajući naređenja. „I u prošlosti smo bili žrtve masakra, ali ovaj
novi pokolj odigrao se u doba napredne tehnologije! Žalimo za hiljadama žrtava;
za hiljadama naših sestara koje su i dalje u rukama ISIL-a“, govori nam Kazim
Šašo, komandant sindžarskih pešmergi, blizak Demokratskoj partiji Kurdistana
(PDK) jezidskog porijekla.
Kuhar Abu Madžed bavio se organizovanjem vjenčanja. Jedva
zadržava suze dok nam pokazuje fotografije svoje porodice. Tog fatalnog 3. augusta
2014. godine džihadisti iz ISIL-a oteli su mu suprugu, tri kćerke i jednog od
sinova. Samo je dvadesettrogodišnja kćerka, koju drže zatočenu u Raki, „prijestonici“
ISIL-a u Siriji, uspjela da prije nekoliko mjeseci prenese vijesti ocu. Abu
Madžed sam je s jednim od svojih sinova. Sličnih priča ima svaka porodica.
Ukoliko bi neko sjeo da napiše historiju Bliskog istoka iz
ugla Jezida, rezultat bi bila knjiga posve drugačija od onih koje su nam na
raspolaganju. Ovaj kurdofoni (kurmanđi) narod posjeduje jedinstvenu kulturu,
podignutu oko monoteističke religije koja se prenosi s koljena na koljeno i
koja korijene vuče iz zoroastrizma kom su dodati hrišćanski i islamski uticaji.
Jezidi uglavnom naseljavaju kurdske regije Iraka, a njihova glavna bogomolja
nalazi se u Lališu, severno od Mosula. Ima ih i u Transkavkaziji i zapadnoj
dijaspori. U Iraku predstavljaju dio bogatog i drevnog religijskog pejzaža,
koji obuhvata šabake, sljedbenike mandeizma, haldejske, asirske i sirijske
hrišćanske crkve. Zajednica im je podijeljena u klase, a predvode je šeici
(poglavice), odnosno vjerski poglavari. Stupanje u brak sa pripadnicima neke
druge vjeroispovjesti striktno je zabranjeno.
Ljeta 2014. godine, ISIL je poveo munjevitu ofanzivu.
Nekoliko stotina džihadista je u junu na prepad zauzelo Mosul, drugi po
veličini grad u Iraku. Iračke vojne snage, za koje se procjenjuje da broje
30.000 muškaraca, na brzinu su napustile grad, u kontekstu borbe za prevlast
između obespravljenih sunitskih plemena i gradskih velikodostojnika
nezadovoljnih gubitkom uticaja nakon američke invazije. Osim toga, to je bila posljedica
i sektaške politike tadašnjeg šiitskog premijera, Nurija el Malikija.
Na opšte iznenađenje, nakon što su se uputile prema Bagdadu,
trupe ISIL-a vratile su se kako bi napale oblasti pod kurdskom kontrolom. Napad
je počeo ranih jutarnjih časova 3. augusta 2014. godine, u regionu Sindžar,
koji naseljavaju Jezidi. Komanda pešmergi u panici je svojim borcima naredila
povlačenje, ostavivši stanovništvo na milost i nemilost džihadista. Otpor,
opremljen ručnim oružjem, pao je za samo nekoliko sati. Stanovništvo je
pokušalo da se domogne planina, ali mnogi, posebno oni bez vozila, nisu mogli
da polegnu.
Muškarce su razdvajali od žena i uglavnom ubijali na licu mjesta.
Civili su pobjegli u Sardašt, na visoravan povrh planine Sindžar. Džihadisti su
ih gonili, nastavljajući s masakrom i uzimanjem talaca, sve dok se jezidski
borci nisu domogli mitraljeza koji je ostao iza pešmergi i odbili napad.
Muškarci koji su odbili da pređu u islam ubijani su. Žene i djevojčice,
uključujući tu i one mlađe od devet godina, okupljane su u centrima i poslate
nedaleko odatle u Tel Afar, kao seksualne robinje džihadista celog „kalifata“.
Nema preciznih podataka o broju ubijenih i zatočenih, ali
jezidske organizacije navode 2.240 mrtvih, 1.020 nestalih – za koje se strahuje
da su pogubljeni – i više od 5.800 zarobljenih, mahom žena i djece. Više od 280
ljudi, uglavnom djece, umrlo je tokom prvih nekoliko dana od žeđi i premora.
