Nakon nove gužve, koja je ovaj put nastala na sredini aviona, znojan i pomalo nervozan, Mersed L. se napokon svalio na svoje mjesto.
Stjuardese, vitke Arabljanke pod hidžábom, krupnih crnih očiju na bijelom tenu podahlom od svježine i lijepo savijenog, orlovskog nosa, pomagale su invalidima u kolicima, pokazivale mjesta starijim hodočasnicima slabog vida i ubacivale njihove torbe u pretince. Nekoliko puta su se, jedna pa druga, očešale o njegovo lijevo rame, on se zastidio i pomjerio unutra. Ide na hadž, a dopušta šejtanu da ga napastuje i jaši! To nema smisla, oh-Bože-mi-oprosti, to nema ama baš nikakvog smisla! Mda-a-a, govorio je on samom sebi, dok je nosio pasoš u saudijsku humanitarnu organizaciju koja ga je stavila na listu ovogodišnjih „Kraljevih gostiju“ iz Bosne i Hercegovine, da on još nije za hadžijē, da neće moći uščuvati to visoko zvanje, zahvaliće im se i ostaviti to za neki drugi put, kad uđe u godine, ali čim je prekoračio prag nekadašnjeg Doma zdravlja „Vrazovo,“ gdje je bila smještena ta humanitarna organizacija, srce mu je zadrhtalo od neke neopisive sreće, od neke umilne javke sudbine, i on je bez riječi predao svoj pasoš ljubaznom mladiću u bijeloj galabiji.
Bilo je to davne, 1997. godine. I sad – dok drži almanah nacionalnog kulturnog društva i čita koga smo sve izgubili tokom 2007.godine – sjeća se toga vremena: u gradu je još vonjalo na rat, iz podruma porušenih zgrada izbijala je tonja, po zidovima su se vidjele rupe i garež od granata… I sjeti se tih momenata, tih mladih, namirisanih Arabljanki mehkih bokova, i tih invalida i staraca lijepe čehre, te gužve i toga stida, čak i toga svoga mjesta, sjeti se kada se okrenuo na desnu stranu i svojim jedinim, desnim okom razglédao Maybe airport, kako su ga zvali umproforci tokom rata. Pitao se: Gdje je ono stajao taj natpis? Da su tu ona okrugla skloništa od vreća napunjenih pijeskom, s mitraljeskim gnijezdima i osmatračnicom na vrhu, transporteri, cementni blokovi, fosne i trupci koji se uzdižu sa zemlje do na vrh krova, začas bi ga otkrio: bio je iznad ulaza u tranšej, a tranšej je bio pokriven limom i vodio je izravno u rep vojnog aviona prislonjenog nekako tik do zida. A taj avion – to je bilo samo jedno u nizu čudovišta koja su, kao nezvani gosti, tokom rata osvanula u našoj prijestolnici! Krupna mrcina, crn kao som! Letio je niz Hercegovinu, pa uz more, sve do Ancone! Mora da se bio nasukao tamo, preko puta, ispod administrativnog dijela?
Maybe airport? Majku im njihovu! Oh, opet, šta mu je danas, laje kao pas, tooobe- jaaarabbi! Hm, maybe aerodrom – maybe država! Mislili su, kad mi izgubimo rat, izgubićemo i svoj glavni grad i aerodrom u njemu! Fala Bogu, nije ispalo po njihovom: opstala je Bosna, evo njega, nekadašnjeg „službenika“ u Armijskom pressu, ne boji se snajperskog hica s neprijateljskih položaja oko piste kao što se nekada bojao, ne mora, u svojoj zemlji, da se skriva i ponižava idući ispod njezine površine, negdje ispod ovog aerodroma, pa da, kao neka živina, krtica ili šta-ga-ja-znam-šta, kroz tunel izlazi na drugi kraj Sarajeva, glavnoga grada, i odlazi dalje u svijet…Evo njega, vozi se slavodobitno s toga istog aerodroma, koji sada ima svoje puno i dostojanstveno ime… Sad će uzletit’ pod oblake, letiće iznad bijelih gradova, iznad sela u zelenim šljivicima, s načičkanim nasmijanim kućicama pod crvenim krovovima, iznad planina sa crnogoričnom šumom i strmim sivim liticama…, svojim jedinim okom posmatraće zemlju koju je branio – mirnu, usnulu kao dijete koje se opržilo i kome bol još nije mihnula. Zemlju koju nisu mogli izbrisati sa lica Planete!
Iza piste, u pravcu prema Hrasnici- šta se ono vrti? Da li je tu bio onaj najveći reflektor? Isto ovako se okretao, ali sa visine? Kao da je bio postavljen navrh stare, visoke lipe? Gdje je sada ta lipa? Ono visoko drvo u pozadini, na kraju livade? Taj crni zmaj bljuvao je, odozgor, sa nje, ogromni snop oštre bijeloplave svjetlosti, bljuvao ju je iz svoje utrobe, okretao se vrtoglavo i trijumfalno…
sve dok ga nije zalio pljusak krvi i blata… – pa mrak…
Gdje je to bilo, na kojem dijelu piste – kuda je pretrčavao sa svojom „medijskom grupom“?
Sve se izmijenilo.
Aaa, da, to je bio radar! Lud od sreće! Mahnita neka pojava! Frrrrrrrr! Digne glavu prema nebu pa jē strjelovito spusti – kao pas koji se vrti za svojim repom pa onda lovi insekte u zraku.
Sunce ugrijalo, ljudi veseli – kao da svi idu na hadž.
(Život je lijep!
Gdje si bio, Adame? Ko je to napisao? Heinrich Böl ili…? Kakav lijep naslov!)
Onda se još jednom okrenuo na lijevu stranu i dolje, na posljednjem sjedištu VIP klase, u lijevom redu, ugledao istog ovog čovjeka sa slike u almanahovoj rubrici In memoriam – svoga profesora Marksizma i Etike, Rešata Kulovca. Bio je, po običaju, smrknut, zamišljen – kao i na slici. Zurio je tupo i neodređeno u avionski strop škiljeći svojim sitnim, mišijim očima. Ponovo je bio ofarbao kosu?! Ljubičasti pramičci objesili mu se niz čelo i obraze izgužvane borama! Ružno! A u ratu je bio sijed kao ovca!
Nekim posebnim čulom osjetio je da je profesor koji trenutak prije piljio u njega, pa se iznenadio, nije želio da im se pogledi susretnu, tada se ukočio kao kip, znao je da ga njegov nekadašnji student začuđeno posmatra pitajući se otkud on ovdje, na letu za hadž. Šutio je. O čemu li je razmišljao? Ha-ha-ha! O Raquel Welch! Ne, ne, nego o njihovom „sukobu na ljevici“ na času hiljadu devetsto osamdesete, sredinom ljetnog semestra, kada je umro On; govorio je o marksističkom konceptu humanuma pa prešao na dehumanizaciju svijeta usljed…kako-ono-bi ?, na njemačkom?… zatim se, ko zna koji put, vratio na religiju kao „opijum za neobrazovane mase“, nastavio trtljati o njezinom širenju „ognjem i mačem,“ nakon čega je planula diskusija i odvela ih do Pola Pota… – nakon čega je njegov život krenuo nezamislivo strašnom putanjom, pravo u bezdan!
