REPORTAŽA
Ovo je put Aerodroma Željava – od najveće tajne JNA, preko
supermoderne baze, do miniranja i priča o nuklearnom otpadu…
FOTO: (Wikpedia, Balota)
Zračna baza Željava ili Objekat 505 Isprva je bio mit i samo
se šaputalo o tajnoj gradnji koja je koštala milijarde dolara… Onda je postao
baza iz koje eskadrile lovaca polijeću u roku od dva minute… Potom je miniran
tokom povlačenja JNA… Sada se tu okupljaju nostalgičari, dok je okolno
stanovništvo istinski zabrinuto učestalim pričama da bi nekadašnji Aerodrom
Željava mogao postati mjesto za odlaganje nuklearnog otpada…
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, svijet se našao pred
novim izazovom. Nesuglasice oko načina uređenja sistema i teritorijalne
pretenzije, stvorile su dva različito orijentisana bloka. S jedne strane NATO,
a s druge Varšavski pakt. Ne želeći da se prikloni ni jednima ni drugima,
Jugoslavija je bila među osnivačima Pokreta nesvrstanih.
U takvoj konstelaciji odnosa, predsjednik tadašnje
Jugoslavije Josip Broz Tito je pristupio novoj vojnoj strategiji koja je
podrazumijevala da se Jugoslavija vojno opremi i naoruža u obimu u kojem bi
mogla odgovoriti na eventualne neprijateljske udare i prodore u njenu
teritoriju. To je bilo ključno za nastanak i razvoj ideje o podzemnom aerodromu
Željava unutar planine Plješevica nadomak Bihaća.
Prema riječima Nedžada Jahića (50) koji je bio vodnik prve
klase na aerodromu Željava u periodu od 1989. do početka 1992. godine,
izgradnja aerodroma na ovom mjestu produkt je geostrateških ispitivanja i
planiranja.
„Sama lokacija i pozicija je izuzetno dobro postavljena da
bi se mogla lako braniti, jer su upravo ovdje najpovoljnija vazdušna strujanja
na području cijele Jugoslavije. On je bio smješten na udaljenosti dovoljnoj da
avioni mogu brzo odgovoriti u slučaju bilo kakve povrede granice na strani
prema Italiji i Austriji, jer je Jugoslavija sa blokom nesvrstanih u to vrijeme
predstavljala balans između NATO bloka i Varšavskog pakta, te se morala
osigurati u slučaju eventualnih napada“, pojašnjava Nedžad Jahić, koji je na
Željavi radio kao tehničar za avion i motor na migu 21 u 125-oj lovačkoj
avijacijskoj eskadrili.
Jusuf Midžić (69) je Bišćanin koji je nakon završenog
Prirodnomatematičkog fakulteta u Sarajevu 1972. godine, počeo da radi kao
profesor fizike u Medicinskoj školi Bihać. Još dok je bio gimnazijalac sjeća se
da se među lokalnim stanovništvom pričalo o izgradnji tajnog aerodroma u
blizini grada. Ni slutio nije da će desetak godina kasnije i sam dobiti posao u
istom.
“Iz Bihaća sam i znam kako je izgledao taj mit o aerodromu
Željava u momentu kada se on 1954. godine počeo graditi. Ono što je na samom
početku bitno istaći, jeste činjenica da je izgradnjom aerodroma Željava, grad
Bihać počeo da se urbanizira i dobiva jedan sasvim drugi oblik. U to vrijeme u
Bihaću je otpočela gradnja modernih stambenih objekata za vojna lica koja su
trebala tek da dođu i rade na aerodromu Željava. Nicali su još neki drugi
objekti i infrastruktura je počela znatno da se mijenja i modernizuje“, ističe
Midžić na samom početku.
FOTO: (Wikipedia/Ballota)
Niko sa sigurnošću ne može da potvrdi kolika sredstva su
uložena u izgradnju ovog, prema nekima, u to vrijeme trećeg vojnog aerodroma u
svijetu. Međutim, navode da se ipak radilo o milijardama američkih dolara.
„Nezahvalno je govoriti o visini sredstava koja su utrošena
u izgradnju tog aerodroma. Teško je to procijeniti zato što je u to vrijeme
dinar bio platno sredstvo, a u Jugoslaviji je u to vrijeme vladala dogovorna
ekonomija i mogao si napisati bilo koju cijenu a ona bi bila prihvaćena. Niko nije
ni pitao za cifru već se tako radilo i dogovaralo, a ako bi zafalilo para one
bi se odštampale“, ističe Midžić.
Izgradnja je trajala sve do 1968. godine kada je došlo do
poznate „češke krize“ usljed koje su SSSR trupe sa zemljama članicama
Varšavskog pakta (izuzev Rumunije) tenkovima upale u Čehoslovačku i okupirali
je. Tito se našao u neizvjesnosti i ubrzano otvaranje aerodroma Željava je
otpočelo. Nakon što je i zvanično otvoren, a slika gotovo mitske jačine poslana
u svijet, Jugoslavija je bila koliko toliko sigurna i era lovačkog
vazduhoplovstva i avio vježbi nadomak Bihaća je uveliko počela.