Nijednu drugu grupu ljudi ISIL nije do te mjere brutalizirao
kao Jezide. Namjera ove organizacije čini se da nije bila samo da zastraši i
pokori, već i da uništi jednu sasvim posebnu kulturu i način života u tom
regionu. Nasilje koje su Jezidi pretrpjeli nije ništa novo. Za njih događaji iz
2014. godine predstavljaju sedamdeset četvrti masakr, za koji koriste osmanski
izraz farman. Ta riječ, koja u prijevodu znači „sultanov dekret“, odnosi se na
ubistva koja je krajem 19. veka naložio sultan Abdulhamid II, kako bi udaljene
jezidske oblasti stavio pod kontrolu države, njihovom stanovništvu nametnuo
vojnu službu i poreze i preobratio ga u sunitski islam. Na Jezide se nije
odnosila zaštita koja je važila za hrišćane i Jevreje, sljedbenike
monoteističkih religija s kojima islam nastoji da ponovo uspostavi prvobitnu
poruku.
Jezidi su smatrani paganima i čak „poštovaocima đavola“, pa
su često gonjeni. Diskriminisao ih je i irački baasistički režim. U sklopu
velikog modernizacijskog projekta koji je trebalo i da državi omogući bolju
kontrolu nad planinskim i udaljenim oblastima, baasističke vlasti su ih 1975.
godine primorale da napuste svoja tradicionalna sela na planini Sindžar i
uključe se u „zajednice“ sjeverno i južno od planine. Većina tih naseobina
nikada nisu dobile vodu neophodnu za navodnjavanje, što je osiromašeno
stanovništvo primoralo da preživljava od obrađivanja zemlje bogatih arapskih
komšija.
Američka invazija na Irak je 2003. godine destabilizovala
socioreligijsku hijerarhiju te zemlje. Brojni arapski suniti iz Al Badža, kao i
Turkmeni iz Tel Afara, odakle je poticao veliki broj oficira Sadama Huseina,
bili su nezadovoljni gubitkom moći. Antiamerički oružani otpor regrutovao je
najviše među bivšom bazom partije Baas, u kojoj je u tom trenutku uticaj dobila
jedna nova snaga: salafistička džihadistička internacionala. Istovremeno,
Jezidi i druge manjine sa multietničkog sjevera Iraka mogle su da rade u
američkim bazama i da se prijave u novu iračku vojsku.
Oni koji su prišli borbi protiv Amerikanaca pripadali su
novoj generaciji, daleko radikalnijoj od Afganistanaca odgovornih za Al Kaidu.
Organizacija Džamat el Tauhid val džihad, koju je osnovao jordanski borac Abu
Musab el Zarkavi, usvojila je džihadističku salafističku ideologiju kako bi se
iznijela s novim sektaškim sukobom. Ta ideologija ubrzo će posijati haos. Prema
njenom čitanju šerijata, Jezidi su imali izbor između prelaska u islam i
nestanka. Aprila 2007. godine njihovi borci presreli su autobus koji je
prevozio radnike iz jedne tekstilne fabrike u Mosulu. Hrišćanima i muslimanima
naredili su da izađu, a dvadeset troje jezidskih radnika zarobili su i
pogubili.
Najgore je, međutim, tek slijedilo 14. augusta 2007, kada su
četiri kamiona napunjena eksplozivom iskorištena u dva samoubilačka napada na
jezidskim lokalitetima Katanija i Siba Šeik Hidir, usmrtivši 500 i ranivši
1.500 ljudi.
Američka vojska nije imala dovoljno ljudstva da bi mogla da
kontroliše tu pograničnu oblast. Veći dio sjeveroistočnog Iraka, strateške
regije na granici sa Sirijom, pretvorio se u auto-put za islamističke
dobrovoljce. Američki vojnici su u jednom kampu u pustinji nadomak Sindžara
locirali oko 700 dobrovoljaca iz nekoliko zemalja, mahom iz Saudijske Arabije i
Libije, koji su došli da bi se u Iraku borili za džihad.
Ostaje nejasno zašto je iračka vojska posustala pred
ofanzivom ISIL-a. A tu je i dodatna misterija: zašto ISIL nije nastavio proboj
do Bagdada, prijestonice i centra iračke moći, već je pokrenuo operaciju protiv
jezidskih zajednica Sindžara koje su bile pod kontrolom kurdskih pešmergi? Taj
napad nije imao smisla u borbi za uticaj između šiitskih moćnika u Bagdadu i
sunita željnih osvete.