Zgrozio se, oborio pogled na pod, naslonio čelo na šake.
A Munib Katica, oficir Armije koji ga je te zimske večeri, zbog „šašavog“ Profesora, poslao u Centar Vojne obavještajne službe, sada truhne u zemlji, na nekom nepoznatom mjestu oko Sarajeva. Hej, Bože moj: još nije pronađen!
Pred oči mu izađe ona teška zima, februar 1994. Imali smo samo po jedan metak za samoodbranu u rovu! Gubili smo pojas oko Goražda! Noć. Prijestolnica gori, ne spava, trese se od narandžastih detonacija, stegla zube…, šuti, zemljo, trpi, kožo! Goražde gori i preko radio-amatera zove upomoć! Ti beznadežni pozivi, glasovi-cvilke, ponovo mu odjeknuše u prsima, stomak mu je zavijao od podmukle boli – isto kao i onda, u času kada su ti pozivi stizali iz ovog izmučenoga grada ostavljenog negdje na kraju svijeta, na rijeci koja je rikala kao krava u zapaljenoj štali, u mrkloj provaliji duge zimske noći! Ako večeras krenu tenkovima ka centru, gotovi smo; do sutra navečer – Goražde ćē zubima rastrgati; krenuo je i novi, najteži napad „havajaca“ na Mostar; Dizdaruša kod Brčkog ljulja se kao paučina; samo što nisu ušli u Bihać – da ga zadave! Došle vile očima, kapitulacija na pomolu, ali niko u armijskim redovima nije smio izustiti tu riječ!
Armijski PRESS bio je smješten u podrumu porušene, puste višekatnice preko puta Centralnog zatvora. Mersed je bio zadužen da prima vijesti od „bezbjednjaka“ sa čitave slobodne teritorije, analizira ih i distribuira do Generalštaba, a zatim da, u dogovoru sa generalom Sabitom Pinjom, komandantom VOS-a, obradi svaku od njih i plasira je u javnost po njegovom odobrenju.
Iza ponoći su ga šifrovanom vezom pozvali iz Pinjine kancelarije. Kažu, imaju nešto važno, fresh. Odmah je pomislio da se radi o nekoj novoj tajnoj dostavi naoružanja ili nečem sličnom, optimističnom.
U skloništu VOS-a, koji se nalazio desno od glavnog ulaza u CZ, bila je neviđena, čak prijeteća tišina. Ni traga od fresha kako ga je do malo prije zamišljao. General Pinjo, gorostasno visok čovjek sa krivim, plitkim nosem nalijepljenim na njegovo mršavo lice i kratkim prosijedim brčićima, u uniformi, bez kape, zabrinuto je šetkao po svojoj kancelariji gledajući preda se. Ušao je i pozdravio ga, a on mu je samo pokazao mjesto gdje će sjesti i nastavio slušati tajno snimljene neprijateljske dogovore o sinhroniziranim napadima na naše snage koje su mu emitirali sa prislušnih uređaja. Dvojica njegovih pomoćnika, jedan srpske, drugi hrvatske nacionalnosti, sa slušalicama na glavi, jedva su se nazirali u polumraku susjedne kancelarijice nalik na špilju. Negdje je brujio agregat, žarulje su žmirkale, signali su bacali crvenu svjetlost na njihove es-em uniforme.
General je sjeo u fotelju nasuprot njega prebacivši nogu preko noge i ponudio ga cigaretom.
-Zapalite, pa da odmah pređemo na stvar! Vidite, brigadire L., nemamo Vam šta kriti, mi smo u bȕli, stanje je, doslovno, dramatično! Egzi-stenci-jaaalno dra-ma-tič-no! Nikad gȍrē!
-Pretpostavljam, Generale!
-Ali da Vas po ko zna koji put podsetim – nastavi General, koji nije mogao mirno sjediti u svojoj fotelji, nego je ustao zakoračivši preko patosa i okrenuo se cijelim tijelom prema svome stolu kao kad se čovjek, ukoliko nam je dozvoljeno ovo poređenje, okrene da mokri – da Vas podsetim na izreku generala Patóna (mi smo svi u tim godinama tako izgovarali prezime čuvenog američkog generala koji je skršio Wehrmacht) – znam koliko ga volite, jednom ste mi, čini mi se, rekli da ste čitali njegove memoare…, ili nešto slično – generala Patóna koji je rekao: Ako misliš da pobediš (general Pinjo je još uvijek miješao ekavski sa ijekavskim izgovorom), onda moraš znati da u ratu nema bezizlazne situacije! – Uzgred, ne znam do koje granice smijemo upoznavati Predsednika o svemu ovome, šta Vi mislite? Kod njega upravo traje sastanak naših najvažnijih ljudi…, svi se pitamo…, je li…
Blijed kao smrt, General je prikrivao paniku i namjerno prelazio s teme na temu kako osjećaj straha i neizvjesnosti ne bi prenio na svoje potčinjene. Stoga ga je, kad je on zaustio da nešto kaže, preduhitrio: – Ne morate sada o tome razbijati glavu, ostavimo to za kasnije. Pogledajte šta smo otkrili, pa ću Vam onda reći šta smo smislili.
Počeo je da stišće i zadovoljno trlja ruke, a onda je digao kažiprst i rekao:
-Zamislite, imamo pouzdane i proverene informacije da je neprijatelj, upravo u ovom mesecu, otvorio „Sarajevski safari!“
-A šta je to, Generale?!- upitao je Mersed sa izrazom nevjerice i čuđenja u licu. – Neka crna ironija?!
– Dobro ste se izrazili: crna ironija! Crna da crnja ne može biti! Zamislite, molim Vas: buržuji iz evropskih zemalja, najviše Italijani, njih pet, koliko je dosad otkriveno, pa dva Austrijanca, čak sedam Švaba iz Dresdena, po jedan Ukrajinac i Grk, a, po svemu sudeći, ima tu čak i engleskih, švedskih i norveških gadova…, zamislite, preko agencije spomenutog naziva, smeštene, dabome, u Beogradu, u Ulici Hadži Jevremovoj broj…hmm? – imamo sve potrebne podatke o tome – dolaze autobusom do Pala, obično vikendom, gde ih snabdevaju najsofisticiranijim savremenim oružjima, dovode do bunkera i tajnih snajperskih gnezda na Zlatištu, zatim na Jevrejskom groblju, Špicastoj steni i po Grbavici – da bi, prema unapred utvrđenoj ceni, od nekih hiljadu njemačkih maraka po „trofeju“ – oh, Bože moj, trofeju?! – u-ži-va-li (General naglasi obje ove riječi) u ubijanju građana Sarajeva, posebno dece…, razume se – muslimanske dece…, jer za njih smo svi mi koji ovde živimo muslimani, „Turci“ – …kao što se ubijaju antilope u džungli!
