REGIONAL
Čuven kao autor zabranjenog filma „Plastični Isus”,
robijaš, izvještač sa ratišta, disident. Mnogi su ga zbog stavova koje je
promovisao devedesetih, nazivali i izdajnikom. Malo je poznato da je branio i
muslimanske intelektualce osuđene na procesu ‘83
FOTO: Stojanović (Media centar Beograd)
Jučer u Beogradu je u 73. godini preminuo Lazar Stojanović.
Navodi se da je bio režiser i publicista, što svakako jeste. On je često znao
kazati da se zapravo nikada nije prestao baviti svojim poslom – borbom za
građanska prava i slobode.
Čuven kao autor zabranjenog filma „Plastični Isus”,
robijaš, izvještač sa ratišta, disident. Mnogi su ga zbog stavova koje je
promovirao devedesetih, nazivali i izdajnikom. Malo je poznato da je pomagao
nekima od familija muslimanskih intelektualaca koji su bili osuđeni 1983.
godine.
Prenosimo vam izvode iz intervjua koji je dao 2011. godine,
u kom je govorio o tome šta znači biti disident. Ili šta znači biti Lazar
Stojanović.
“U jugoslovenskom komunizmu bilo je jako teško izraziti
suprotno mišljenje, a kada se to događalo, slijedile su čistke, progoni,
strijeljanja i prevaspitni logori, kao što je bio Goli otok. Međutim,
zatočenici na Golom otoku nisu bili disidenti jer nisu zauzeli kritički pogled
prema svojoj partiji nego prema važnom spoljnopolitičkom pitanju, rezoluciji
IB. Sve do 1953. godine, odnosno Staljinove smrti, sloboda izražavanja nije
bila moguća, iako je načelno postojala sloboda razmišljanja”, rekao je
Lazar Stojanović.
“Poslije pojave Đilasove knjige ‘Nova klasa’ otvorena
je polemika sa načelom partijskog sistema i diktature proleterijata. Tako da je
Đilas prvi disident na svijetu koji je razbio taj monolit, zid u jednom
dogmatskom društvu. Da je Đilas znao da će biti toliko progonjen, vjerovatno bi
našao drugi, pogodniji način da iznese svoje mišljenje. Razgovarao je o tome sa
Brozom. A Broz, kao razuman i pragmatičan političar, vidio je da Đilasovi
članci u Borbi imaju veliku čitanost. I krenuo je u obračun”, pričao je
Stojanović.
O zatvoru
“Nisam ja mnogo propatio, uporedite moj slučaj sa
Solženjicinom. I uvijek sam smatrao da se zatvor iz političkih razloga ne treba
pretvarati u politički kapital. To misli i Vojislav Šešelj, a to su radili i
Hitler i Broz. Robija, jednostavno, nije dobra priprema da neko dobro upravlja
državom. Političar mora biti izvanredan menadžer, da ima harizmu i moralni
integritet. Od disidenata ne treba očekivati da uvijek budu na pravoj liniji.
Nije to kao u vojsci, dobijete čin, pa zabrljate, pa vas ražaluju.“
U exjugoslovenskoj javnosti je, osim kao progonjeni režiser,
poznat i kao disident koji otvoreno zagovara nezavisnost Kosova još od 1972,
kada je robijao zajedno sa albanskim političkim zatvorenicima. Snimio je
dokumentarni film o jedinici „Škorpioni”, a posebno je ponosan na snimak
na kojem se vidi kako pisac Eduard Limonov puca iz mitraljeza na Sarajevo.
Radio je kao novinar u iračko-iranskom ratu, u Afganistanu, na Tajlandu,
boravio je na Cejlonu, u Indiji, Nepalu, Indokini…
(TBT)