Prepad na Sindžar rasvetljava protivrječnosti ove
islamističke organizacije. Nekolicina raseljenih Jezida potvrdila je da su
prvobitni napad izvršila obližnja arapska plemena (Džiejš, Abu Mtemet i
Hatuni). Njihov zavjet vjernosti (bay’a) novom „kalifatu“ poklopio se s
ofanzivom na Sindžar. Drugim riječima, lokalna arapska plemena, uz izuzetak
Šamara iz oblasti Rabija, pridružila su se ISIL-u da bi bez očiglednog razloga
napala Jezide. Jedno od objašnjenja mogla bi da bude raznovrsnost samih
ISIL-ovih trupa: stari baasistički gardista koji sanja o povratku na vlast u
Bagdadu, borci iz sektaškog rata protiv sirijskog režima, međunarodni
džihadisti koji žele da podriju zapadno društvo, Čečeni, Turci itd. Svaka od
tih grupa doprinijela je snagom, ali je i dovela nove neprijatelje. Na kraju
krajeva, ISIL se bori protiv ostatka svijeta – što je borba za koju toj
organizaciji očigledno nedostaju resursi. Napadom na Sindžar pridobila je
regrute među arapskim plemenima, ali je i otvorila novi front na teritorijama
Ninive i Kirkuka oko kojih se spore Kurdi, centralne šiitske vlasti i sunitski
velikodostojnici iz Mosula.
Sindžarska oblast je od 2003. godine, iako pripada regionu
Ninive, pod kontrolom pešmergi. Njihovo povlačenje bez pružanja otpora ISIL-u
ostavilo je traga. „Jezidi i dalje čekaju da im rukovodioci autonomne oblasti
Kurdistan pruže objašnjenje“, kaže nam Džamil Šaumar, direktor jezidske
humanitarne organizacije smještene u Dohuku. Izgledalo je kao da su kurdske
vlasti bile zatečene napadom ISIL-a. Međutim, ostavivši jezidske oblasti bez
odbrane, podstakli su postavljanje identitetskih pitanja: jesu li Jezidi dio
kurdske nacije? Nedjelju dana prije ofanzive kurdski borci iz Sirije i pored
svega uspjeli su da otvore koridor i spasu na desetine hiljada Jezida
zarobljenih na visoravni planine Sindžar.
Nakon kontranapada kurdskih snaga uz podršku američke
avijacije, tokom novembra–decembra 2015, u region se vratilo tek 50.000 od
300.000 civila. Većina gradova i sela su u ruševinama, uništeni tokom borbi ili
od strane džihadista tokom njihovog povlačenja. Dio njih čeka jasniju političku
situaciju da bi se vratio. Sindžar je sada podijeljen na istok, koji je pod
uticajem PDK, vladajuće partije u iračkom autonomnom regionu, i zapada, pod
Radničkom partijom Kurdistana (PKK, izvorno iz Turske) i njenih sirijskih
saveznica. Te dvije snage priklonjene su suprotstavljenim regionalnim
sporazumima: dok je PDK Masuda Barzanija u savezu s Turskom, PKK je u ratu s
Ankarom. PKK je čak stvorila lokalnu jezidsku miliciju, koju plaća Bagdad ali
koja je pod njenom kontrolom.
Osmanske masakre nad Jezidima iz 1892. godine ispratila je
snažna reakcija, a potom i preporod tog identiteta i kulture regiona planine
Sindžar. Hoće li njihovi nasljednici uspjeti da umaknu današnjem uništenju?
Malo šta je manje sigurno od toga. Većina njih trenutno živi u oskudnim i pretrpanim
izbjegličkim kampovima. Mnogi drugi uputili su se ka Evropi. Uprkos sve uspješnijim
pokušajima šiitskih milicija da presjeku tokove zaliha između Mosula i Sirije,
jezidska sela južno od Sindžara i dalje su pod kontrolom ISIL-a, koji te baze
koristi kako bi pokretao redovne napade na kurdske i jezidske pozicije.
Oslobođeno je oko 2.000 žena; 3.200 i dalje je u zarobljeništvu, većinom u Raki
u Siriji. Jezidi su ogorčeni i osjećaju se izdano: nekadašnje arapske komšije
su ih masakrirale, etnička braća Kurdi su ih izdali, a međunarodna zajednica
zaboravila. Prije povratka kućama i izgradnje novog života morat će da budu u
stanju da vjeruju da je ovaj sedamdeset treći farman bio i posljednji.
/VICKEN SHETERIAN je profesor historije i međunarodnih
odnosa na Ženevskom Univerzitetu i Univerzitetu Vebster u Ženevi. Autor je djela
Open Wounds: Armenians, Turks, and a Century of Genocide, Hurst & Company,
London, 2015./
(TBT, LMD, Prevela Matija Medenica)