General je prišao stolu i sa njega podigao jednu fasciklu, izvadio tri-četiri fotografije iz nje, bacio ih na niži sto za kojim je sjedio pa će:
-Pogledaj,… – te u bijesu procijedio onu poznatu sramotnu riječ: – … im materina!
Na jednoj od tih fotografija bila je majka, jedna sredovječna žena sa rukama na prsima, kao da je u molitvi, koja leleče nad mrtvom djevojčicom, prije petnaestak dana pogođenom snajperom (o tome je PRESS izvještavao, ali gotovo na stereotipan način): bila je pošla na vodu, u jednoj ruci držala je bijel kanister (koji se vidi povaljen na asfaltu, nekoliko metara od nje, u aveniji iznad nekadašnjeg Kina „Radnik“), drugom je vodila svoju curicu.
Tu je bila i fotografija mladog studenta sa Akademije scenskih umjetnosti – koga su specijalnim, otrovnim metkom, koji razara tkivo, presjekli po kičmi na platou ispred Zemaljskog muzeja -, zatim jednog mladog para pokošenog precizno navođenom granatom na mostu iznad Ciglana (mrtvi i nasmijani, još su se držali za ruke).
-A na ovim magnetofonskim trakicama su audio zapisi koje ćete, brigadiru, preslušati na svome radnom mestu i arhivirati!
General je iznio glavni dio priče:
Iznenada smo dobili krticu u neprijateljskim redovima! Radi se o Slovencu koga je njegov „poslodavac“, FBI, iz Austrije poslao u Beograd po sasvim drugom, istina, ratnom zadatku. Taj čovjek, koji je nosio legitimaciju svoje zemlje na ime Otona Kukoča, sasvim slučajno je, u vozu na relaciji Vienna- Budapest – Beograd, upoznao grupu neobičnih turista, koji su putovali za Sarajevo. Bili su gospodski obučeni, u kravatama i lakiranim cipelama. Posluživani su najskupljim biftecima iz restorana i nemilice pili viski.
Iz Beograda se javio „poslodavcu“ i zatražio da mu dozvole da ih prati, („jer mi ovo miriše na nešto morbidno!“ – rekao je adresatu na drugoj strani) a da svoj zadatak na koji je poslan obavi po povratku iz Bosne.
Saputnicima sutradan, u ponedjeljak poslije podne, pokaže da ima mnogo deviznog novca i uvuče im se pod kožu: zamoli ih da ga povedu sa sobom. Oni ga odvedu u agenciju, gdje je ostavio ID, platio kauciju i dobio nov novcat snajper „Zastavu M93“, popularno nazvan „Crna strela.“
U autobusu, na putu do Pala, osim njih sedam, bilo je i civila koji su se vraćali rodbini u Sarajevo preko Crvenoga krsta i humanitarnog udruženja „Kolo srpskih sestara.“ Među njima i žena srpske nacionalnosti sa djevojčicom koju je rodila pola godine prije početka rata. Njezin muž bio je Musliman, imaju stan na Ciglanama. Sada će prvi put, nakon tri i po-četiri godine, taj čovjek vidjeti svoje dijete. Sve je to razdragana žena ispričala svojim saputnicama u autobusu ne znajući da dvije od njih rade za agenciju „Sarajevski safari.“
-Fašistički skot!- izderao se na kraju General zamalo ne pljunuvši na pod.- Uživa u tome da ubije kćerkicu našeg vojnika i da mu tako nanese najveću bol koja se može zamisliti… te da kazni hrišćanku koja rađa muslimane! Zar ne vidiš: mogao je da gađa u kanister, kao što to ponekad čine kad ljudi krenu po vodu – rokću gore po brdima kao da su na ljetovanju, cerekaju se, takmiče i dozivaju nas, jer znaju da ih prisluškujemo – mogao je da ubije odraslu osobu, ženu, ali to njemu nije gušt, on hoće neki novi užitak, nešto zabavnije…
Iz špilje je provirio jedan od one dvojice „bezbjednjaka“, i dalje sa slušalicama na ušima, i radi nečeg mahao Generalu. On ga je ugledao sa malim zakašnjenjem, a „bezbjednjak“ mu poručio:
-Generale, kao da su zaustavljeni pred Goraždem!
-Šta?! Zaustavljeni?! Je li moguće?! – obradovao se General protrljavši se po natkoljenicama.
-Još čekamo vijesti iz Predsjedništva! Ne znamo šta se tačno dešava! – vikao je čovjek dok je istovremeno slušao poruke sa „linije“.
-Naš je plan – dodao je General sa visine uperivši svoj pogled na Merseda – da dobro potkrijepimo i aranžiramo ovu svinjariju i da jē CNN i BBC što prije objave. Jasno Vam je da će to dobro doći ne samo nama, nego i Amerima, jer, dozvolićete, u ovom balkanskom beščašću jedino se Ameri ponašaju koliko-toliko razumno, sa jednom dozom humanosti…, univerzalne humanosti… Mi smo sigurni da će evropske zemlje iz kojih dolaze ove hulje prisiliti sve tri neprijatelja da obustave svoje operacije, a Clintona će to nagnati da konačno pritisne taj NATO pa da interveniše… (i ponovo izusti svoju omiljenu psovku)! Vi nam tu možete mnogo pomoći, Mersede!
-Kako da ne, Generale?! – otpovrnuo je Mersed. – To ste odlično smislili! Nego, ne rekoste mi šta bî sa tim Slovencem, Kukočem, na kraju ove priče?
-On je pravio snimke njihovih „trofeja“, naravno ne rekavši im da ih duplira. A što je najvažnije – snimao ih je dok su se pripremali za akcije i dok su slavili svoje uspehe! Čak imamo i nekoliko njihovih faca na fotografijama, i to u grupi i pojedinačno! Kukoč se „razbolio“ i vratio u Beograd, ali jučer je stigao u američku Ambasadu, ovde, u Sarajevu; naš oficir za vezu, brigadir Katica, Vaš kolega, danas je bio s njim. Uzgred budi rečeno, umalo da zaboravim, u svemu ovome pojavio se novi problem. Brigadir Katica mi reče da Vi poznajete profesora Kulovca?
-Da, predavao mi je Marksizam- odgovorio je Mersed uz blagi smiješak.