„Aerodrom je bio strogo čuvan i nije mu se moglo prići.
Dežuralo se 24 sata i bili smo tako izvježbani da avion u slučaju uzbune može
poletjeti za dvije minute. U svakom momentu je aerodrom Željava mogao da
odgovori u slučaju povrede teritorije ovog sjeverozapadnog prostora
Jugoslavije. Moja jedinica je radila na pripremi aviona za letenje i to je bila
uhodana procedura uzlijetanja i slijetanja dovedena do savršenstva. Vrata na
koja su se izvozili avioni bila su pancirna i nisu bila locirana direktno na
ulazu, već su bila pomjerena malo u dubinu iz sigurnosnih razloga i slučaja
udara na aerodrom, a ispred njih su bili neki dihtunzi za suzbijanje tih
eksplozija. Aerodrom je imao svoj posebnu stanicu za struju i rezervoare sa
gorivom. Imao je kuhinju i restoran ispod kojeg su bili smješteni prirodni
izvori vode. Dakle, bio je osposobljen da određeni vremenski period može
izdržati zatvoren“, kaže Jahić.
Prema Midžićevim riječima, način upotrebe aerodroma bio je
takav da se on koristio za razne vježbe u slučaju napada. Avioni su uglavnom
služili za presretanje neprijateljskih aviona i bilo je ukupno dvije eskadrile,
plus jedna izviđačka ili strategijska koja je vršila izviđanje i skeniranje
granica.
„Uglavnom su vršili bočno skeniranje duž granica. Ta
eskadrila je imala do 12 aviona i nisu svi bili u dnevnoj upotrebi. Kompleks
aerodroma se sastojao od 117. puka koji se isključivo bavio letenjem i
avionima. Osim njih bila je i jedinica koja je logistički opsluživala taj puk i
dnevno je moglo biti u kompleksu do 2.000 ljudi maksimalno, iako je teško reći
koliko je ustvari vojnika bilo u aerodromu tokom dana, jer niko se nije bavio
time koliko druga jedinica ima vojnika osim što je morao znati koliko njegova
ima“, pojašnjava Midžić.
Nedžad Jahić, koji je bio u jedinici za održavanje aviona,
pojašnjava da je 117. vazduhoplovni puk u sebi imao tri eskadrile, a ispočetka
samo dvije – eskadrilu 124 i 125. On ističe da je, u vrijeme kada je otvoren
1968. godine, aerodrom bio opremljen avionima treće generacije, koji su bili u
klasi aviona koji su se mogli oduprijeti i bio je ozbiljan takmac u toj
hladnoratovskoj krizi koja je u to vrijeme vladala.
„Osim te dvije bila je jedna 352. izviđačka eskadrila koja
je bila opremljena uređajima za izviđanje i snimanje, a operativni centar je
bio na Golovrhu gdje je bio radarski sistem smješten i imao je u to vrijeme
sistem Markuni S 600 pa je zamijenjen sa Markunijem S1000. Taj sistem je imao
opseg oko 800 kilomatara vazdušne linije za čijim pultom je bio operater, a
pored njega oficir za navođenje koji je navodio avijaciju u slučaju loših
vremenskih uslova. Također je tu bilo i postrojenje Savezne uprave za kontrolu
letenja. Sve to, vjerujte, bilo je sami vrh u to vrijeme, može pričati ko šta
želi, ali tako je. Aerodrom je bio branjen sa izuzetno jakim PVO (Protiv
vazdušna odbrana) sistemom, pogotovo pred sami početak rata u Sloveniji i
Hrvatskoj. Ratno vazduhoplovstvo je isprva bilo opremljeno avionima tanderboltima
i tanderdžetovima američke proizvodnje i kako svakom avionu dođe rok trajanja,
tako je i tim avionima došlo vrijeme da budu zamijenjeni. S obzirom da je u
međuvremenu došlo do smirivanja situacije između SSSR-a i Jugoslavije, Tito je
došao u poziciju da vrlo povoljno dobije te avione i opremi aerodrom sa
tridesetak migova 21. Ti migovi 21 su već bili planirani da se zamjene sa novim
verzijama mig 29, koji su došli pred sami rat u Beograd i bili su smješteni na
Batajnici. Radilo se o jednoj eskadrili od 15 ili 16 aviona. Galerija na
Željavi je već bila preuređena za njih i oni su mogli sletjeti tamo i smjestiti
se unutar aerodroma. Zanimljivo je da se pričalo u to vrijeme kako su migovi 21
bili već zastarjeli, da se ne mogu odbraniti od F16, a interesantno je da se
oni i dan danas koriste i Izraelci rade čudo kada je u pitanju prepravka tih
aviona“, kaže Jahić.