-Što se smejete? Budala ne hoda normalno, nego trči kroz grad!
-Znam, uvijek je tako trčao, šepajući na lijevu nogu!
-Kukoč nam kaže da su ga bezecovali! Ubiće ga, bolan! To bi im bio možda najznačajniji „trofej“! Kažu da je on evropsko ime u filozofiji?
-Da, Generale! Doktorirao je kod Ernsta Blocha, sprijateljio se s njim, on je možda najpoznatiji sljedbenik toga slavnog filozofa!
-A ko je bio i šta je naučavao taj filozof?
-Njemački filozof jevrejskog porijekla. Marksovu filozofiju „prometejskog duha i protesta“ razvio je u „filozofiju nade.“ Beskrajno nezadovoljan postojećom stvarnošću, zagovarao je Morgenland – novu, moguću stvarnost, „Noch-Nicht“ –„Još-Ne“ stvarnost. Šta je to što je u njegovom sistemu bilo zauvječno „Noch-Nicht“ – nešto nedomišljeno, uvijek neostvareno? Besklasno društvo, Generale, nada ovog svijeta, bez koga, po njemu, „život nema smisla.“ Dvije-tri decenije po završetku Drugog svjetskog rata Bloch se razočarao i u društvo Sovjetskog Saveza i u sva zapadnjačka društva. Svi ti savremeni društveno-politički sistemi –pisao je u poznatom eseju pod naslovom Can Hope Be Dissapointed – nisu ništa drugo do novo izdanje fašizma.
-Dakle, za čovečanstvo nema nade, brigadiru?! – dometnuo je General namrštivši obrve. – Nisam filozof, dopuštam da mnogo od toga što ste mi sad rekli ne shvatam, ali, u osnovi, u potpunosti bih se složio sa tim misliocem. I, dakle, taj naš profesor, Kulovac…
-Generale- istrčao se Mersed kao tek upregnuto ždrijebe, ali Pinjo je bio dobričina koga takva sitna neučtivost nikada ne bi uvrijedila – čini mi se, profesor Kulovac je u toj filozofiji bio žešći od svoga učitelja. Bio je član Korčulanske filozofske škole, učestvovao je na međunarodnim konferencijama o socijalizmu koje su se održavale u Cavtatu, i svugdje se sukobljavao sa srpskim –ah, srpskim? bolje reći: velikosrpskim- filozofima, posebno sa Kangrgom. Smatrao je, naime, – i to u vrijeme kada su našem bivšem društvu na Zapadu pisane ode i laude, kao, navodno, svjetskom unikatu po humanumu! – smatrao je da jugoslavenski socijalizam gubi svoje „humano lice“ te da se pretvara u teži oblik „kanceroznog šovinizma – nacionalizma“, da se poslužim njegovim riječima.
General je ostao zamišljen dvije-tri minute nakon njegovih eksplikacija. Najradije bi nastavio slušati ovaj neobični kurs iz moderne filozofije, ali ako je ikada, sada nije bio čas za to.
-Da smo kao oni – otpuhnuo je skupivši gornju usnu – pustili bismo da ga ubiju, ta bi vijest odjeknula u celoj Evropi, zar ne?! Ali o tome nema govora. Moramo spasiti čoveka!
U kancelariju je, kao bez duše, upao kurir iz Predsjedništva. On je odmah s vrata raportirao:
-Generale, sva je Turska na nogama zbog Goražda, u Ankari demonstranti samo što nisu upali u američku Ambasadu, traže od Clintona da zaustavi četnike ili će oni…
-Ma nemojte mi reći!- radosno ga je prekinuo General i pošao da ga zagrli. – Turska, veliš?! Konačno…
Kurir je još dodao:
-Predsjednik Demirel zvao predsjednika Clintona, okrenuo crveni telefon na molbu našeg Predsjednika, probudili Clintona… Znate, tamo tek treba da svane jučerašnji dan!
Visoki General zadrhtao je kao list, pribrao se pa mu naredio:
-Onda ovaj plan stavljamo ad acta jedno vreme, brigadire, a profesora kako znate spašavajte!
Pokupio je dokumentaciju sa stola, fotografije i trakice, pozdravio se sa generalom Pinjom, mahnuo njegovim prilježnim pomoćnicima i nestao u mračnoj ulici koju je, u međuvremenu, zameo krupan, mokar snijeg.
…………………………………………………………………………………………
Avion je već bio davno uzletio i smirio se iznad oblaka, a njegova ratna sjećanja još se nisu bila slegla. Nije ni primijetio da su stjuardese navukle zavjese koje su VIP klasu dijelile od ostalih putnika.
Hodočasnici iz Bosne smješteni su u Aziziju, hotel sa četiri zvjezdice, u blizini Kjabe, s lijeve strane Mekāmi Ibrahīma , u jednoj strmoj aveniji.
Vipovce su odveli u zasebne apartmane. Imali su svoga vodiča, liječnika, minibus i vozača, room servis ih je posluživao najraznovrsnijom hranom, crnomorskim kavijarom, voćem, salatama i napitcima po narudžbi, od jutra do ponoći.
Domaćini su ga postavili za qā'idu'l-hudždžādža. U mezzaninu su otvorili Idāre li l – hudždžādž mine'l-būsna , koja je služila i kao ambulanta.
Imao je pune ruke posla. Hodočasnici, sredovječni i stariji ljudi, ministri, parlamentarci, invalidi, umjetnici i intelektualci, naglo su se porazbolijevali. Teško su podnosili promjenu klime, vrućinu i začinjenu hranu, a posebni problemi su nastali kada su morali lomiti jezik kako bi naučili molitve na arapskom i načine kako se obavljaju obredi. Mnogi od njih, posebno invalidi u kolicima, predosjećali su da se više nikada neće naći na ovim svetim mjestima, da će uskoro, možda već idućeg zul-hidždžeta , biti na Onom svijetu – bojali su se da svojim neispravnim vršenjem ovog ili onog obreda ne pokvare svoje najuzvišenije životno Bogoslužje. Gotovo ništa nisu znali iz svoje vjere, cjepidlačili su bez kraja i konca. Tražili su ga za malu stvar, budili ga noću telefonom, vukli ga za rukav na putu do svetih mjesta, šaptali mu kako su u tajnosti, „i u najtežim vremenima, da se razum'jemo, uvijek znali ko su i šta su“, „ali, prilike su bile takve, šta se tu sad može, ništa, bilo pa prošlo…“, itd.
Jednoga popodneva, nakon što su se vratili sa Muzdelife i Mine , pozvaše ga u Idāru.
Prevodilac, bosanski student na ovdašnjem Islamskom Univerzitetu koji je preko ferija radio u saudijskoj humanitarnoj organizaciji u Sarajevu, i činovnici iz Državnog ureda za hadž, dočekaše ga stojeći iza širom otvorenih rogozina, sa zabrinutim izrazom na licu. Sunce upeklo, ventilatori su puhali na sve strane, ispred liftova su se gurali hodočasnici žureći da se rashlade i odmore.
-Brate Mersede!- istiha je otpočeo stariji Saudijac. Vidi se – skamenjen od nekog čuda. – Imamo veliki problem sa jednim hadžijom, profesorom Rešadom! Dosad te nismo željeli time zamarati, sve smo se nadali…, ali njegovo jutrošnje ponašanje na Mini, kada je ljutito pobacao kamenčiće i odbio ići na Veliko džemre … sve nas je duboko povrijedilo! Čak i zabrinulo, jer vi znate da ste vi iz Bosne specijalne hadžije, gosti Njegove Visosti, kralja Fahda – Allah ga čuvao – pa ako se bude saznalo tamo gore… – i rukom pokaza na palače iznad Kjabe u kojima – šaptalo se po kuloarima – odsjeda Kralj sa svojim ženama i poslugom.
Saudijci su se snebivali da dokraja iznesu sve neugodnosti koje im je tih dana priređivao profesor Kulovac. Mladi bosanski student, friško obrijane glave, sa tek puštenom bradicom od rijetkih, smeđih i nepotkresanih dlaka (u svojoj vjerskoj gorljivosti, u svemu je oponašao Saudijce: odjećom, obućom, gestama, načinom ophođenja itd.) jedva je dočekao svoju priliku kada je sasuo iz svega glasa, Bogobojazno:
–Fāsiq! Fāsiq! (tečno izgovarajući duboki, grleni qāf)! Me'azallāh! Šta smo dočekali mi, Bošnjaci! Je l’ to ta naša elita?! On vrijeđa naše šehide i gazije koji su svoju krv lili za naš Ummet! I to gdje?! U Haremi Šerifu! Nije dao da mu se podrežu nokti prije sa'ja , niti da mu štricnu bar pramičak kose, nekmoli da se obrije i ošiša, ne priznaje Sedam trčanja, smije se kamenovanju šejtana! Pa ko je on?!
Shvativši ozbiljnost situacije i na koju bi stranu kola mogla otići, Mersed odluči da najprije ugasi požar pa da onda razmotri šta da se čini.
-Da li je neko od vas već razgovarao sa Profesorom? – upitao je pogledavši jednog pa drugog Saudijca.
– Ja sam pokušao da mu lijepo objasnim, da ga bratski nasavjetujem – uzrujano će prevodilac kako bi preduhitrio saudijske činovnike (koji bi također mogli biti članovi Kraljeve dinastije, ali o tome se ovdje nije smjelo pitati niti znati!).
-Da ti, mladiću, nasavjetuješ univerzitetskog profesora?! – začudio se Mersed okrenuvši se pomalo drsko prema svome zemljaku.
-Zašto da ne? Ja sam šerijatski savjetnik, brate!
-Brate, nemoj to više nikad činiti, molim te! Ako je to šerijat…
Mladić se osjetio povrijeđenim, poput jarčića je promucao nekoliko riječi na bosanskom pa ih bezuspješno i nabrzinu, u strahu, pokušao prevesti na arapski.
Saudijci su proniknuli o čemu se ovdje, otprilike, radi. Onaj stariji je diskretno pogledao u Mersedove oči. Po starom arabljanskom običaju kojim se izražava visoko poštovanje prema gostu, uzeo ga je za ruku pa ga povukao do stola i na engelskom jeziku ga zamolio da sjedne i smiri se. Ponudili su ga čajem i pistacijama.
-Da odemo skupa kod Profesora? – predložio im je čim je malo odahnuo.
–Just now ?! He is outside, somewhere…
Saudijac se još jednom, pošto mu je on sada bio bliži, možda i nehotice, zagleda u njegovo lice.
–But where is he?! – upitao je Mersed uspaničeno.
-Pokraj Bejtullaha! Danonoćno je tamo. Sjedi na trećem katu i odozgor gleda u Kjabu. Izgubimo ga, teško ga pronalazimo. U hotel se vraća tek poslije sabbaha. Rijetko se kad druži sa nama. Da li se vas dvojica poznajete?
Prešutio je njihovo pitanje. Stariji Saudijac, koji je, kako će se kasnije ispostaviti, po struci bio oftalmolog, sada je bio siguran da je njegovo lijevo oko vještačko, od stakla. Nastala je poduža stanka. (Uvijek je prepoznavao onaj trenutak kada se na licu njegova sabesjednika pojavi izraz sažaljenja zbog njegova izgubljenog oka i kada s njega skreće svoj pogled ustranu.)
-Da li smo te povrijedili, brate?- ponizno ga je upitao taj Saudijac tek sada ispustivši njegovu ruku iz svoje, dok je drugi Saudijac šutljivo pratio tok razgovora (otpočetka mu je bilo jasno da je ovaj iz njegove branše).
-Niste – procijedio je kroza zube.
-Tako mi Allaha, nikom od nas nije bila namjera da te uvrijedi. Lev semahte, da li si se ovdje, u Mekki Mukerremi, susretao sa profesorom Rešadom?
Presjekao mu se glas, oblio ga novi val znoja. Pred oči mu je izašla ćelija u CZ-u u Sarajevu. Božijim čudom, on je uvijek, kada mu se vrati sjećanje na te trenutke, mogao da vidi samog sebe sa distance, kao da se gleda sa nekog niskog tavana: ukaza mu se kako šef njegove istrage, Mirko Prodanović, živi kostur, al’ opaka neka vlašina, s velikim, plavim podočnjacima, sjedi za stolom držeći spis njegove knjige o bosanskom jeziku, kako čita rečenicu: Svaki narod, u svojoj samobitnosti… pa preskače, pa ponovo čita, ovaj put citat iz knjige dr. Ćamila Avdića „Bosna u historijskoj perspektivi“: sve povelje srednjovjekovnih banova Kraljstva (Rusaga) bosanskog svjedoče…, pa kako skače iza stola, kako mu se zapilji u mršavo studentsko, još pirgavo lice, i udari ga špicem u potkoljenicu da se on, iako pokušava ostati na nogama, zatetura i pada, i kako iza vrata prilazi udbaš s kodnim imenom Reks (pravo mu je ime bilo Raif) i skače na njega u trenutku dok on pada na patos, skače psujući mu „Boga Allaha“ i odskoči s njegova trbuha kao sa mješine, još jednim skokom na lijevi obraz slomi mu kost ispod lijeve obrve i zgnječi oko u njoj …, oko koje je čitalo knjige i omogućavalo mu da misli i da svoje misli veže i rukom prenosi na papir, i koje je te misli iz knjiga i ilegalnih publikacija dovelo do Pola Pota i njegova divljaštva nad kambodžanskim narodom… i ponovo osjeti istu oštru zaumnu bol, i vidi sebe svega nateknuta – kako se budi iz teškog sna, kako se umiva na lavabou i kako iz onoga mjesta gdje je nekada bilo oko – njegovo lijepo crno oko naslijeđeno od njegove rahmetli majke, Hercegovke!- curi krv i sukrvica i neka nepoznata tečna žućkasta masa…
-Da li nam možeš objasniti ko je on, brate? To pitamo samo tebe, drugi ne moraju ništa znati o ovome, jer ti si svima nama ‘alā re'si ‘ajnihi? – po drugi put mu je zapanjeni mladi student preveo Saudijčevo pitanje.