Prema Midžićevim riječima, taktika ratnog vazduhoplovstva
JNA bila je da se aerodrom koji se ne može braniti uništi, a takva vrsta
naredbe mogla je doći isključivo iz vojnog vrha u Beogradu. Kada je JNA uvidjela
da se Jugoslavija ne može sačuvati u granicama u kakvim je do tad bila, tokom
maja, 1992. godine napušta aerodrom Željava i ruši ga sa pedesetak tona
eksploziva. Detonacije su počele rano izjutra i probudile lokalno bihaćko
stanovništvo. Tada je već svima bilo jasno da je priča o elitnoj avio bazi zauvijek
okončana.
„Pet godina prije, rat se već slutio i među oficirima se osjetila
podjela u smislu da li ćemo s Rusima ili sa Amerikancima. S obzirom da je SSSR
bio sve slabiji i prije samog rata kod nas, očekivao se vojni udar u SSSR-u što
su nam govorili i na brifinzima, te se postavljalo pitanje – da li možemo
zajedno sa Rusima sačuvati socijalizam? Tako da su prije samog rata bile
pripremljene taktike za rušenje aerodroma u slučaju nemogućnosti njihovog
branjenja i pred rat su već bili izbušili rupe u zidovima aerodroma u slučaju
povlačenja da se aerodrom minira. Prvo je došla naredba da se aerodrom
evakuiše, jer je propala ideja da se BiH priključi krnjoj Jugoslaviji i postalo
je sasvim jasno da će ovdje početi rat. Tokom maja mjeseca avioni su odletjeli
u Beograd, a ostatak opreme je krenuo da se transportuje kroz Bihać, što je
rezervni sastav pokušao da spriječi. Međutim, JNA je zaprijetila bombardovanjem
Bihaća, što je rezultiralo sporazumom između tadašnjeg načelnika Nenada
Ibrahimpašića i oficira JNA i vojska je evakuisana van grada.
Nedžad Jahić smatra da je odluka o dizanju aerodroma u
vazduh, uprkos strategiji koju je JNA imala u tom pogledu, bila preuranjena i
tvrdi da se tu radilo o nečem drugom. „Aerodrom je bio smješten na samoj
granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine što mu je zapečatilo sudbinu.“,
kaže Jahić. On dodaje da je aerodrom u konstrukcijskom smislu uništen oko 30
posto, ne računajući opremu i instalacije koje su unutra bile.
„Galerije gdje su bili smješteni avioni i podloga po kojoj
su voženi su ispravne. Operativni centar je uništen totalno što se tiče opreme.
Što se tiče pancirnih vrata, neka su uništena a neka poluuništena, mada smatram
da je i ona koja su čitava vrlo teško pokrenuti i staviti u funkciju. Kada je u
pitanju granica i kome pripada aerodrom, tu je bilo određenih pomjeranja u
prošlosti, pa je aerodrom jednim dijelom bio nekad u teritoriji BiH, pa se onda
postepeno pomjerao u hrvatski teritorij, tako da je na kraju kompletan aerodrom
sada na hrvatskoj teritoriji. Mislim da je to urađeno zbog određenih prebjega
preko granice kojih je uvijek bilo, i onda se pristupilo dogovoru u kojem su
naši ljudi potpisali to pomjeranje da se ne zamaraju osiguranjem tog dijela
granice, već da to prepuste Hrvatima da se oni s tim bakću“, pojašnjava Jahić
Nekadašnje vojno čudo putem koje je sijalo strah u srcima
eventualnih neprijatelja, danas je obična pećina ispunjena vlagom i toksičnim
gasovima. Neko vrijeme se govorilo o renoviranju aerodroma Željava, koji bi se
koristio za civilne svrhe. Međutim, sve te priče ostajale su samo jeftini
politički poeni. Ono što je realno, kako smatraju neki, jeste da se aerodrom,
ovakav kakav trenutno jeste, pretvori u neku vrstu muzeja i da služi kao
turistička atrakcija i mesto okupljanja jugonostalgičara.
„Ono što je moguće jeste napraviti turističku atrakciju od
toga ili, kako se priča, u svrhe odlaganja nuklearnog otpada, što bi bilo
katastrofalno za ovaj kraj. Sve su to sad problemi koji su ostali iza aerodroma
Željava“, kaže Midžić.
Trenutno aerodrom Željava obilazi samo grupa entuzijasta i
zaljubljenika u taj kompleks i ono što je on nekada predstavljao u zajedničkoj
državi. Prema riječima Nežada Jahića, svake godine ekipa ljubitelja Željave
okupi se na aerodromu i druži se uz roštilj, piće i razgovor. Prilika je to,
kaže, da se oni koji su radili na Željavi prisjete dobrih starih vremena kada
je elitni avio kompleks bio u funkciji i privlačio znatiželju ljubitelja
avijacije.
(TBT, Al Jazeera)