-On je moj profesor, jedan od naših najistaknutijih filozofa, društvenih kritičara i pisaca evropskog formata, sljedbenik Ernsta Blocha…
-Irnesta Bluha?!- zameketao je jarčić. – Onog njemačkog jehúdije?! Sahjuniste? Mulhid! Mulhid, vallahi (misleći sada na profesora Kulovca)!
-Velahavle, mladiću!- usprotivio se Mersed. –Zašto žuriš sa svojim zaključcima?! To ne može biti mišljenje u skladu sa tvojom časnom naukom! Niti je Bloch bio cionist, niti je profesor Kulovac to što ti kažeš!
Jarčić se nije dao, nego je iz petnih žila nastavio objašnjavati: – Mi smo Bluha izučavali u posljednjoj godini na predmetu Antiislamske ideologije na Zapadu i njihovi utemeljivači, pa ako neko slijedi takvu ideologiju, on je mulhid, brate Mersede!
-Kakav je to mulhid koji tolike sahate provodi gledajući u Kjabu?
-Pa zašto onda baca kamenčiće pokraj Velikog džemreta?!
-Zato što se taj obred, kako on vjerovatno misli – ponavljam: kako on, a ne ja, misli – ne slaže sa Razumom! Profesor u tome vidi ostatke džahilijjetske idolatrije!
-Onda je on mutezilija, jer daje prednost Razumu nad Vahjom , pa ko god to čini, on je mutezilijskog ili šiijskog pravca, mulhid, po idžma'u ehl-i Sunneta!
Saudijci su s napregnutom pažnjom slušali ovu polemiku naginjući se čas na jednu, čas na drugu stranu kako bi čuli oba sagovornika i sačekali prijevode njihovih rečenica. Nastavio je parirati svome oponentu (shvativši da se on našao u teškoj situaciji – jer je u zraku visilo pitanje: A ko je takvog „mulhida“ u Sarajevu stavio na spisak „Kraljevih gostiju“?):
-Kako možeš nazivati mulhidom čovjeka koji je napisao najdublju, najutemeljeniju analizu velikosrpske ideologije i njihova divljaštva nad našim Ummetom na Balkanu u dvotomnoj knjizi zbog koje su htjeli da ga ubiju i zbog koje ga i danas drže na svojim crnim listama?! Reći ću i ovo pa kud puklo da puklo, premda znam da je delikatno: kako možeš Ernstu Blochu podmetati kukavičije jaje cionizma samo zbog toga što je čovjek po porijeklu Jevrej – a ne znaš da su se i profesor Kulovac i Bloch na međunarodnim konferencijama borili za palestinska prava tražeći da Arapi i Jevreji žive u zajedničkoj državi ili, ako više vole, u dvije države, ali kao ravnopravni građani i u jednoj i u drugoj?! Ne znaš da su obojica politički – politički, a ne duhovni – cionizam – kao, uostalom, i Albert Einstein – osuđivali, pa čak i izjednačavali sa nacional-socijalizmom?! Ne znaš da je profesor Kulovac, trideset godina poslije Blochove smrti, a na tragu njegove društvene i filozofske misli, skovao pojam srbizma kao ekvivalent „srpskog nacizma“, zbog čega ga optužuju za rasizam i onako mu prijete?!
Golobradi student više nije imao želje da bilo šta govori. Zurio je u njega kao izliječeni u čudotvorca. Saudijci su također odahli; stvar, dakle, nije bila onako strašna kako im se u prvi mah činilo. Za riječ se javio onaj mlađi:
–Džezākellāhu hajren, brate. „Brzina je od šejtana“; dobro je što smo porazgovarali. Mnogo si nam olakšao svojim objašnjenjima. Ja sada u profesoru Rešadu vidim mudžahida na Allahovom Putu. Vallahi! Stoga bih te upitao: šta ti misliš, pošto si pročitao njegovu knjigu, da jē prevedemo na arapski, kako bismo i mi, Arapi, vaša braća, bolje upoznali vas Bošnjake i vaš hâl gore u Evropi?
………………………………………………………………………………………………….
Kako se završio ovaj žučni sastanak? Vrijeme je izbrisalo mnoge detalje iz njegova sjećanja, ali ne i trenutak kada su se on i profesor Kulovac konačno susreli na hadždžu.
Sjedio je na prvom katu, u blizini Saffe. Tišina bijaše u cijelom Bejtullahu. Čekao se salātu't-tehedždždud .
Nikad kao te noći nije uzdahnuo tako gorko za svojim okom – jer mu se činilo da je onô jedno nedovoljno da bi obuhvatilo najljepši prizor koji se još jednom pružio pred njim: Kjabu sa pozlaćenim đerdanom na njezinoj crnoj hanteriji, okrenutu na sve četiri strane svijeta…
Zvala je sebi, grlila, tješila, oplakivala, praštala, slala i ulivala nadu u srce –kao mitska majka…
Stvoritelj oba svijeta je, na sred zemaljske avlije, spustivši Adema i Havu iz raja u nju, dao da se u njoj, na njezinom pupku, položi ovo majčinsko ognjišće ljubavi i iskonske bliskosti sa Njim, a na sred toga ognjišća Ibrahim i Ismail – mir neka je s njima – pod budnim okom majke Hadžere, sagradili su njegov mali crni sač.
Lastavice su kružile u svome tavāfu, letale ispod neba koje se toliko nisko spustilo da je izgledalo kao da želi prisluhnuti šta to Kjaba šapće. Gledao je za njima, gubio se i nestajao kao pahuljica u visini. Pitao se da li te džennetske ptice zaista zaobilaze Kjabinu svetost – ravnu površ i čitav okomiti prostor sve do vrha svemira, i činilo mu se da je to, zbilja, istina. Prisjetio se majke i njezina večernjega kazivanja kako su one, crne, garave i umilne kao i Kjaba, prve priletile upomoć onda kada je, odmah po stvaranju ljudskog roda, jedna džehennemska iskra frcila na Zemlju, i ta se iskra – samo jedna iskra!- bila toliko ražestila da zamal nije spržila svu Zemlju, i to bi se sigurno tako odigralo da sve laste svijeta nisu naglas zaplakale i, sa dženetskoga krova, poletile na rijeke, jezera i mora i u svoje kljunove usule vode, i letile, letile, a sve plačući tako žalosno da bi od toga plača i kamen prsnuo, letile da tȕšē taj požar, i nisu, onako malehne, ali s onolikim srcem, stale sve dok i zadnja njegova žiška nije potpuno ugašena, i tako su spasile ljude! Bog je milostiv!
Dolje, na dnu, okolo Kjabe, tekla je neprestana bijela bujica hadžija! Neke hadžije su tek izlazile u Harem dolazeći sa Zemzem – vrela , i poput labudova kada se, nakon slijetanja na tlo, protežu mašući jednim pa drugim krilom, i te su hadžije, zaogrćući se, mahale peševima svojih ihrama! Neke su, načičkane na drugom i trećem katu, naslonjene na ogradu, kao i on sejrile Kjabu unoseći njezinu sliku u svoj vid i u svoju dušu!
Sutra ujutro će, zajedno sa bosanskim hadžijama, obaviti Tavāfu'l-vedā’ i otputovati u Medinu Munevveru. Svojim jednim okom, kao da jē njime pije, gledao je Kjabu pitajući se hoće li jē više ikada vidjeti. I drugo ga je oko boljelo; sve mu se više magli vid, ko zna, možda će već iduće godine živjeti u potpunom mraku. Ali – bio je sretan, toliko sretan da bi najradije večeras, dok gleda kako se svjetlost iz stotine lampiona i iz samog neba sliva na ovu kocku u čistom, najjednostavnijem obliku, otputovao na Onaj svijet – gdje neće biti smrti, mraka, straha i bola.
Neko spusti ruku na njegovo rame! Predosjetio je… Podigao je glavu i ugledao Profesora. Htio je da ustane na selam i napravi mu mjesta, ali on mu je toliko jako stegnuo ključnu kost da ga je onemogućio u tome. Sjeo je odmah do njega.
Obojica su još bili u ihramima – toj jedinstvenoj nošnji čija ga toplina i miris i mehke, vedre misli, uvijek kada mu naumpadnu, obuzmu, uznesu, raznježe, jednom riječju – okupaju mu srce. Izvukavši podlaktice ispod lifāfe, Profesor ih je pružio prema Kjabi i počeo da se tiho moli.
Bilo je to u ono doba kada nad Mekkom i kroz cijelu šumu Bejtullahovih stupova i kubbeta počne strujiti prohladan povjetarac nisīm –kao da stigne upomoć tijelu koje se vazdan peklo na suncu kako bi iz njega ispio vrelinu, oslobodio ga grčeva i donio mu odmor i osvježenje.
-Vidi sudbine gdje da se sretnemo!- započeo je Profesor čim se šakama potrao po licu. Oči su mu bile crvene, sijedē samo što nisu ovladale njegovom kosom ofarbanom nekim ženskim ljubičastocrnim gelom. – Na kraju naših životnih raspuća! Nakon dvadeset i koliko godina, Mersede?
-Ravno dvadeset i sedam godina!- odgovorio je njegov student.
-I hoćeš li mi halaliti? Reci to ovom nesretniku, ovdje, pred Kjabom!
-„Djela se prosuđuju po namjerama,“ profesore. Za šta tražite halala?! Vi to niste htjeli.
-Bog mi je svjedok, i neka znaš, da nisam, ali, eto, ipak su te, kad sve sabereš, zbog mene uhapsili. Ko ti izbi oko, proklet bio?
-Reks!
-Pismille jedno! Eno ga i sad u Beogradu! Piše se kao Srbin!
Mersed se okrenuo i ponovo zagledao u Kjabu. Profesor ga je gledao s lijeve, one mračne strane. Sada ga nije vidio, ali je osjećao koliko mu je teško na duši. Onda je čuo kako s te strane govori raspredajući kao da je na času:
-Znaš, svi smo mi – mi koji smo mislili, razumije se samo po sebi, koje nisu mogli dresirati kao majmune – svi smo mi bili ubačeni u taj globalni bubanj – tja, ne možeš ući u mlin a da se ne uprašiš – svako od nas je u ovoj ili onoj mjeri stradao, zavisno od toga koliko je koga zahvatilo. Ne znam koliko će ti to danas značiti, ali onoga dana kada je onaj njihov zvizgonja na mome času izvukao poster Raquel Welch – ti to, naravno, tada nisi ni mogao znati – to je bila njihova provokacija. Ja sam dotle odbijao da govorim o religiji na ustaljeni, manje-više Lenjinov način, gledao sam da u njoj sagledavam društveni fenomen kako ga je vidio Bloch, naime, da je i ona, svojim zazivanjem Kraljvstva Božijeg na zemlji – sa cjelokupnim smislom ovog krucijalnog teološkog pojma -, ipak i protest protiv postojećeg stanja ljudske alijenacije, a ne samo izraz ljudske bijede i patnje. S druge strane, bili su bijesni na me zato što se, kao službeni marksistički filozof na Univerzitetu, nisam direktno obračunavao sa našom vjerom.
-To smo mi svi osjećali, Profesore. Vi ste živjeli kao dvojnik, kao Jakov Petrovič Goljatkin , a mi kao trostruke ili na četvero rascijepljene ličnosti. Profesore, strah je najefikasnije sredstvo u potčinjavanju čovjeka lažnom bogu!
-Da, to smo mi osjetili na svojoj koži, Mersede!
-Đokica je bio provokator?! – hladnokrvno je prekinuo njegov daljnji protok misli. Profesor ga je podsjetio na druga sa Odsjeka za južnoslavenske književnosti i srpskohrvatski jezik, Stojana Bjelosavljevića. Taj samozatajni student iznenada je bio nestao sa fakulteta, u studentskim krugovima se kriomice prepričavalo da je završio na Psihijatriji, a kada se jednog jutra vratio, o vratu je nosio veliki drveni krst (sa kosom daščicom koja je sjekla onu glavnu, vertikalnu), a u rokovniku poster golišave glumice koja je te godine dobila Zlatnu palmu u Cannesu.
-Da! Tȁ on me je isljeđivao! Izludili su ženu s kojom sam živio i okrenuli je protiv mene, prijetili mi da će ona, kada me izvedu na sud kao anarholiberala, trockistu, đilasovca…, otkriti sve moje ideje, stavove, knjige koje sam čitao i pisao! Zato su mi mahali golom glumicom – jer više nije bilo žene koja bi sa mnom smjela ući u brak! Oni su Đokicu, kako ste ga zvali, upisali na Filozofski fakultet – da prati koje ideje cirkuliraju na njemu. A ja sam bio u matici njihova interesovanja! – ja sam, de facto, predavao njihovu ideologiju. Meni je Ernst Bloch bio plašt kojim sam se ogrnuo. Bojali su se moje evropske reputacije, koja mi je i pomagala i odmagala. Držali su me između čekića i nakovnja. Bilo mi je došlo do grla…, toliko su me privodili i cijedili da sam pomišljao na samoubistvo – i to bih sigurno učinio – popeo bih se na krov Fakulteta i pozvao i nastavnike i studente, rekao bih im da su me oni natjerali na taj čin i bacio bih se naglavačke u park – da me taj dan nisi ti spasio. Ti si, svojim ludičkim činom, naime, kontrapitanjem o Pol Potu i njegovim masovnim zločinima nad vlastitim narodom kao načinu širenja njihove kvazireligije… – što su oni, razumije se, krili kao zmija noge, o tome nisu dali razgovarati, jer bi nas razgovori o Crvenim kmerima i njihovom klanju i ubijanju vlastitog naroda neminovno odveli do saznanja o jugoslavenskim masovnim fojbama , o crvenim rijekama naše krvi, Drini i Limu, Golom otoku… – gdje ono stadoh? da: ti si prvi u našoj Republici razbio globalni mit o njima, o njihovom navodnom humanumu, kao što je mladi Ibrahim razbio isti takav mit u svome Babilonu. Ja sam taj tvoj čin – ako ćemo govoriti jezikom Ernsta Blocha – vidio kao „kulminacionu tačku historijskog vrijenja,“ kao prijelomni trenutak naše povijesti – kada jesu počela stradanja, ali i kada se, u tunelu te povijesti, u toj jazbini, javila zraka nade. Toga dana prijeđen je naš Rubikon, i ja sam bio ponosan, u tvome činu sam vidio prst sudbine – jer sam bio siguran da nisu ubili našu ideju, našu volju za slobodom – jer, na koncu, ti si bio moj student. Mene su istog dana odveli u Branka Šotre , gdje su me mrcvarili čitavu iduću sedmicu, sve do pred početak novog časa, kada su me nasilno obrijali, obukli me u novu košulju, stavili mi novu, bijelu kravatu, i vratili me na Fakultet. Ni mi ni oni više nismo mogli nazad, Alea iacta est – slijedio je novi povijesni proces koji se još nije završio, i samo On zna kada će se, a što je još važnije, kako će se završiti.
Bio je osupnut, skamenjen; da je i pošla na usta, svaka njegova riječ bi nakon tih rečenica umrla na njima. Nikad mu nije bila od koristi prazna očna duplja, ali sada jeste – jer je Profesor sjedio s njegove lijeve strane i mogao je u miru, dok ga ne gleda u oči, razvijati svoje teške misli. Nastupilo je zatišje, gromovi su čekali negdje u dubini, u zaklonu.
-Dragi Mersede, – oglasio se ponovo Profesor nakon dvije minute- tebi su, u ratu koji nam je nametnut, oduzeli oko i najljepše godine života, tvoju mladost, ali meni su oduzeli nešto mnogo više, nešto što ne može imati nikakvu svoju zamjenu; meni su oduzeli dušu – jer ja sam, ipak, čitav svoj intelektualni životni vijek, sve svoje misaone energije, ipak…, ipak, …potrošio radeći za njih – naše dušmane! Ko da mi halali zbog toga, reci mi. Možda moj otac, stari hodža iz jednog sela sa Pešteri. Oh, Bože moj, sinoć, dok sam sejrio Kjabu odozgor sa trećeg kata, malo sam dremnuo, i da li možeš zamisliti kakvu sam sreću doživio?! Svario sam se u znoju…Možeš li zamisliti, Aljoša naš: usnio sam svoga oca, prišao mi je, ozaren, i ja mu potrčah da ga upitam: Hoćeš li mi halaliti, babo? A on samo nestade, ništa mi ne reče, i ja se, tužna srca, rasanih još ne vjerujući sebi da je to bio san. Možda to i nije bio san? Ja sam siguran da to nije bio san, meni je duša moga babe zaista došla sinoć…A da znaš, on nije došao na Ćabu, jer je sav novac koji je sakupljao za hadž dao za moje školovanje…, i kad je čuo da sam ja davno napustio medresu i da sam se učlanio u njihovu partiju, k'o bez duše je doputovao u Sarajevo da me traži i vrati sa krivoga puta, sebi. A ja sam upravo toga dana putovao za Njemačku – ne želeći da ga vidim. Kakva sam je beštija od čovjeka! Kakva sam ja budaletina! Ne, ne, ja nejmam kud na Onaj svijet! Ja sam uklet čovjek! Za mene nejma oprosta! Ispred mene su sva vrata nade zauvijek zaključana!
Pao je na njegovo rame, i on je pomislio da ga je udarila kap. Zagrlio ga je kao da mu je rođeni brat. I ponovo su dugo šutjeli pritisnuti teškim sjećanjima i dubokim žalom.
-Još da te upitam…, – obrati mu se dirnuvši ga u lijevo rame – bogati, šta bî sa Munibom? Više ga nikad nisam vidio, niti mi se ikad javio, a obećao je. Ne znam šta ću sa svojim knjigama. Niko neće da ih objavi!
-Čim se vratimo u Sarajevo, potražićemo Muniba.
Nije imao snage da mu, na koncu svega, u tim trenucima otkrije kako je Munib, sutradan, nakon što je, u dogovoru sa njim, zaustavio Profesora na ulici i odveo ga u jedno naše sigurno sklonište, gdje ga je upoznao sa „Sarajevskim safarijem“ i opasnosti koja se bila nadvila nad njegovu glavu, radeći za Maybe državu, svoju glavu stavio u torbu – i izgubio je.
Neprijatelj je razotkrio Slovenčevu igru – i odlučio da mu se osveti. U Sarajevo je stigla nova grupa evropskih hijena. Njima su četnici Muniba Katicu, dok je pratio Kukoča nazad do njegove Ambasade (koja se nalazila poviše mjesta gdje je ustrijeljena ona djevojčica), predstavili kao profesora Kulovca, sljedbenika Ernsta Blocha i analitičara „srpskog nacizma“. Hijene su poželjele da ga rastrgaju živa. Sutradan su se ušuljale u uski transporter…
Još jednom je pogledao In memoriam i tek tada, na dnu stupca, pročitao da dvotomna „Analiza srbizma“ čeka na izdavanje i prevođenje na arapski jezik.
Pogledao je niz ulicu (u kojoj je tokom rata bio smješten VOS): profesor Kulovac je trčao šepajući na lijevu nogu, ispod pazuha su mu ispadali listovi dvotomne knjige i nestajali u zubima pomahnitalog sjeverca.
(Iz knjige pripovjedaka Lice iste žene, Buybook, Sarajevo, 2020., autor Džemaludin Latić)
(TBT)
